"Dobrodošli na okean" stoji ispisano kao grafiti na fasadi jedne od onih zgrada izgrađenih u socijalističkom klasicizmu minule epohe. Ispred stoji nešto što je možda bila gradska fontana s kamenim bazenčićem, oko kojeg se igraju djeca, utonula u svoj imaginarni razigrani svijet, a koji je nama odraslima ostao zauvijek nedostupan. Crno-bijela naslovnica albuma, čije ime odaje navedeni grafiti, nas s čežnjom vraća u ono vrijeme kad se imalo puno manje, ali se bilo puno sretnije. Također ima tu puno sličnosti i s naslovnicom legendarnog Azrinog albuma "Filigranski pločnici" iz 1982. godine, koja je isto tako više ćutila već govorila, ali smo svi nekako osjećali o čemu se radi. No, tu i prestaje svaka podudarnost s Azrom, jer novi, drugi po redu album ovih Beograđana je frenetični i intenzivni vrisak, nastao 'u gerilskim uvjetima, van profesionalnog studija'. Što je pomalo iznenađujuće, uzme li se obzir da su sa svojim debitantskim albumom "Sve što vidim je prvi put" te davne 2008. godine podigli veliku prašinu, zadobili simpatije kako struke tako i publike, te osvojili i nagradu za najbolji mladi bend na pulskom Art&Music festivalu.



Repetitor nisu više kao nekoć newcomer niti nekakva nepoznanica. Očekivao se "filigrani", produkcijski dotjeran materijal s namjerom dosegnuti do nahvaljenog prvijenca. Ali ništa od toga. Ovaj beogradski trio kojeg sačinjavaju Milena Milutinović (bubnjevi), Ana-Marija Čupin (bas, vokal) i Boris Vlastelica (gitara, vokal), je se odlučio vratiti vremenu kad su razvaljivali instrumente i glasnice po garažama. Na opće zgražanje indisponiranih susjeda, a na sreću onoga što je tada bilo poznato kao "Nova srpska scena". Suprotno od onoga što bi očekivao glazbeno-menadžersko-kapitalistički um, Repetitor je se ovdje okrenuo minimalizmu oskudnih tekstova, skraćenih pjesama, ali i divljeg distorziranog manirizma. Kao i na svom prvom albumu, a pogotovo na ovom novom, ovi Beograđani nisu izumili ništa novo, a čini se da im to i nije bio cilj. Ali su pokazali zaraznu, nesputanu i samosvjesnu mladalačku energiju, koja ne mari za uspoređivanja, klasificiranja i prošlost. Sindrom "drugog albuma", s kojim nas neumorno gnjavi "struka", su ovdje spretno zaobišli tako što su postali još nabrijaniji i u muzičkom izražaju još radikalniji. Pri tome su potencijalno slušateljstvo još više razdijelili na voljitelje i mrzitelje. Middle class sloja slušatelja, baš kao općenito i u sadašnjem društvu, više nema. Na novom albumu je sve nepotrebno izbačeno, a ostale su dinamične gitarske baraže, koje graniče s improvizacijom i jaki udarci bubnjeva u kombinaciji s prototipom one vrste vokala kojemu je jedino bitna trenutačna emocija. Ad hoc rock, sada i ovdje. Mjestimično su s tim minimalizmom pretjerali, pa se nađete u situaciji da želite čuti i saznati toga još kao u početnoj "Devojke idu u Minhen", čiji tekst sadrži samo jedan stih: 'Ovaj grad nije dovoljno velik ni za jednog od nas'. Sve se odvija, često i previše, 'ludo i brzo' kao što bi rekli "Žurkolomci" (Partibrejkers). Nekako najpotpunijom se čini pjesma "U pravom trenutku", koja je bila izdvojena kao najavni singl. Izgrađena vrlo energična gitarska špura s prejebenim ritmom bubnjeva i basa je najbolje mjesto na albumu. Dok su teški (i najveći) kiks postigli s akustičnom završnom "Pripazi na ljude", koja ostavlja utisak da su je napravili neki klinci koji se tek uče svirati i pjevati. Album "Dobrodošli na okean" sa svega devet pjesama u nekih okruglo dvadeset i sedam minuta se sluša na eks. Može biti razočarenje za one koji su od Repetitora očekivali puno više, ali to znači da ih u stvari nisu nikad ispravno ni upoznali. Drugi će ovaj album više slušati od prethodnog, a oni treći, njih će i dalje za sve ovo zaboljeti ona stvar.

ocjena albuma [1-10]: 7

z. marković // 04/12/2012