Nakon pregršt izdanih albuma, Blackmore's Night se vraća s još jednim. Za sve koji su se nadali da će se se Ritchie Blackmore vratiti žešćim zvucima i možda oživjeti legendarni hard rock/heavy metal bend Rainbow ili vratiti u Deep Purple, ovo baš i nije najbolji znak. Ritchie i njegova zaručnica Candice Night i dalje se drže svog laganog folk-rocka baziranog na renesasnim motivima.

Kad sam po prvi puta slušao njihov "Shadow of the Moon" i posebeno "Under a Violet Moon", zarazila me njihova opuštenost i jednostavnost. Ritchie se skoro posve prebacio na akustične instrumente i kroz bend uspio stvoriti odličnu starinsku atmosferu u kojoj slušatelja vodi na put kroz prošlost. To je glazba koju ne slušam radi konkretnih melodija ili svirke nego radi atmosfere. Češće se ulovim u maštanju, kada misli odlete čudnim putevima, nego što se koncentriram na konkretan glazbeni sadržaj. Ipak, ni na tom polju glazba ne razočarava.

Problem je nastao na "Fires at Midnight" gdje su počeli ubacivati previše
klasične rock svirke zamotane u folk. Od električne gitare do klasičnog seta bubnjeva umjesto profinjenih udaraljki koje su puno ljepše oslikavale renesansi period. Daleko od toga da je i to bio loš album, samo ne ono što sam očekivao.

Makar im nisam preslušao sve kasnije uratke, sudeći prema "Secret Voyageu", nisu se puno promijenili. Candice je i dalje odličan i izražajan vokal. Još uvijek je tu klasični glazbeni set koji uključuje razne instrumente koji su obilježili glazbu u prošlosti, poput lute, roga, mandoline, violine i sl. Neke skladbe su akustične i drže se standarda koje su još davno postavili - rearažiranje tradicionalnih melodija ili stvaranje sličnih bez dramatičnih promjena i uvođenaj previše modernih elemenata. Tu bih izdvojio kratak instrumental Prince Waldeck's Galliard gdje Blackmore sam stvara odličnu srednjovjekovnu atmosferu. To je tip stvari koje mi najbolje odgovaraju kod njih. Obrada Rainbow klasika "Rainbow Eyes" mi se nije učinila posebno originalnom ni potrebnom ovdje, a isto ide i obradu Elvisa Presleya i njegove "Can't Help Falling In Love". Obrade same po sebi nisu loše, ali narušavaju mi atmosferu albuma. Ritchie je odličan gitarist i jedan od mojih uzora, ali ono što radi na obradi Elvisa (npr. neoklasični gitarski solo) mi jednostavno ne odgovara u ovom kontekstu. Izdvojio bih još i živahnu "Toast to Tomorrow", navodno obradu tradicionalne ruske skladbe. Makar se ni ona baš savršeno ne uklapa u vizije o kojima sam prije pričao, ipak je predobra da ju ne spomenem. Jednostavna i vesela skladbica koja daje polet i volju za ispijanjem koje čašice alkoholnog nektara.

Secret Voyage je solidno odrađen album koji bi se mogao svidjeti svima koji žele laganu romantičnu glazbu za opuštanje, ali ne donosi previše novih stvari za one već upoznate s opusom Blackmore's Nighta.

ocjena albuma [1-10]: 6

deda // 10/07/2008