Kako početi? Početak je uvijek najteži. Nastavio sam tako pisati o pisanju i kasnije odustao od tog koncepta koji je vjerojatno samo meni zanimljiv. Možda ovaj izvještaj time gubi na osobnosti, tj. na uvidu u osobnost autora, ali je smisao i dalje isti. Natjerat vas da požalite što niste bili prisutni. Samo što tekst neću završiti sa "idući put nemojte propustiti njihov nastup" jer se to podrazumijeva, a kolega Vedran je to već bio napisao za Man Zero. Jeste li ikad bili u situaciji slušati kako govori netko s kim se u potpunosti slažete? Dok ta osoba govori, ne preostaje ti ništa drugo, već da samo potvrdno kimaš glavom u znak slaganja i sa sve većim ushićenjem čekaš nastavak tog govora, a kimanje s vremenom preraste u kimanje uz široki osmijeh i potvrđivanje sa "Da! Da! Da!". Tako su na mene djelovali Man Zero.

Svirka je bila fenomenalna. Drmali su kosti iznutra i golicali mozak. Upravo ono što sam htio. Nisam bio na bezbroj koncerata ove i prošle godine, ali mogu reći da se ne sjećam kad sam bio na koncertu koji me ovoliko dojmio. Vjerojatno bi to bio Tiersen i opet, Tvornica. U malom pogonu Tvornice kulture osjećala se dobra vibra. Ne mogu to objasniti, to se ne može izmjeriti, ali nisam bio jedini koji je to osjetio. Morali smo pričekati kraj nogometnog susreta, finala lige prvaka, kako bi mogli ući, koliko god to smiješno zvučalo. Sport i glazba. Ali prvo, sport! A mi se bojali da ne propustimo Man Zero.

Nakon tekme, za atmosferu se brinuo dj. Ivan Krželj. Ne sjećam se jesam li ikada pisao nešto o njemu, ali znam što uvijek kažem - najbolji dj. u Hrvatskoj; u svakom slučaju, meni najdraži. Njegov program ovisi o događaju i o ekipi koja se okupi. Bilo ih je sa željama, neki su imali čak i papiriće. Priznajem, i ja sam mu jednom došetao s papirićem. Ali to je bilo više onako, kao tema za razgovor. Cuga, dvije kasnije, pred nas su stali Man Zero. Volim post rock, ali na neki način apstiniram od slušanja post rocka zbog razloga o kojima neću pisati ovdje. Da tome nije tako, možda bih mogao napisati nešto smislenije o Man Zero. Bilo kako bilo, uopće mi ne bi smetalo ako bi čovječanstvo pokorila napredna civilizacija vanzemaljaca i uvela post rock diktaturu. Bendovi koji su do sada svirali post rock bi zauvijek bili u prednosti spram ostalih. Što se mene tiče, u prednosti su bez obzira, bilo diktature ili ne.

Probrana ekipa je zvučala zadovoljno. Ispred samog benda, okupili su se oni rasplesani, a s vremenom ih je bilo desetak pa i više. Po završetku nastupa grupe Man Zero, većina je izašla vani na čašicu razgovora ili zapaliti cigaretu. Redari su nas ljubazno uputili prema Šubićevoj jer su stanari Ulice kneza Ljudevita Posavskog zvali policiju radi… khm… žamora? Preglasno se razgovaralo? U svakom slučaju, policija je bila pred klubom, obavili su razgovor i otišli, a mi smo se rasporedili po grupicama kraj raskršća. Intermezzo je opet bio dejavu disco killing našeg dragog Ivana koji se tek imao zahuktati. Petrol je, moram reći, mnogo ozbiljniji bend od Man Zero. Man Zero čine četiri momka: jedan bubnjar, dva basista i tri gitarista. I da, četvero ih je - ponekad basist svira gitaru i obrnuto. Između pjesama, u praznom prostoru (mikrofoni nisu podignuti jer nemaju vokale u svirci), može se načuti neki njihov komentar. To je zapravo jedini trenutak kad je jasno da su Hrvati u pitanju, mogli bi se prodati kao svjetski glazbenici, bez problema. Osim što se tada može identificirati njihovo podrijetlo, odaju znakove nečega poput sramežljivosti što je zbilja neočekivano za nekog tko priredi ovakav nastup. Dobro, svi osim basista. Kod Petrola se pitanje srama ne može potegnuti. Ilija je dominirao mikrofonom kad god je htio, što pjevajući, što komunicirajući s publikom, a publika je odgovarala. Možda se to nije ni moglo očekivati prilikom nastupa Man Zero, jer je, ruku na srce, publika čekala nastup Petrola. Mene su osobno više zanimali Man Zero. Poslušao sam nekoliko stvari Petrola kako bih znao što očekivati. Od Man Zero mi je bila dovoljna jedna da mi bude jasno kako se ne moram brinuti. A Petrol sam htio malo više razumjeti prije koncerta. Nemojte me krivo shvatiti, ali volim otići na koncert s nečijom preporukom (u ovom slučaju, na preporuku dj. Ivana), bez obzira koliko malo znao o bendu.

Nakon jutarnje doze Bacha (i drugih) na javnom nastupu u glazbenoj školi, kućanskih poslova u tišini i odlaska u kino… savršena večer uz divne ljude, odličnu vibru, genijalnu glazbu i dobro raspoloženje. Preporuka svima: malo klasike ujutro će vas fino našpanati za analizu svakog tona. A u ovom slučaju, svaka je nota bila na svom mjestu. Čak, kad bi iz pjesama koje sviraju Petrol izbacili vokale, to bi opet bio dobar post rock. Iako ne sviraju post rock, samo maštam o onoj diktaturi. Aha, imam fotku liste pjesama, ako vas zanima što su Petrol odsvirali. Moguće je da su redoslijed malo izmijenili. Koliko se sjećam, Gringo se spominjao odmah na početku. Evo liste: Ostani, Pogrešan Kod, Ako Ikad, Konvertor, Kamila, Beirut, 80 Proleća, Hej Gringo, Zebra, Procena. Petrol čine bubnjar (za kojeg nisam siguran kako se zove), Ilija na vokalima i gitari te Ana na klavijaturama i vokalu. Što se vokala tiče, jedan je blok pjevala Ana, jedan Ilija, uz instrumentale u prijelazu. Ili sam ja gadno odlutao mislima. Sjećam se da su svirali… Hmmm… Sjećam se kako nisam htio da pjesma završi. Svaka me stvar odvela daleko, daleko. Učinili su više za mene nego što sam mogao očekivati. Ako me pitate što nedostaje u njihovoj svirci, nemam odgovora na to pitanje. Ne bih mijenjao niti jednu notu.

A sad, crta. Kasnim sa izvještajem, a želim požuriti u slučaju da vanzemaljci stignu do navečer kako bi me poštedjeli. Nadam se da će uzeti ovo u obzir.

trash // 02/06/2011