Snimljen još davno prije kod legendarnog Nikše u zagrebačkom studiju Kramasonic, te ostavljen da 'sazrije', na žalost nije dočekao svoje idealno vrijeme. Ovaj beogradski trojac je u vremenu snimanja pa sve do njegovog zvaničnog objavljivanja podlegao predikatu raspada prije nego li je uspio na njemu ubrati neki uspjeh. Mario Kovač je nedavno za medije rekao jednu vrlo prikladnu izjavu - 'eksperiment je uvijek dobar potez, ali svi zaboravljamo da je osuđen na propast'. Ovi Beograđani nisu ustrajali u tome raspavši se u nekoliko kombinacija ostavljajući bend u hibernaciji kroz protekle dvije godine bez ikakvih medijskih špekulacija.

Biti striktno komercijalno prihvaćen je za samog artista često izgubljeni posao i potpuno je nebitan, bitne su pjesme. One koje će ostati i koje će se pamtiti, kao što je to slučaj s ovim drugim albumom koji je došao prekasno. Razglabajući sada nakon završenog boja, Petrol su s ovim radom trebali izaći barem dvije godine nakon sjajnog debija "Nezgodno vreme opasni dani" (2008) i tada im budućnost ne bi bila upitna budući da su za vrlo kratko vrijeme uspjeli okupiti ciljanu publiku i pokupiti odlične kritike. Imali su idealan poligon o kakvom sanja svaki početnički bend, no na koncu su ostale samo tri prazne ladanjske sjedalice u hladu zelenog šumarka koje se nalaze na omotu.

Ostavši i dalje u svojem prepoznatljivom indie stilu (više pop nego li rock), očita im je namjera bila napraviti ozbiljan i sofisticiran album s mnogim metaforama o životu kroz kratke i jednostavne stihove lišene bilo kakvih socio-političkih konotacija. Pomalo konformistički poput artistički orijentiranih new-wave izvođača koji su bijes i agresiju punka zamjenjivali često čudnim i neobičnim romantičarskim preokupacijama, kao i novim zvučnim supstancama, Petrol su pribjegli emotivnijim temama s povremenim individualnim frustracijama i blagim posezanjima u eksperimente.

Dobar dio albuma je vrlo rezerviran i hermetički zatvoren u očite metamorfoze unutarnjeg stanja gitariste i pjevača Ilije Dunija koji ima prikladan talent da jednostavno i poetski dočara svoje sumnje, nemire, strahove, ali i elegije i patetike na dopadljiv indie način. Međutim, druga stvar koja neminovno izlazi na vidjelo jest da on niti nakon 10 godina karijere benda nije sposoban napraviti adekvatan hit koji ne da bi 'zapalio ciljane mase', već koji bi se uzdigao svojom glasovitom poantom za generaciju kojoj se obraća. To ipak treba. Naposljetku, po čemu će se pamtiti Petrol? Svakako po prvom odličnom albumu koji je stigao u pravo vrijeme, no ovaj "80 proleća" će zasigurno osim što se izvrti kod fanova na vrlo dugi period biti zanemaren i tek onda, možda, ponovno otkriven s mogućim revivalom benda kao što smo se to mnogo puta mogli uvjeriti kod 'uskrslih' formacija nekoć kultnih imena poput Igre staklenih perli, Trobecovih krušnih peći, Pekinške patke, Dorian Gray ili Beograda.

Prvi dio albuma (7 pjesama) sve do naslovne pjesme je uglavnom romantičnog raspoloženja. Od uvodne "Stan" o neispunjenim emotivnim željama ('odvedi me na ples'), preko blagog Trans Am-ovskog instrumentala "Mustang", indie-pop balade "Istina za dvoje" ('nemoj nikada da sebe promeniš zbog mene'), neo-progressive/kraut-rockerske laganice "Pitanje vremena" ('život je linija i ponavlja se svaki dan'), ritmički najbrže "Ako ikad" s 'pop' elementima Sonic Youth, odličnom gitarskom solažom i pratećim 'dream-pop' vokalima, sve do prve i jedine uz pratnju ritam mašine, ljubavne pjesme "Samo da me ne pita" (kao da je demo predložak s albuma "Sons And Fascination/ Sister Feelings Call" Simple Minds iz 1981). I naravno, tu je još skladba "Oscilacija" u mid-tempu klasičnog new-wavea inficiranog elektronikom Ane Janković. Sve to skupa nije daleko od spomenutih ponajboljih radova Simple Minds, a i cijelog vala retro bendova poput Arcade Fire, Editors, The National, zadnjih radova !!!, Foals i sličnih indie-mainstream zvijezda koje pune pozornice šakom i kapom.

Čudno je da se najplića, a i najenergičnija naslovna "80 proleća" uspjeva izdvojiti u ovoj šarži ucviljene indie patetike, međutim u njoj je po mojoj skromnoj procjeni Nikša kao producent napravio jedan veliki propust. Mahniti, gotovo hardcore ritam Milana Bukejlovića Bukija je sveo na oldschool shemu prastarih demo traka Can simpatizirajući čistoću i jednostavnost izraza. Pjesma razara tempom koji je u prvom planu, no nema 'šus'. Tu je bubanj trebalo izvući na prvo mjesto, podebljati sve Bukijeve parametre za 200%, nafilati gitarama sve one Ilijine staccato sekvence, naglasiti Anine linije syntha, a vokal koji je ionako gnjecavo šminkersko shoegazerski (u ovoj pjesmi nešto energičniji) rasplinuti u brzoj melodiji i efektima. Učinak bi bio bombastičan jer pjesma govori o nezanimljivoj svakodnevnici u kojoj je 'bolje kad sam sam'. Iliti, ostavite me na miru. Ova pjesma bi u industrial/noise produkciji mogla zvučati opako moćno, žestoko i vražje nabrijano. Ovako zvuči kao sitni keder kojeg ribići stavljaju na mamac za neku krupniju komadinu...

"Hej gringo" je jedina pjesma koja donekle ima socio-politički karakter, no Ilija se nikako ne izjašnjava o svome svjetonazoru. Bitno ili ne, on nema stav, već samo kaže 'hej gringo, stalno nešto nije u redu/ ovde nešto nije u redu'. Kao da to ionako ne znamo. Ne ide u rasprave i nema nikakvu viziju, prepuštajući svoje fanove da razmišljaju šmekerski potišteno o tome da nešto nije u redu. Samo što. Nejasno je na što je Ilija ciljao.

"Procena" je ponovno, možebitno, ljubavna pjesma s mnogo revolta u brzom tempu, odlično počinje s repetirajućim gitarskim staccatom u ritmu "Gladiator" The Jesus Lizard, no taj se naboj morao pretvoriti u drmačinu od koje otpadaju uši. A ne ga fiksirati na sitnu distorzijicu s jedva dvije solaže u pjesmi. Trebalo je ovo napraviti s distorzijom, pa čak i Anin synth prodefilirati preko efekata, snaga pjesme bi bila potpuna. Tek je završni dio od svega 10 sekundi krešenda onaj pravi Petrol zvuk s debija...

Pretposljednja "Pričaćemo još" u kompleksnom aranžmanu dođe kao synth-pop/dance-rock komad gdje se Ilija dosta nasvirao svojih finih ugodnih štimova (nije se sjetio tremola), upotrebljene su i elektronske sekvence, malo romantičnog gothic raspoloženja, ugodnih pratećih 'nijemih' vokala, a kratki tekstić 'pričaćemo još/ nije dovoljno, zar nije dovoljno/ pričaćemo još/ hajmo, hajde, hajmo napolje' može izmamiti dobar feeling za otići na koncert benda koji se raspao. Posljedni instrumental "San" ima senzibilnih nježnosti Aninih klavijatura i Ilijijine gitare, no tek samo kao 'outro' koji traje nepune 2 minute.

Činjenica jest da su Petrol od onoga što su dali na sjajnom debiju ovdje pružili jako malo. Očekivale su se snažne pjesme poput "Beirut", "Sve jedno je", "Pogrešan kod" ili "Konvertor" i dakako bolji učinak. No, Ilija evidentno nema nikakvu konkretnu priču kao poeta mada Ana i Buki imaju dobrih instrumentalističkih argumenata. Petrol je trebao pokazati pravi ubod s odličnim pjesmama i vjerojatno ih je to navelo da se raspadnu budući da nisu imali 'pravu stvar'. Da ne kažem "Nebo" Orgazma ili "Milion" Boe. Ilija nije smogao snage za napraviti dovoljno jake pjesme, prilično je zatvoren u sebe, minimalist koji s par stihova daje dio svoje duše i plaši se izraziti svoju osobnost kao umjetnik. Stiče se dojam da bi on radije samo svirao (što mu dobro ide), a vokal koji je ionako jako nježan i senzibilan, još nježniji od Thurston Moore-a i gomile shoegazera, rado bi zamijenio s nekim nalik na Jim Kerra, Michael Stipea, Thom Yorka ili David Bowiea. E, tek bi to bile prave minimalističke pjesme...

Da se razumijemo, Ilija ima solidan (ne)iskorišten vokal koji je ovdje došao do potpunog izražaja, samo kao lirik nije dovoljno dobar. Na albumu bilo kojeg rock benda treba kmečati, stenjati, uzdisati, vrištati, dizati paranoje, grčevito se boriti za svoj opstanak, zabavljati se, prodavati svoju furku, svoj stil, fazon, štos, naglašavati što je važno i tako dalje. No, s vremenom će naučiti biti pravi vokalist i u najbanalnijoj The Stooges pjesmi poput "I wanna be your dog", "I can't get no satisfaction" ili "Smells like teen spirits" koje treba znati odvrištati ili će se povući u zapećak.

Nema tu kemije sjajnog debija. Samo loše odmjerena Nikšina produkcija koja je trebala dati punu snagu benda kad je bio na vrhuncu zrelosti i izvući puno detalja koji su se na prethodniku tolerirali, a uostalom, malo tko ih je primjećivao jer je bio odličan. Nikome nisu smetali 'prljavi' vokali i mutnija produkcija, no kad je u pitanju čistoća zvuka, tu se i bend i producent trebao drastično pozabaviti s novim indie-pop zvukom.

Onaj Petrol s debija je bio daleko bolji unatoč napretku Ilije koji ovdje skoro sve svira staccato bez ikakvih riffova. Manjkaju dobre pjesme koje govore 'o nama', a ima ih previše o 'njemu'. Shvatilo bi se to da je autor sa 6-7 sjajnih albuma, ali odmah na drugom albumu servirati svoj nedovoljno izgrađeni ukus za gnjecave i vrlo plitke emocije je kao nesvijesno kopiranje Steely Dan, "Paklene pomaranđe", Flaming Lips i ulivanje svjetonazora sa Sonic Youth i kraut-rock 'pop' muzikom. Nebo i zemlja. Jako dobra kombinacija, ali vrlo loša izvedba zamišljenog performensa.

Možda će u budućnosti netko otkriti čari neobjašnjive mistificiranosti EKV u tome? Koji su ionako kompletna glupost. Ničeg sa zdravim mozgom ovdje nema. Nego s onim bolesnim, nadkanim, pijanim, frustriranim stanjima kad tih par Ilijinih stihova izađu na vidjelo. A oni su jadni i nikakvi, apolutno bez ikakve karme, te premda sadrže njegov emotivni život, on kao poeta u sklopu benda nije ništa konkretno rekao za našu generaciju koja ga sluša. Sve skupa, bezveze. Nije Morrissey, a najmanje Ozzy ili MBV. Jako glupo i indie-šminkerski bez ikakvog humora. Hladno, patetično i apsolutno nezanimljivo. Bez stava. O bilo čemu. O ženama, o kikirikiju, o svjetskoj situaciji, o benzinu, o umjetnosti... doslovce rečeno, žali Bože truda, ali izašlo je sranje drugog albuma. Teško priznajem da su moji favoriti odprije 5 godina ovako sami sjebali sebe...

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 15/07/2013