Iako to nisu planirali, njihov nastup trajao je dva sata bez pauze. Publiku su cijelo vrijeme držali u raspoloženju, i nisu olakšavali u prepoznavanju i razgraničavanju jednog muzičkog uratka od drugog. To im je i bio cilj.
15. 01. ove godine, klub Masters ugostio je četveročlani kolektiv - Tannu Tuwa. Članove benda upoznao sam kroz neke druge autorske projekte: Chui, Sinestet, Pars Petrosa, No!Mozzart, Minimum System Requirements, Diyala Upgraded, Pank Data (Punk Data, opaska Horvija), Dženeration 81, Mangroove... Koncert započinje tihim zvukom, loopom, u režiji Ivana Krajcera - on za ovu priliku, na stješnjenom stageu operira na sintisajzeru i sampleru. Prošlog ljeta na Pagu, bio je u ulozi bubnjara. Tu se zatim priključuje bas gitara Igora Farkaša, bubanj Đure Dobranića i vokal s mnoštvom efekata Zorana Vujanovića.
Krajcerov izbor zvukova kao da vuče korjenje iz onog što je 90- ih izraslo s one strane atlantika (Atlanika bi trebalo biti Veliko slovo, opaska H). Takav sound i glazbena retorika doživjeli su afirmaciju prvo kroz vezu Detroit-Berlin, i odmah zatim na britanskoj elektronskoj sceni. Bend na to ne reagira tako da postaje suhoparnim izvođačem već davno projektirane i etablirane elektronske glazbe - ne! Dobro uhodana ritam sekcija stvara osjećaj razvoja, promjene, utihnuća - to se sve dešava zahvaljujući basistovom grooveu koji je neko vrijeme disko naravi, a nešto više u dubu. Bubnjar povremeno utihnjuje a povremeno izravnava svoj ritam prepuštajući drugima da vode riječ. Njih dvojica tako grade dinamiku događanja, a to što rade uvijek vodi ka nečemu.
Iako to nisu planirali, njihov nastup trajao je dva sata bez pauze. Publiku su cijelo vrijeme držali u raspoloženju, i nisu olakšavali u prepoznavanju i razgraničavanju jednog muzičkog uratka od drugog. To im je vjerojatno i cilj. Nije bilo naglih uspona i padova u energiji, već sam imao priliku čuti artikuliranu dekonstrukciju, brejkove i ponovno slaganje priče. Zoran za mikrofonom ispušta zvukove - moram se tako izraziti jer njegov glas zvuči kao da je jedan ili dva tonaliteta iznad onoga što sviraju ostali članovi banda. On na to dodaje echo efekt. U nekim trenutcima se čini kao da je standardni drum n' bass MC, ali kad se ritam poravna, Zoki upotrijebi loop efekt, te se ta fraza ponavlja nakon svaka četiri udarca što pomaže kolektivnoj glazbenoj hipnozi. U njegovom vokalnom udjelu ima obraćanja publici, svakojakih referiranja, pa čak i britkosti. Osjećam nešto pankersko u njegovoj pojavi. (kad se pišu stranizmi, treba ih pisati u originalu sukladno s hrvatskim padežima - punkersko ili grungersko, a ne granžersko ili slađovsko umjesto sludgeovsko. Hrvatski jezik nikad nije usvojio Karadžićevo 'piši kako čuješ' mada je to jedna od najispravnijih mogućih lekcija pisanom štivu, osobito jezicima na latinici koji su doživjeli svoje nevjerojatne devijacije isticanjem originalnosti, uglavnom vrlo glupe, one koje navodi 'putar na glavi').
Tannu Tuwa se trenutno nalazi u jednom zamahu, kako saznajem iz razgovora s njima, bilo je u igri nekoliko različitih postava benda. Iza sebe imaju tek nekoliko nastupa, i prvi su domaći band koji je dobio priliku nastupiti u ljetnim mjesecima na Pagu (Pepermint i Big Jellow House). Planiraju snimiti i spot za jedan od svojih glazbenih uradaka, ali, mene u ovom trenutku najviše fascinira njihova energija. Stil izvođenja glazbe i ambicioznost u samom izvođenju u potpunosti opravdavaju naziv benda. Tannu Tuwa je zabačena pokrajina u Rusiji na granici s Mongolijom. Tamo živi narod nepoznate nam tradicije i znanja. Za fizičara Richarda Feynmana, to je nepoznati kraj - kojeg je poželio posjetiti, a za članove banda to je naziv njihovog muzičkog istraživanja.

piše: Saša Stojanović (nije onaj iz bivšeg Džuboksa, pravim imenom Svetislav Saša Stojanović, autor mnogobrojnih 'Pisma iz Londona'. Ako niste znali, taj znameniti rock novinar iz Beograda umro je 18.X 2005. godine u Londonu)

foto: Zvonimir Ferina

terapija // 23/01/2015