Drugo izdanje iz edicije 'nova srpska scena' pojavilo se u obliku debi albuma beogradskog trija Petrol 1.X 2008., točno mjesec dana nakon također debija Nežni Dalibor - "Sredstva i veštine".

Već odmah nakon prvog preslušavanja ovog albuma izdvaja se nekoliko karakteristika koje grupu Petrol izdvaja iz gomile debitanata. Prva je njihov specifičan zvuk koji je nekako najbliži onome što su Trans Am znali povremeno raditi u svojim plesnijim kompozicijama u periodu na prelazu 20. u 21. stoljeće. Druga stvar je činjenica da nemaju bas gitaru koju vješto nadoknađuju zanatskim instrumentalističkim potezima gdje se dokazuju kao homogeni muzičari i kreativci. Treća stvar je naglasak na samoj instrumentalizaciji, odnosno daleko većem akcentu na muziku, dok je tekst skoro pa minoran do poimanja haiku lirike. A ostale stavke koje naglašavaju posebnost je sasvim drugačija produkcija od cijele gomile izvođača koji su na trenutnoj paraleli bliskoj s raštrkanim underground stilovima od indie-rocka/popa uz prisustvo psihodeličnosti, natruha kraut-rocka, zatim jezgrovite i sažete kompozicije, te činjenica da su napravili album van bilo kakvih široko prepoznatljivih kategorija iz bliže ili dalje povijesti ex-yu rocka pri čemu su stvorili svoj vlastiti minimalističko-melodični stil. Kada se k tome doda da je album snimljen u Kramasonic studiju u Zagrebu kod Nikše (Hrvoje Nikšić), majstora upravo za ovakav glazbeni pojmovnik koji im je dotjerao zvuk (a možda i još tko zna što), onda više ne bi trebalo biti nikakve sumnje da se radi o jednom od originalnijih tuzemnih albuma godine. Uz to traje taman komotno - prijatnih 38 minuta.

Sama povijest Petrola upola je kraća od Nežnog Dalibora koji je ranije objavljen u ediciji 'nova srpska scena'. Osnovani su u proljeće 2003., prvu postavu je činila ekipa koja je i snimila ovaj debi - Ana Janković (sintesajzer i električne orgulje), Milan Bukejlović Buki (bubnjevi) i Ilija Duni (gitara i vokal), a prve probe su održavali u Ilijinom stanu. Iz tog vremena datira njihov prvi (i vrlo hvaljeni) d.i.y. EP na kojem je bilo 5 kompozicija. Jedno vrijeme u bandu su bili još prisutni Vladimir Lenhart (bas) i Dragana Živković (klavijature), te su u toj formaciji između ostalog nastupali s Obojenim programom, Disciplin A Kitschme, dva puta su nastupili na festivalu Exit, te 2006. na Art&Music festivalu u Puli. Iste jeseni ih napuštaju Lenhart i Dragana Živković nakon čega Petrol nastavlja kao trio. Prvi puta se na nekom zvaničnom nosaču zvuka pojavljuju na kompilaciji "Zdravo zdravo zdravo" (2008, Kultur Akt) gdje su prisutni s tri naslova koji se nalaze i na ovome albumu.

Upravo te tri kompozicije i otvaraju album. "Sve jedno je", da ne citiram samog sebe iz recenzije "Zdravo zdravo zdravo" najbolja skladba koja se na kompilaciji našla, a spaja osebujan konglomerat suptilnog osjećaja za moderan indie-rock napajanog s plesnim dance-rockom i gotovo ravnodušnim tekstom o 'prezentu' što predstavlja njihov ultimativni pogled u vrlo široki spektar zbivanja s kojima su mediji odavno napunili glavu svim stanovnicima Balkana. Citirano iz teksta: 'ovih dana proslava ne prestaje, svuda idem nikoga ne poznajem, moja želja jača je od kajanja, to je posledica dugog nespavanja... sve smo već videli, sve smo već probali... sve jedno je, nas ovo više ne zanima, nas ovo više ne pogađa'. Pri tome treba dodati da su nastupili u okviru Exitove kampanje za izlazak na izbore 'Nema zezanja' u februaru 2008. Govori li to što više osim vrlo vješte sofisticiranosti i smisla za inteligentan hladno-ledeni art-rock humor kakav su primjerice imali Idoli (otprilike na albumu "Odbrana i poslednji dani", doduše na daleko pomaknutiji način u prošlost koju su metaforizirali), a osim toga skladba je nekoliko tjedana provela na vrhovima srpskih top ljestvica, baš taman uoči izbora. "Pogrešan kod" je skladba gdje se prepliće surf-rock gitara koja u određenu ruku svira bas dionice i pomjerene gitarističke reference Andy Gilla (Gang Of Four) i naglašena melodija klavijatura gdje je na vrstan način sastavljen konglomerat dva odlična albuma iz vremena new-wavea - "Entertainment!" i prvog istoimenog vrlo zabavnog albuma The B-52's (a mogu se pronaći i elementi !!! čak-čak-čak) uz najminorniji tekst na čitavom albumu - 'neskadan spoj, pokvaren stroj, ne radi bot, pogrešan kod'. Ha-ha-ha! Zabava za moždane vijuge i ples ovdje je zajamčena. Kao treća dolazi plesna "Beirut" sa surf-gitarom, laganim prizvukom Sonic Youth melodija ("Sunday" s albuma "Thousand Leaves" mi se čini melodijski nekako najbliža), zatim odličnim vokalnim 'aaaaa Beirut' izvikivanjima, sjajnom i jednostavnom dramaturgijom gdje glazba govori daleko više od teksta. Ali ipak ga vrijedi navesti - 'i zato strah me je da opet ne sretnem te, pomalo stidim se, znaš sada menjam se/ kada vidim te, uvek zbunim se, u Beirut odlazim, ali ipak vraćam se'. (Bokerini je rekao 'vratio sam se iako nigde nisam bio'). A Petrol odlaze u Beirut, u žarište svjetskog političkog punka koji traje već pola stoljeća i vraćaju se s enigmatskim emotivnim načelima koji sasvim sigurno nisu njihova striktna načela već pravi dokumentarac suvremenog čovjeka 21. stoljeća da parafrazira političke bedastoće kroz vlastite emocije. Jednog dana, kada se ovaj album stiša, ovo će ostati vrlo dostojan kamen temeljac za neke dokumentarce političko-socijalne naravi koje imaju korijene od prokletih '90-tih naovamo. Već sam ovaj sjajan uvodnik u album govori da je riječ o duboko promišljenom i sadržajnom konceptu albuma koji konačno govori o nečemu a da nisu emocije izgubljene generacije ili post-adolestentno maštanje o uobičajenim koještarijama koje zaista nije potrebno navoditi. Nakon poduže satirične elegije "Prijatelj" (aranžman previše zvuči ko' U2 u himni "Bad", ali to nije ništa loše) i brzom, plesnom new-wave instrumentalu "Ostani" (kombinacija The Fall i ranih surf orijentiranih The B-52's koja je solidna za neku od B-strana singla ili kao popuna nekih budućih EP projekata), slijedi nabrušena stvar "Konvertor" koja je ujedno i najkraći komad na albumu (2.52). Veliki dio skladbe sadrži melodičan kontekst sastavljen od instrumentalističkih surf kombinacija gitare i bas klavijatura, a tekstualni dio odnosi se na jednostavan haiku 'o promeni izvesti me, moj život se menja'. Nabrušenost ovog najkraćeg komada na albumu moguće je pogledati iz aspekta melodičnih Sonic Youth i lucidnih transformacija The Birthday Party iz prvih godina '80-tih godina. Ovo fakat nije komercijalan dio albuma, ali je najluđi i punkerski je najnaglašeniji od svih skladbi na njemu. Kao da je došao iz vremena onog sjajnog albuma Električnog orgazma "Lišće prekriva Lisabon". "Opreznost" je baš u stilu Nikšićevih aduta Zemlje broj 9 koja u Zagrebu ima podosta pristalica, dok je "Zebra" relevantan Sonic Youth indie-rock/pop broj kakav ovi majstori iz New Yorka nisu imali (vjerojatno zato jer nisu željeli) s tipičnim vokalom nalik na Thurston Moorea i gitarama Lee Ranalda. Svakog obožavatelja Sonic Youth ovo dira u srce. Točno pogođeno gdje treba, baš tamo gdje su Sonic Youth prestali s komponiranjem nazovimo to pop skladbi za široku upotrebu.

Posljednje dvije skladbe ovog unikatnog albuma tuzemne scene su "Eho" (još jedan izgubljen dan) i minimalistička minijatura "Kamila" koju im je vjerojatno osmislio sam producent Nikša.

U komercijalnom pogledu ovo je roba u rangu albuma "Odbrana i poslednji dani" Idola ili "Lišće prekriva Lisabon" Električnog orgazma. Sofisticirano, duhovito i metaforizirano djelo koje slušatelju daje otvoreni prostor za naredne godine da razmišlja o njemu i neprekidno ga otkriva. Ovo jest 'nova srpska scena' koja se konačno odvojila od sindroma višegodišnje mistifikiacije EKV i krenula hrabro svojim koracima u sasvim novu budućnost koja je u ovome slučaju posve neizvjesna. A to što album nema ultimativni hit koji u uho ulazi na prvu loptu nije nikakva omaška već vrlina. I maloprije spomenuti albumi ih nisu imali, pa ipak su se vrtjeli i razmatrali dobre dvije decenije kao obavezno štivo novog talasa.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 27/10/2008