Daleko od toga kao što bi se moglo po naslovu albuma zaključiti da su Deep Purple ponudili neki smandrljotak. Oni se samo s pravom pitaju kuda ide ovaj svijet nazvavši ga veoma trendly u drugoj pjesmi "Weirdistan" (iliti 'Čudistan').

Okey, lirika im nikada nije bila jača strana, redovito su grebali po površini gibajući se uglavnom na klasičnim relacijama odnosa između muškarca i žene, no ovdje su tematski znatno iskoračili iz tog obrasca potegnuvši u blago preispitivanje svjetske globalne krize iz individualne prizme. Ali, najveći dio albuma govori o njihovom osobnom 'Bogu' - pokojnom Jon Lordu kome su ga i posvetili. U svojoj klasičnoj postavi koja funkcionira dobrih desetak ljeta - Don Airey (klavijature), Ian Gillan (vokal), Roger Glover (bas), Steve Morse (gitara) i Ian Paice (bubnjevi), oni su nakon ne pretjerano oduševljavajuća posljednja dva djela "Bananas" (2003, UK no.85) i pretjeranog heavyija "Rapture of the Deep" (2005, UK no.81) ponovno napravili ono što svi od njih očekuju. Jedan pravi, dobar hard-rock/ progressive album s kojime se mora biti zadovoljan.

Mada uvodna pastorala "A simple song" može pobuditi sumnju kako se ulazi u kontemplativno djelo, spomenuta "Weirdistan" odmah otklanja bilo kakve nedoumice. Izraženi mid-tempo ritam s jednostavnom Gloverovom bas gitarom, Morseovim sitnim gitarskim tkanjem i Aireyovim hammondom kao iz najboljih dana benda. Airey se na albumu obilato našarao sa svime i svačine davši mu potpuni Lordov pečat, tako da su u nekim dionicama, pa čak i u kompletnim pjesmama njegove klavijature u prvom planu kao nikad do sada. A Gillanov vokal je po slobodnoj procjeni najbolji do sada, barem što se tiče svih onih albuma od 1984. naovamo. Naravno, više ne koristi falsete već je potpuno fiksiran na pjesme i općeniti timski rad, a iz pjesama izbija spontanost, finoća i totalna usredotočenost na što bolju materijalizaciju kreativnog instrumentalnog talenta koji kod njih nikad nije bio upitan.



"Out of hand" nosi klasičan miris Zeppelinovog "Kashmira", a ultimativno jedan od najjačih brojeva "Hell to pay" (objavljen kao drugi singl) svojim žestokim riffovima i brojnim šarama orgulja uz himnični tekst o rezoniranju ovog svijeta suprotstavlja staru oportunističku estetiku benda spram ove današnje da 'moramo plaćati proživljavajući pakao'. Još ranije objavljen prvi singl "All the time in the world" u laganom boogie izdanju ima kraći emotivni odušak s pokušajem izoliranja i ignoriranja od aktualnih događaja donoseći jednu vrlo lijepu ljubavnu pjesmu.



Ostatak materijala ima sve standardne hard-rock elemente s ponekim jazz izletima ("Body line"), starinskim progressive šlihom ("Above and beyond"), Pink Floyd atmosferama (prilično dugačak uvodnik u "Uncommon man"), a recimo "Apres vous" iznenađuje sa moćnim sympho/hard elanom kakvog je danas više uistinu teško naći. Za sve ovo je zaslužan stari meštar Bob Ezrin koji je davno radio neke od najpoznatijih albuma žanra poput "The Wall" Pink Floyda, solističkog debija Peter Gabriela ili gotovo kompletnog opusa Alice Coopera u 70-im godinama. Pretposljednja "Vincent Price" ima nešto suvremeniji šlih symphonic-gothica, a posljednja, tj. bonus "It'll be me" je pravi starinski hard s nezaobilaznim r'n'r sintagmama u koje su uključene čak i virtuozne bravurije klavira, te mnoštvo gitarskih solaža. Čak niti The Rolling Stones nisu svojevremeno radili moćnije pjesme.

Jednom je Ian Gillan izjavio 'ako ti žene mrdaju sa sisama, onda znaj da si napravio dobar album', a ova jednosatna lekcija zvuči upravo kao da je proizašla iz starih vremena kada su Jon Lord i Ritchie Blackmoore bili osnovna pokretačka snaga benda. Eto, nakon jako mnogo vremena ipak se desio jedan prilično dobar Deep Purple album s kolekcijom dotjeranih pjesama od kojih se ne mora strepiti da će izazivati neželjenu dosadu.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 15/05/2013