Niste čuli za TANNU TUWA? Mislim da niste niti mogli s obzirom da im je ovo bio premjerni nastup u kome niti sami članovi benda nisu imali neku jasnu konturu kako će im koncert izgledati. Nisu imali ni play listu, odnosno imali su samo neke svoje natuknice, ali još nemaju jasne naslove pjesama. Oni su skoro pa svi vrlo poznata lica iz nekih svojih ranijih postava: bubnjar Đuro Dobranić (ex-Mangroove, Chui, Dženeration 81), bas Igor Farkaš (ex-Minimum System Requirements, Punk Data, Diyala) i vokal Zoran Vujanović (Pars Petrosa, No?Mozart), dok je jedina nepoznanica tamnoputi klavijaturist Raggie Kattie za kojeg nisam dobio nikakvih informacija što je prije radio. Izgleda da je najviše plovio u jazz vodama budući da su mu se partiture odvijale s mnogo improvizacija.
Koncert su napravili u dva prilično dugačka dijela: s prvim su startali nešto iza 22h i šibali gotovo sat i pol vremena samo tri kompozicije. Biti će da je svaka iznosila skoro po pola sata. U prvoj pjesmi sa slow tempom i jammingom počela se podizati dinamika na čvrsti, plesniji ritam nakon desetak minuta u kojeg se uključio Zoki za mikrofonom koristivši brojne pedale s efektima halova, delaya i loop-tehnike. On je u ovoj prilici bio najnerazgovjetniji od svih njih, a svi ti efekti i pomagala djelovali su kao da iz mikrofona slušate Genesis P-Orridgea iz vrlo prljave faze Throbbing Gristle. Tijekom koncerta je neprekidno adaptirao i prilagođavao svoja pomagala, a tek u drugom dijelu svirke se i dostatno pročistio.

Tek s drugom kompozicijom su Tannu Tuwa počeli da jasnije figuriraju svoj stil; po prvoj teško bi se uopće moglo zaključiti kuda će ih sve to odvesti. Elem, Đuro je počeo držati klasičan disco ritam, a Igor bas minijature. Ta ritam sekcija je počela nalikovati na one dugotrajne mantre P.I.L. iz epohe "Metal Box" u koje se Raggie uključivao svojim ambijentalnim klavijaturama, a Zoki s mnogo loop rotacija što je sve bilo vrlo minimalističko i dramatično uranjanje u sve tvrđi i plesniji trance. Treća pjesma je bila najkarakterističnija zahvaljujući neprekidnim psycho pasažima i dugotrajnom finišu u vrlo brzom drajverskom funku sa sve većim korištenjem jazzy improvizacija na klavijaturama.
Ne može se reći da nisam uživao u ovoj psihodelično/ eksperimentalno - plesnoj predstavi u kojoj su, po običaju, tek rijetki zaplesali. Negdje pred sam konac ovog seta pridružio mi se Mićo, basist Šta Ima? i Čudnoređa (idući petak sviraju u "Klubu" s Radost!) i zanimalo ga je što bend radi. Ispripovjedio sam mu neke svoje dojmove, no on je bio skeptik po pitanju vokala. Pričao mi je kako mu se ne dopada Zokijev stil, da mu nikako ne leži Pars Petrosa, a ponajmanje No?Mozart koje je jednom prilikom početkom ove godine gledao zajedno samnom u Močvari.

I tako to, kroz razgovor je oko ponoći počeo i drugi set u vrlo letargičnoj soul-funk kompoziciji koja je bila iznenađujuće kratka kao da se priprema za singl u radio-edit izdanju. Zoki je imao puno čišći vokal i tek se tada dalo zamijetiti da sve tekstove pjeva na engleskom, ali mi je Mićo s vremena na vrijeme stalno komentirao da je jako loš. A kako je koncert odmicao, počeo je sve više i više bacati drvlje i kamenje na Zokija: 'grozan je, ja bih ga izbacio iz benda, prateća sekcija razara, ali on je pomutnja, nikako im se ne uklapa...'. Enivej, druga pjesma u ovome setu je bila veoma rasplesana i gotovo da se može utvrditi kako bend svira neku svoju varijantu kraut-rocka s jazzy-funk manirom u kome se neprestano repetira kroz trance i vokalne mantre, a trajala je pa dobrih pola sata. Još su odsvirali dvije pjesme u hard-funk stilu s umjerenim tempom, svaka je iznosila po desetak minuta, a onda je došlo grande finale u d'n'b ritmu gdje je Zoki imao jedan prilično manijakalan, pa i šokantan scenski nastup gdje se nije znalo što su improvizacije, a što konkretan dio teksta. Prvo se počeo derati 'ovaj zvučnik ne radi', penjao se na boksove, potom izvikivati neki tekst o semaforima i šoferima, bivao je sve agresivniji, srušio dvije obližnje stolice, plesao, mrdao se vamo-tamo i sve više koristio mimike i gestikulacije konačno se potpuno uživivši u ulogu frontmena ovog čudnovatog benda.
Niti tu se ne može spočitati originalnost Tannu Tuwa. Sve je na svome mjestu, stilski vrlo korektno zahvaljujući snažnoj ritam sekciji koja ne jenjava bez obzira na lakše ili brže tempove. Mogli bi oni štošta uključiti na sve te minimalističke trance preokupacije isto kao što su to primjerice radili Can ili spomenuti P.I.L. gdje mnogima nisu odgovarali vokali. Jasno, kako su proizašli iz funk, soul, hip-hop, jazzy i pop terena, razvijaju svoju strategiju na poznatom teritoriju s brojnim inverzijama fleksibilno adaptirajući usvojena znanja. Sve će se to kristalizirati i podići na jasniju i konkretniju razinu kad se i Raggie detaljnije upusti u svirku. Njegovih klavijatura je bilo premalo i bile su pretihe; treba ih jače izraziti i istaknuti s punoćom, a za Mićine opaske oko vokala ne treba brinuti. Zoki je pokazao jedan agresivniji pristup eksperimentu s mikrofonom koji bi mogao odigrati ključnu ulogu filtera svjetonazora, te kanalizirati snagu na scenski nastup. Previše je bio okrenut leđima publici i usredotočen na tehničke igre oko efekata. Ne bi mu bilo loše da sve te pedale drži na nekim stalcima ili stoliću, ovako je svako malo bio sagnut i pogrbljen izbjegavajući direktan kontakt s publikom. Jasno, nije ovo sve uštelano kako bi trebalo biti, ali za prvi izlazak u javnost sasvim opravdan pokazatelj autoritativnosti i kompetentnosti benda koji radi nešto posve drugačije od kurentne domaće scene. Čak se naziru i obrisi avangardnog pristupa s istraživačkim elanom podariti svijetu jedan sasvim novi glazbeni doživljaj žive svirke i scenske prezentacije, dakako, kada se svi parametri tu još bolje korespondiraju.

horvi // 29/10/2014