home > mjuzik > Retrospective 1968 - 1987

kontakt | search |

DEEP PURPLE: Retrospective 1968 - 1987 (Warner, 1987)

DEEP PURPLE - Shades Of Deep Purple (1968, Tetragrammaton / Parlophone)
[  ]

Ovaj britanski sastav je tijekom karijere doživljavao različita tumbanja i promijene članstva. U prilično zavrzlanoj povijesti, sve počinje 1966., kada Chris Curtis bubnjar i pjevač popularnog sastava Searchers napušta band s idejom da osnuje vlastiti pod imenom Roundabout. Prvi glazbenik kojeg je angažirao bio je John Lord koji je u to vrijeme svirao s bratom Ron Wooda, Artom u sastavu Artwoods odakle je potekao i basista Nick Simper. Pronašli su i gitaristu Ritchie Blackmorea koji je tada preživljavao svirajući po Njemačkoj u različitim pratećim sastavima (između ostalih i u pratećem sastavu Screaming Lord Sutcha). Međutim, već nakon prvih proba bubnjar i vokal Curtis odlazi i njegove palice preuzima Bobby Woodman. Ubrzo je i on smijenjen; postavljen je Ian Paice, a za pjevača je uzet Rod Evans, pjevač grupe Maze. Nakon gotovo dvogodišnjeg formiranja postave krenulo se na realizaciju prvog diskografskog ostvarenja. U sastavu John Lord (klavijature), Ian Paice (bubnjevi), Ritchie Blackmore (gitara), Nick Simper (bas) i Rod Evans (vokal), oformljena je prva postava koja je odbacila ime Roundabout i preuzela naziv Deep Purple. Kruži priča da je ime došlo od Blackmoreovih šala na račun ostalih članova; u to vrijeme su vježbali u staroj kući izvan Londona, a Blackmore je zastrašivao ostatak ekipe stvarajući noću čudne zvukove pri čemu je pomakivao namještaj i stvarao dojam "kuće duhova".
Prvi album "Shades Of Deep Purple" je objavljen sredinom 1968. i uglavnom je bio sastavljen od obrada poznatih hitova - "Help", "Hey Joe", "I'm so glad", "Hush"… Ovaj posljednji je objavljen kao pop- singl i dospio je na američki broj 4, pa se i album vrlo dobro prodao, no u rodnoj Britaniji nisu bili prihvaćeni ni od kritike, a ni publike, tako da su naredna dva albuma "Book Of Taliesyn" i "Deep Purple" (oba 1969., za Tetragrammaton / Harvest) prošla gotovo nezapaženo.

DEEP PURPLE - Concerto For Group And Orchestra (1970, Tetragrammaton / Harvest)
[  ]

Nakon prilično mučne situacije u sastavu koji je često nastupao ali bivao ignoriran od medija, bilo je jasno da su nužne neke radikalne promijene. Budući da Rod Evans i Nick Simper nisu odgovarali "imageu" banda koji je iz pop- glazbe sve više kročio u teži rock zvuk koji će se nazvati hard/heavy rock, na njihovo mjesto došli su Roger Glover (bas) i Ian Gillan (vokal), članovi nepoznate skupine Episode 6. Oni su predložili neke svoje pjesme, no ostatak ekipe ih nije prihvatio, već je objavljen singl "Hallejulah" koji je prošao potpuno neprimjetno.
John Lord je shvatio da dolaskom novih ljudi može grupu ambicioznije baciti na novi projekt koji je zamislio - hard rock koncert uz pratnju simfonijskog orkestra što će se pokazati vrlo smionim potezom koji će u budućnosti prakticirati samo rijetki i iskusni glazbenici (Metallica, Page & Plant, John Lord… ). Album je snimljen uživo 24. rujna 1969. u pratnji britanske Kraljevske filharmonije, dirigent je bio Dr. Malcom Arnold, a službeno je objavljen tek u siječnju 1970. Kritike su bile vrlo različite prvenstveno zbog preambicioznog zalogaja za ovako nepoznat sastav koji je na naslagu popriličnog kompozitorskog neiskustva nanizao zvukove simfoničara od kojih polovica nije razumjela tijek i intenzitet glazbe hard rocka Deep Purple. Bez obzira na vrlo lošu prodaju ovog albuma, grupa je tek sada digla prašinu oko svojeg rada u Britaniji.

DEEP PURPLE - Deep Purple In Rock (1970, Warner bros / Harvest / EMI)
[  ]

Deep Purple su definitivno uspjeli tek s ovim, petim albumom po redu. Njihova dotadašnja etiketa Tetragrammaton je bankrotirala i pala u ruke Warner bros koji je u to vrijeme već bila dovoljno moćna kompanija za američko i japansko tržište, dok je ostatak svjetskog tržišta za Deep Purple kontrolirao EMI, odnosno njegova pod -etiketa Harvest. Dolaskom novog producenta Martin Bircha, grupa dobiva vrlo težak ali i moderan rock zvuk, tako da ovaj album postaje kamenom- temeljcem hard- rocka. Mnogi kritičari su se složili u mišljenjima da je "In Rock" jedan od najznačajnijih albuma prve polovice sedamdesetih, te jedan od najvažnijih u produkciji hard rocka. Premda su kao autori potpisani svi članovi Deep Purple, najzaslužniji za kompozicije su Blackmore i Glover. Gitara je u prvom planu - hard riffovi i distorzirane solaže, dok su basovi osnova teškog ritma. Naravno, nezaobilazna je uloga i klavijatura podebljanih "teškim" solažama i prodornim bojama, te Gillanov vrišteći vokal. Aranžmani su pretenciozni i koketiraju sa sistemom komponiranja simfonija (pogotovo pjesma "Child in time"), što će se kasnije odraziti i u sympho- rocku, te mnogim hard rock i heavy metal sastavima, dok bubnjevi uz ritam- vodilju imaju i ulogu popunjavanja solo dionica. Svih sedam kompozicija s ovog albuma predstavljaju nezaobilaznu klasiku hard rocka - "Speed king", "Flight of the rat", "Bloodsucker", "Into the fire", "Living wreck", "Hard lovin' man" i svakako najpopularnija "Child in time". Interesantno je da su ovu posljednju napravili na melodiju "Bombay calling" skupine It's A Beautiful Day. Umjesto violine, John Lord je skinuo solo uvod na klavijaturama.

DEEP PURPLE - Fireball (1971, Warner bros / Harvest)
[  ]

Album je nastao u rijetkim trenucima predaha između koncerata i turneje, pa je materijal ostao u sjeni prethodnog "In Rock". Ni sami članovi Deep Purple nisu bili zadovoljni ovim albumom, no nametnuvši se kao koncertna atrakcija ostvarili su njime svoj prvi broj 1 u Britaniji. Također je i singl skinut s njega - "Strange kind of woman" postao hit. Albumom obiluju već poznati obrasci s prethodnog albuma, a kao favorit koncertnih nastupa izdvojila se naslovna pjesma - brzi hard rock kakav će kasnije prakticirati mnogi heavy metal sastavi (Iron Maiden, Judas Priest, Motorhead, Van Halen…). Interesantno je da su unatoč tome što su imali album na britanskom broju 1 i hit singl, Deep Purple još uvijek bili predgrupa. Naime, sredinom 1971. su zagrijavali publiku na turneji skupine Faces u kojoj je frontman bio Rod Stewart, a prvu samostalnu turneju iste godine su morali otkazati nakon svega tri koncerta zbog bolesti Ian Gillana.

DEEP PURPLE - Machine Head (1972, Warner bros / EMI)
[  ]

Ovo je najkomercijalniji Deep Purple album koji ima neuobičajenu priču nastanka. Grupa je zbog Gillanove bolesti otkazala turneju i otišla u Švicarsku da snima materijale za novi album. Unajmili su pokretni studio Rolling Stonesa i doputovali u Montreux, no Casino u kome su trebali snimati je izgorio istog dana zbog nepažljivog posjetitelja koncerta Frank Zappe i njegovih Mothersa koji se igrao svjetlosnim raketama. Čitav slučaj su opisali na klasiku, pjesmi "Smoke on the water". Pronašli su novu lokaciju u gradu - Grand Hotel koji je bio zimi zatvoren i tamo snimili sedam kompozicija koje će uvrstiti na album. "Highway star" otvara album najavljujući brzi hard rock u kome se izmjenjuju gitarske solaže i sada već potpuno razrađen Gillanov falset. Nastavlja "Maybe I'm Leo", pjesma s rhytm and blues temeljima i umjerenim tempom gdje se klavijature koriste isključivo kao ritmičko sredstvo (samo mali dio otpada na solo dionicu), dok se u "Pitcures of home" već jasno nazire komercijalni obrazac aranžmana: uvod - pjevani dio - solo - riffovi… Ipak, ne može se tvrditi da su sva silna virtuozna improvizacijska rješenja bilo što loše utjecala na daljnju gradaciju albuma; štoviše, ovdje se stil utemeljen albumom "In Rock" samo iskristalizirao, pa ga je publika objeručke zdušno prihvatila. "Machine Head" je u Americi došao do broja 7, a u Britaniji je ponovno dosegao no.1. Ostale četiri kompozicije su "Never before", spomenuti hit hard rocka "Smoke on the water", te aranžerski najzahtijevniji komad na albumu "Lazy" s mnoštvom gitarskih i klavijaturskih solaža gdje se podilazi manirizmu rhytm and bluesa (koristi se i usna harmonika). Album završava "Space truckin'", hibridni ostatak ponekog riffa kojeg su uvježbavali u kompoziciji "Smoke on the water".
Ovim albumom su se prikazali u nešto "mekšem" izdanju, no unatoč svjetskom uspjehu i uzbudljivim koncertima koje su davali, ova formacija članstva će ostati na okupu samo još kratko vrijeme.

DEEP PURPLE - Who Do We Think We Are ? (1973, Warner bros)
[  ]

Nakon velikog svjetskog uspjeha band ponovno otkazuje američku turneju, ovaj put zbog bolesti Blackmorea, što Gillanu otvara prostor za rad u rock- operi "Jesus Christ Superstar", dok se John Lord posvećuje solo albumu "Gemini Suite". To je uzrokovalo početku vrlo nezdrave klime u sastavu i premda su održali turneju po Japanu snimivši dvostruki album uživo "Made In Japan", upadaju u različite međusobne nesporazume. U obilju svađa ulaze u studio i snimaju ovaj osmi album koji je bio oličenje pune kompozitorske i sviračke forme sa svim već uigranim nadmetanjima gitare i vokala, klavijaturskih eskapada i bubnjarskih ekshibicija, te je urodio novim hit singlom "Woman from Tokyo", no netrpeljivost i međusobna zavist su se samo nastavljale. Gillan čak više nije htio putovati zajedno sa sastavom, spavao je u drugim hotelima, a Blackmore otpušta Glovera zbog samo njemu poznatih razloga. Ova formacija je svoj posljednji koncert održala 1972. u japanskoj Osaki.

DEEP PURPLE - Burn (1974, Purple / EMI)
[  ]

Ovdje počinje nova faza banda. Na Gloverovo mjesto postavljen je Glen Hughes koji je svirao bas i pjevao u skupini Trapeze, pa je shodno tome očekivao i vokalni dio zadatka. Ostatak ekipe je odlučio da smijeni Gillana čije ponašanje nitko više nije mogao podnositi; objavljen je oglas u Melody Makeru. Javilo se niz zainteresiranih za vokalnu ulogu, no jedini zadovoljavajući snimak koji su dobili poslao je neki nepoznati mladić iz Redcarra u Yorkshiru. No, kada su ga pozvali na probu uočili su da osim glasa nema ništa više što bi odgovaralo profilu Deep Purple. Bio je debeo, pun bubuljica i imao je problema s vidom. Poslali su ga na liječenje, propisana mu je stroga dijeta i posjećivao je okulista. Tek nakon odgovarajućeg tretmana uzeli su ga za pjevača. Bio je to David Coverdale. Grupa je s novim članovima snimila deveti album u koji su uneseni elementi soula i funka zahvaljujući Hughesu koji je preferirao crnačku glazbu. Album je došao među prvih deset u Britaniji i Americi, međutim interes za novu postavu Deep Purple je počeo opadati. Tome je kumovalo i nepovjerenje koje je vladalo kod Glena Hughesa koji se želio nametnuti kao vodeći pjevač i često je na koncertima pokušavao izbaciti Coverdalea i sebe staviti u prvi plan. Blackmore je već polako počeo shvaćati da se band pretvara u cirkus, pa je i sam počeo dodavati ulje na vatru razbijavši opremu na koncertima.

DEEP PURPLE - Stormbringer (1974, Purple / EMI)
[  ]

Poslovi oko sastava su išli više nego odlično; njihovi manageri Tony Edwards i John Colleta prekinuli su suradnju s Warner bros i band uključili u vlastitu firmu Purple, pa su čitav posao vodili iz mirnih kancelarija. Koncem 1974. band snima deseti album kojeg u potpunosti kreiraju novopridošli članovi - Coverdale i Hughes, dok je kompozitorska prisutnost Lorda i Paicea neznatna. Blackmore je bio toliko nezadovoljan albumom "Burn" i novim funk - soul - hard rock stilom da je samo snimio gitarske dionice na novom albumu i otišao iz sastava. No, njegov doprinos na svih devet kompozicija "Stormbringer" albuma je ipak prisutan, pogotovo u klasičnim solo dionicama. Međutim, koliko god album ima kvalitetnih pjesama ("You can't do it right", "High ball shooter" ili "Lady double dealer") bilo je očito da to nema više nikakve veze s Deep Purple hard rock zvukom. Nakon američke turneje 1974. i evropske u proljeće 1975, Blackmore odlazi iz sastava i osniva novi, vlastiti band Rainbow.

DEEP PURPLE - Come Taste Band (1975, Purple / EMI)
[  ]

Nestao je zaštitni vokal - Gillan, a sada i prepoznatljiva gitara - Blackmore, tako da se potražio novi gitarist. Pronašli su ga u pratećem sastavu bubnjara Billy Cobhama, bio je to mladi gitarist Tommy Bolin, no "Come Taste Band" definitivno više nije imao nikakve veze s Deep Purple. Bio je to album na kome je Bolin napisao sedam od devet pjesama i premda su one tehnički i kompozitorski bez zamjerki, mnogi su predbacivali što su uopće potpisane kao Deep Purple jer Bolin i Hughes nisu imali nikakav odnos vrijedan poštovanja prema prošlosti sastava. Međusobno su se nadmetali i počele su totalno nesnošljive situacije. Nitko od članova sastava nikada nije imao veze s drogama, a pojavom Bolina sastav je počeo gubiti tlo pod nogama. Bolin se znao pojaviti na koncertima tako nafiksan da osim uobičajene harmonije nije mogao ništa drugo odsvirati pa je njegove dionice morao svirati klavijaturist John Lord; Hughes se stalno nametao Coverdaleu i ometao ga u vokalima, tako da je David na svojem posljednjem nastupu s Deep Purple 15. ožujka 1976. u Liverpoolu briznuo u plač i izjavio: "Potpuno mi je onemogućeno da pjevam, stalno se moram nadmetati s Hughesom koji mi otima mikrofon, Bolin je ovisnik o heroinu i često jedva pokreće lijevu ruku po vratu gitare, a osim toga uvijek mi oduzima vrijeme jer mora odsvirati barem po tri pjesme sa svojeg solo albuma "Teasers" na koncertima Deep Purple. To se više ne može izdržati!"
Konačni raspad se dogodio u srpnju 1976., a Hughes i Bolin su za njega saznali preko novina budući da ih nitko iz banda i matične firme nije pozivao. Tommy Bolin je 4. prosinca 1976. umro od prekomjerne doze heroina u Miamiu, a potom je slijedilo niz Deep Purple kompilacija i albuma uživo.

DEEP PURPLE - Perfect Strangers (1984, EMI)
[  ]

Bio je ovo povratnički album svakako najbolje Deep Purple postave - Gillan, Paice, Lord, Glover i Blackmore, a za ponovno okupljanje ponuđeno im je 5 milijuna dolara. Budući da su u ovoj postavi posljednji puta bili 1972. i radili u niz različitih sastava i frakcija, album su nazvali shodno iskustvu. Vinilna verzija albuma sadržava osam pjesama - to su čvrste hard rock kompozicije s obiljem Lordovih prepoznatljivih Hammond orgulja, Blackmoreovim gitarskim dionicama i žustrom ritam sekcijom. Gillanov vokal je ponovno u prvom planu, a samo jedna pjesma je lagana - "Wasted sunset". Kazetna verzija je imala i jednu bonus pjesmu -"Not responsible". Glazbu potpisuje Blackmore, a tekstove Gillan i Glover.
Unatoč pojavljivanju na američkoj i britanskoj listi albuma, projekt je popraćen poprilično eklektično; jedino su ga odobrili ostaci stare publike.

DEEP PURPLE - The House Of Blue Light (1986, Polydor)
[  ]

Premda je prethodni "povratnički" album "Perfect Strangers" razočarao svojom predvidljivošću, uspjeh od dva i pol milijuna prodanih kopija nije za odbaciti i taj tiraž mogu samo zahvaliti svojoj staroj publici koja ih je godinama vjerno čekala. U ponovno istoj i najslavnijoj postavi (Gillan, Blackmoore, Lord, Glover i Paice), objavljuju novi album "The House Of Blue Light" za koji je vrijedilo očekivati da će ispraviti propuste povratničke ploče. Uvodna kompozicija "Bad attitude" sadrži sve bitne osobine njihovog stila u kojem relacija Glover - Paice djeluje vrlo autoritativno, no Gillanov vokal djeluje prilično grčevito i neuvjerljivo, te kako se kompozicije nižu jedna za drugom, dojam koji je album ostavio je bio još bljeđi i jadniji. Band je potpuno izgubio kreativnost, svježih ideja nema i sve se svodi na reciklažu hard-rocka od prije desetak i više godina. Tek poneka solidnija pjesma - "Call of the wind" sa dobrim aranžmanom i "honky-tonky" atmosferom podsjetila je na "Woman from Tokyo", a pjesma "Mad dog" na Blackmooreov band Rinbow i njihovu pjesmu "Dead Alley driver". Tijekom čitavog albuma nema specifičnog zvuka gitare, on se stidljivo pojavljuje tek u kompoziciji "The spanish archer" tako da ploča nema onih bitnih karakteristika koje su godinama bili zaštitnim znakom Deep Purple. Mnogi kritičari su tvrdili da ovakvo slabašno izdanje ne zavrjeđuje nikakvu prolaznu ocjenu, te da bi u ovakvim rolama bolje odgovarao vokal Coverdalea ili Ronie James Dia. Na tako nešto se nije moralo dugo čekati - 1987. band objavljuje živi album "Nobody's perfect" nakon kojeg Gillan po drugi puta napušta sastav. Njegovo mjesto popunio je Joel Lynn Turner, pjevač posljednje postave Rainbow. Sam album "The House Of Blue Light" je prošao prilično loše - stara publika ga je prihvatila sa zadrškom, dok je nova hard-rock/metal publika svoje idole prepoznala u tada novim snagama poput Bon Jovia, Guns'n'Roses i Europe, te mnogim heavy metal izvođačima na čijem su čelu tada stjegonoše bili Iron Maiden, Judas Priest i Metallica.

horvi // 05/04/2004

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Upstarts and Heretics

THE MISTAKES: Upstarts and Heretics (2019)

| 15/01/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Do neboto zamok

PMG KOLEKTIV: Do neboto zamok (2019)

| 14/01/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Ästräl Säbbäth

VERDUN: Ästräl Säbbäth (2019)

| 02/01/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Neizdadeni: mladost i odbrana

PIKOLOMINI: Neizdadeni: mladost i odbrana (2019)

| 30/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Plafon / Bronca / Euforija

KANDŽIJA / LES / BUÈ KESIDI: Plafon / Bronca / Euforija (2019)

| 27/12/2019 | pedja |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*