Repetitor je jedan od onih bendova za koje je teško reći da li se radi o namjernom minimalizmu kao nekakvoj vrsti umjetničke poruke ili nedostatku inspiracije zamaskiranom u glasnu, ali neinventivnu buku. Prvijencem su zajedno sa Nežnim Daliborom i sad već nepostojećim Petrolom pokrenuli regionalni novi val koji, iako nije izrodio nekakve općeprihvaćene nove zvijezde alternativnog usmjerenja, je ipak otvorio put i svijest publike ka novopridošlicama na scenu zbog čega svako malo ispliva neka regionalna senzacija koja je doduše uslijed velikog zasićenja kratkog roka trajanja. Govoreći o albumu, radilo se o pitkoj mješavini post-punka i noise-a uz pokoji melodični trenutak, sve bazirano na Kojinoj ostavštini, zvuk koji je iznijedrio mase oponašatelja.

Nakon prvog albuma su uzeli podužu pauzu od studijskih izdanja da bi se oglasili novim albumom tek za četiri godine. Sa novim albumom je došao i novi zvuk pa je tako album više zvučao kao jam session glazbenika koji definitivno nisu virtuozi na instrumentima već samo žele razrušiti sve oko sebe dok su vokali prisutni vjerojatno minimalno dovoljno da se novi pravac ne smjesti u instrumentalnu glazbu. Budući poruka više nije bila sadržana u formuli buka+parole već u cjelokupnom konceptu, dotadašnji širokopojasni entuzijazam je pomalo splasnuo što je redovita pojava kada se radi o ovakvim promjenama izričaja. Kod ovakvih prekretnica se uvijek postavi pitanje kako dalje, da li se vratiti prvobitnom zvuku koji je postavio bend pod svijetla reflektora, inzistirati na novom zvuku i još ga više radikalizirati ili krenuti nekim trećim putem. Naizgled se čini kako su odabrali ostati na stazi utabanoj drugim albumom jer je vokalni dio sekundaran instrumentalnome. Uvodna pjesma Suženi snovi više-manje odmah pokazuje u kojem smjeru će se kretati album uz motorik ritam i disonantnu gitaru i uz tek par ponavljajućih fraza. Napredak u odnosu na prethodni album postignut je u samoj strukturi pjesama budući sve imaju svoju glavu i rep, a ne vrludaju bez reda i smisla. Kako ne bi sve bilo jednoobrazno pobrinule su se Kralj ničega koja duboko zalazi u psihodeliju, zatim Gde ćeš koja zvuči kao garažna devijacija Boya, onda Crvena, najkompleksnija pjesma dosadašnje diskografije koja bi se zbog ženskog vokala i atmosfere zabunom mogla smjestiti u repertoar Pridjeva. Ostale su klasični noise-punk koji će biti pravi gušt čuti uživo. Tekstualno se uglavnom bave sa ljutnjom, tjeskobom, razočaranjima, sve standardno za ovakav tip glazbe.

Moram reći da sam uživao slušajući ovaj album. Ima snage i žestine na koju smo navikli od Repetitora, a opet dovoljno raznovrsnosti da se ne svede sve na zvučni napad. Čak i one pjesme kojima je glasnoća svrha imaju neki break ili moment kojima se želi postići neka druga emocija. Posebno pozdravljam polagano uvođenje ženskog vokala. Repetitor nije razočarao, još uvijek su pri vrhu.

ocjena albuma [1-10]: 7

tomislav // 05/11/2016