Nije neobično i jedno s drugime i trećime i četvrtime (i trance i funk i sveto trojstvo i sperma koja frca po zidovima) nema veze, ali i ima na nekim drugim relacijama. Ovi momci su prevazišli te klasične pojmove prerastavši u presvetu četvorku i jedan oblik nove religije. Ajd, da pristojno počnem, religije zvuka, a ne perverzije. Kad ću sumirati listu najboljih koncerata hrvatskih izvođača za 2015. godinu, ovo će možda biti moj osobni no.1. Ne bih sa sigurnošću tvrdio da su još neki od večerašnje publike osim mene i dvojice bliskih kolega prisustvovali prvom koncertu ovog benda u Spunku prije točno 4 mjeseca (25.X 2014.), a ako jesu, garantirano će se složiti s konstatacijom da je ovo večeras bilo posve drugačije izdanje koje s onim improvizacijama i eksperimentima nema ama baš nikakve sličnosti kada su, karikirano govorim, nakon 400 godina izgnanstva i prelaska preko Crvenog mora konačno došli do Sinaja, utvrdili zakon, došli u Obećanu zemlju i sad se pokušavaju prilagoditi u njoj. A nisu Židovi ili neki izabrani narod, ali očito jesu Bogom dan skup četiri inteligentna muzičara koji znaju što hoće. Dosegnuti umjetnost popa na najvišljoj razini. Ja bih rekao da su oni art-pop bend s avangardnim sklonostima koje odskaču nadebelo od kurentne scene i možda će o njima trebati jednog dana napraviti diplomski rad na glazbenoj akademiji kad tukcima 'klasičarima' postane jasno da su pored njih u underground kulturi prošla neprimjećeno ovakva četiri vrsna glazbenika koja s akademijom nemaju veze. Znate li priču o Tuxedomoon ili The Residents? Umjetnost se uči godinama, a ne samo na 4 godine fakulteta, ja to izučavam već više od 30 godina i još uvijek nemam diplomu koja mi ionako ne treba. Zašto? Da vučem palete robe i viljuškar u podrumu. Jel' to moja ambicija? Nije. Moja ambicija je da pišem upravo o ovakvim umjetnicima. I nemam diplomu novinara. Poserem se na to. Umjetnost se ne uči u školi, ona se razvija godinama kroz život. A život nije umjetnost kad svaki dan pozdravljaš bedake s 'dobar dan'. Umjetnost je reći onim Breceljovskim tonom nepoznatim ljudima 'ja nisam odavde, recite mi gdje je tu najbliže i najpogodnije mjesto za samoubojstvo'.
Funk se kao klubić-birc u Tkalčićevoj s premalenim podrumskim prostorom ne većim od jednog prosječnog dnevnog boravka pokazao ne-funk-cionalnim za profil ovakvog benda. Đuro Dobranić je sa svojim setom bubnjeva bio podignut na drveni podest visine 30-40 cm, basist Igor Farkaš je čitav koncert proveo na njemu praktički s polovicom oba stopala stajavši na samom rubu (sva sreća što je onako tanan i mršav skoro do neuhranjenosti, bina ne bi izdržala više niti 10 zapovjedi Božjih, a kamoli dvije klesane ploče), frontmen Zoran Vujanović se ščućurio pored improvizirane DJ kabine oduzevši još pola kvadratnog metra zbog pedala i efekata koje je imao na podu, a novi član, klavijaturist Ivan Krajcer iz Karlovca (zamijenio je tamnoputog Raggie Kattiea) gotovo se nije niti vidio u kutku s lijeve strane bubnjeva. Kad su počeli svirku oko 23h sve je nalikovalo da ćemo prisustvovati javnoj tonskoj probi u birtiji jer je ovakva skučenost ograničavala bilo kakav transparentniji scenski dojam.
Ali džabe je sad pričati o tome da je i sam Jezuš održavao govore na kojekakvim lokacijama, one uopće nisu bitne. Bitni su rezultati, a bend se očito ne zamara s nekoherentnošću i nefunkcionalnošću dokazavši da je prilagodljiv i da se umije adaptirati kao da sviraju u svojoj prostoriji za vježbanje. S 5 riba mogu nahraniti 5 milijuna ljudi, a možda i više, možda i cijeli svijet. Ono što je bitno - umiju se izraziti, pa takoreći, mogli bi svirati baš i u tramvaju, nekoj šupi ili u mojem malom sobićku od 10 kvadrata, te pri tome još unutra nakrcati barem 20 ljudi od kojih bi jedan komotno mogao 'kuhati meth' na rešou i mantrati kemijsku molitvu da sve ispadne dobro, hahaha. No, s druge strane, njihova glazba je strašno sugestivna i autoritativna, širokoopsežnog je dometa, daleko pomaknutija u sfere trance obrazaca nego li je to bio slučaj s onim debitantskim nastupom u Spunku, točnije, Prostoru do i jednostavno tjera da mrdate tijelom, tapkate nogama, zaplešete, otkačite. A kako je u doslovnom smislu ovaj podrumčić Funka bio prekrcan, te su ljudi stajali na stepenicama i popeli se na stolove, oduzeti optimalno pola kvadrata prostora je bila grehota. Slušate chemical Krista i oduzimate drugima mjesto zbog opstrukcija i nedoličnog ponašanja. Ne pratite obred. Moglo se zaplesati u mislima. Da budem točniji, u ovako zgusnutoj atmosferi poput prenatrpanog diskača meni se uistinu ne da niti zatapkati 'taši-taši-tanana'. Ili John Travolta cijeli podij ili ništa, hahaha. Ali, to je sasvim druga stvar u kojoj bend očito uživa da izludi publiku na big-beat chemical način. Baš me zanima kako bi funk-cionirali recimo da sviraju na open-air pozornici tipa 'hidden stage' na InMusic Festu. E, to bi bilo jako zanimljivo i treba računati na njih i u takvim slučajevima. Garantiram da bi se jako zdopali strancima, LGBT zajednici, post-raverima, trance/techno populaciji, alternativcima i inoj publici koja uvijek očekuje nešto novo kad je u pitanju 'ono šarafljenje po mikseti', a ispred sebe imaju 4 čovjeka-vještaka-magičara, četiri Isusa Krista koji to rade uživo, hahaha... Kraftwerk u 21. stoljeću. I to bez ritam mašine. Bez binarnog sustava. Bez robota, modela, brojeva, kalkulatora, električnih kafea, kodova, bez raspeća na križ, bez muke, križnog puta, kalvarija, odricanja i žrtvovanja. Tannu Tuwa su budućnost popa. Siguran sam isto kao i Bowie kada je daleke 1977. gledao The Human League izjavivši 'ovo je budućnost pop glazbe'. I bio je u pravu. Tannu Tuwa su budućnost i avangarda popa 21.stoljeća.
Krenuli su, naravno, lagano, psihodelično, eksperimentalno s odjecima Zokijevih delay vokala i elektronskim efektima šireći slutnju neke moguće limunade četvrtkom i navike kršćanskog graha petkom u kojoj će eksperiment biti glavni prioritet pripreme za vikend i svetu misu nedeljom u 3 extended EP/ double album verzije (zornica, prijepodnevna i večernja), ali ne. Već nakon samo nekih 5-10 minuta počeli su šibati slojevite kompozicijske strategije koje s banalnošću imaju onoliko koliko Hamurabijev zakonik s Tanajskim pločama. To više nisu niti izbliza potrage za stilovima, da ne kažem popis naroda s Tanajskih ploča gdje se između ostalog po nekim arheolozima po prvi put pojavljuje ime Hrvata ili uspostavljanje nekog reda u Perzijskom carstvu, to su koncizne igre strašne ritam sekcije koja bi mogla oboriti i neke vrlo razvikane bendove unazad 50-tak godina r'n'r kulture. Ples kao glavna funkcija Tannu Tuwe je vrlo brzo isplivala na površinu u obliku suptilnih gradacijskih performansa održavajući stalno prisustvo tijela u pokretu. Gibanje kome nema kraja. Seks kao nova religija. Jebačina. Energija, samozadovoljstvo, ekstaza, orgazam, fenomenalna psihoza koja ne prestaje. Ne treba ti ništa, ma nikakav stimulans, jebeš i pivo i dop i vutru i meth kad Đuro i Igor sviraju. Dva apostola božja. Zaboravi na svoju bijednu situaciju i prepusti se ritmu, barem u ovome slučaju. Ne trebaš ništa razmišljati što te čeka sutra ili što je bilo jučer. To u ovome slučaju nije postojalo. Postojao je samo taj fantastičan Đurin ritam i Igorova bas gitara od kojih su svi prisutni osjećali vlastitu slobodu jednostavnosti da razvijaju maštu po volji bez ikakvih primjesa loših ili zlobnih predrasuda, a da uopće nije bio drum'n'bass, neeeeee... Ok, s d'n'b Tannu Tuwa ima nekih poveznica, čisto tehničkih, ali drugačije to zvuči kada sviraju ovakvi momci uživo bez ikakve potpore programa, elektronike i DJ sound systema. Njih dvojica upravo opovrgavaju ovakve teze banalnih zakonika, popisa stanovništva, suhoparnih činjeničnih stanja i globalnih pogleda u imperij nečega - stilizacije koja po formatima i zahtjevima mora izgledati 'ovako i onako'. Oni se ne slažu s time, a uostalom, zašto se i bi? Nalaze se u najslobodnijem teritoriju - umjetnosti vlastite religije zvuka i s njome mogu raditi što god ih je volja.
Stalno sam pratio što to točno Đuro radi. On je večeras bio epicentar poput bubnjara Nomeansno (to mi je prvo palo na pamet), isturen u prvi plan, konačno je došao do pravog izražaja kao fantastičan instrumentalist s klasičnim setom, mnoštvom dodataka i programom za elektronske bubnjeve koje još nije dovoljno ukalupio u glazbu, ali biti će s obzirom kako im se glazba stubokom promijenila tokom samo 4 mjeseca, za nepovjerovati. Ima jedan strašan bubnjar, valjda prvi koji je lupao elektronske bubnjeve - Steve Jansen, polubrat David Sylviana koji je napravio idealan prototip Đuri još prije 35 godina kad je postojao band Japan (album "Tin Drum"). Đuro za sad ne ide tom kompleksnijom strategijom, ali je uočljiva: neprestano mijenja način svirke, dodaje štošta, koristi sve činele u točno zadanom kontekstu, ma slušati samo taj njegov ritam bila je milina i postalo je jasno zašto se Igor grčevito s pola oba stopala držao na rubovima tog nadvišenog podesta jer je Đuro bio glavna zvijezda večeri i to su valjda svi primjetili, a ako je netko to propustio, e onda nek' si prije spavanja izmoli barem jednu krunicu i 'oprosti mi Bože, sagriješio sam bludno slušajući Tannu Tuwa'. Osim toga, nevjerojatno, ali uspio si je i zapaliti nekoliko cigareta, svirati s jednom rukom i povremeno popiti malo vode, a koliko sam primijetio, pivu koju je ostavio pored bubnjeva nije niti okusio. U inat sakramenta 'kruha i vina'. Artist. Umjetnik. Veličanstveni jednostavni čovjek. Genije. Neopisiva mi je čast što ga osobno i poznajem, a nikad se zajedno nismo niti napili da si rasteretimo duše. Kako bi to Sonja s Radio Sljemena rekla za Zdravka Čolića - 'dođem mu u stan, a on jede mesni doručak iz konzerve, ma ajde, ba, mezi samnom'. To je ta jednostavnost genija kojeg nećete primijetiti na ulici, po nekom specifičnom imageu ili izdvajanju od klišeja, ali kad se zaroni duboko u Đuru, otkrije se nevjerojatan izvor znanja i strasti. Đuro je majstor na bubnjevima. Raritet. Samo dođite na bilo koji koncert gdje Đuro Dobranić ima odriješene palice, čuti će te što je umjetnost nabijanja. Mogao bi on i svakom death/tehnical-progressive metal bendu održati dobru lekciju...
Bas Igora je bio minimalistički s figuriranim izletima kojima popunjuje prostor zvuka; njih dvojica bi sjajno mogli funk-cionirati s fretless basom, osjeća se da ima 'premekan' i topli zvuk koji bi mogao prerasti u nešto mnogo dragocjenije i originalnije. Sjetite se čuvenog kraut-rock benda Can i njihove ritam sekcije, što se tada slušalo u nekim najvažnijim stvarima - ritam i hipnoza, taj bas Holger Czukaya, a Igor to treba podići na višlju razinu - jedini je u bendu koji na niti jedan način ne metamorforizira zvuk. Zoki je, kao što sam rekao bio skroz po strani potpuno mantrajući uživljen u nešto što sam očajnički pokušavao odgonetnuti što je to točno i osim 'dobro veče' i 'nadam se da ste se prijatno osjećali' skoro pa da nisam skužio niti jedan stih, ako su opće bili stihovi. Djelovao je kao neobičan freak, što i jeste, odnosno, normalan koliko ga znam, bez ikakve poruke i neke jasne priče koja bi se uklopila u ovaj segment, ali je kao takav jako dobro funk-cionirao. Hm? Jaki bendovi imaju i snažne poruke koje žele reći, a ja bih rekao da je ovo još uvijek istraživanje njegovog statusa u ovome bendu. Čak ne bih niti mogao točno reći da li pjeva na engleskom, hrvatskom ili izmišljenom jeziku. Da ima točno uperen cilj, ne bi toliko koristio pomagala, ali kako god, ima jaki feeling za osjetiti 'nešto', možda čak i ono što mu padne na pamet u dotičnoj situaciji. Samo bih volio da se to jače izrazi. Ne vjerujem da je ikome od nas jebao mater, a ako i jeste, ništa zato. A možda je tokom cijelog koncerta molio krunicu, hahaha... Ma zezam se, ali je bilo odlično. Slušao sam Genesisa, ali ga ništa nisam shvatio.
Cijelo vrijeme od čak sat i trifrtalj (oni koji ne znaju, to je 1.45h) koncerta sam se pitao o čemu govore njihove pjesme jer imaju frontmena nalik na spomenuti vokal Genesis P-Orridgea (Throbbing Gristle, Psychic TV), ali odgovor nisam dobio. Mjuza Tannu Tuwa je zaista originalna ritam sekcija, možda čak i najbolja koju na ovim prostorima možemo i pronaći u domeni subkulturne nepopularne trance scene, odnosno onih sjajnih bendova i izvođača koji su križali funk i techno sa svime i svačime u želji da si priskrbe što bolju odskočnu dasku za nešto 'komercijalnije'. Umjetnost treba raditi polako i staloženo, upijajući svaki mig promatralne, osjetilne sfere, a nisam dovoljno spomenuo čovjeka koji se ovdje uopće nije vidio - novog klavijaturistu Ivana Krajcera koji svira jedan od vrlo skupih digitalnih instrumenata - synth s programima - otprilike nešto slično Al Cometu iz The Young Gods. Gledao sam dečka kako se sjajno uklopio u ovu igru, baš upravo poput Cometa; samo stiska gumbe i zna gdje točno što dolazi, ali to još uvijek nije poanta. Treba pjesma, treba iskoristiti ovaj trenutak fantastičnosti izraza, treba punkerska, rockerska, drska, bilo kakva himna; 'palim vatru', 'jebem vas sve po spisku', ajn, cvaj, draj policaj', 'očenaš', 'sedam smrtnih grijeha', 'I can't get no satisfaction', 'she loves you yeah-yeah-yeah' (hahaha). S ovakvom fenomenalnom ritam sekcijom bez adekvatne poruke, bend nema mnogo šanse ako nema jasnije socio-političke ili bilo kakve idealističke, pa izraženije emotivne strukture. A nisam ništa od tog osjetio i koliko god da su zanimljivi u glazbenom pogledu, ta literarna potka nejasnog vokala Zokija me odvela u bezdan gluposti o kojima možda niti ne želimo razmišljati, a možda su ispravne. Trebaju jasni stavovi, jasno izrečeni. Ponekad si mislim da moj stari nije dobro čuo i razumio hitove Elvis Presleya i The Beatles, jasno kad je u školi tokom 40-ih i 50-ih učio ruski jezik ne shvatajući koliko će to koristiti njegovom sinu i budućim generacijama. Samo je trubio 'ja v Rusiju nigdar nebum išel', a danas bi se ruski jezik itekako isplatio. Na svu sreću, ima pametnih sinova takvih ljudi koji znaju čirilicu i nisu slavenski kvislinzi okrenuti neonacizmu i neoliberalizmu. Mjuza je univerzalan jezik, a kako mi se čini, Tannu Tuwa vole svirati i za one koji su došli iz Sibira i nikad nisu čuli kako Zapad umije na pop način prilagoditi centralizam oportunizmu pretvorivši ga u novu religiju. Zagriju temperaturu. Ma kaj je za njih -50 C°? Na ovome koncertu se komotno mogla skuhati kava, lonac kršćansko-komunističko-kapitalističkog sirotinjskog graha petkom, a bome i okrenuti jedno neoliberalističko prase ili janje na ražnju koliko su energije potrošili. Da se to ikako može pretvoriti u dinamo, odnosno električnu struju, ovaj četverac bi bez problema mogao opskrbljivati pa barem pola hrvatske metropole funk-cionalnim derivatom. Samo da ih neki Nikola Tesla ušteka u novi SI sistem generatora. Ajoj, a kaj bi tek bilo da je moguće svu tu njihovu energiju prebaciti na kartice (recimo tekući račun i sl.), pa si fino to ubaciš u digitalnu pećnicu, vešmašinu ili radijator i da ti isijava potrebitu energiju? Uopće se ne bih čudio da nam budućnost donese i takvo korištenje ljudske, a ne konjske snage. Akomulator su koji frca futurizmom. Čak se i jedan punker s kratkom irokezicom strovalio pored Đurinih bubnjeva shvativši da ovakva energija ne smije biti neiskorištena u negativnom smjeru poput dinamita i anarhije. Humani su bend s najvišljim ciljevima u umjetnosti pop kulture. Koncert koji ste propustili, može vam biti žao. Isus Krist i apostoli su bili nazočni s prekrasnim djevojkama kojih je bilo u većini i svaki muškarac ih bi poželio. O, Bože moj, kakve su lijepe cure došle na Tannu Tuwa. Bog je mrtav? Ni govora. Živ je još uvijek kad čujem ovakav bend. I anđeli, arkanđeli i ostala svojita se spustila s neba u ovu nevjerojatnu zajednicu fantastičnih ritmova seksa. Seks nije grijeh. Samo je krivo protumačen od Vatikana koji je duuuuuugo vremena širio tabu zbog inkvizicije i starih grijehova lošeg tumačenja Kristovog učenja. Seksati se trebamo što više, po mogućnosti svakih sat vremena u životu. I dolaziti na koncerte Tannu Tuwa kad god ih imaju. To je čisti seks. Fantastičan. Svršiti će te na njih. Fenomenalni su.
Kao i po običaju, s Kristovih predavanja nikad nisu postojali dokumenti, pa niti moji fotosi s lošeg, otrcanog i bijednog raspadajućeg digitalca nisu relevantno najdostojniji zapisi. Takvi su kakvi su. Boljih nemam. Nemojte se ništa tužiti. Nemam nikakvog kolegu koji bi slikao, takvi samo idu na VELIKE bendove koje ja, u primpicu (namjerno sam tak napisal), ne volim. Volim ovakav bend i ovakvu kulturu. Tannu Tuwa su savršenstvo hrvatske budućnosti pop glazbe. Već vidim da će ostvariti ogromne rezultate ako ostanu u ovoj formaciji.
Koji mi je koncert u životu bio najdraži? Fugazi u Ljubljani 1995. i onaj TV snimak Gang Of Four 1981.sa zagrebačkog Bijenala, dakako i Kraftwerk na Jarunu i The Fall, ali ovako dobar koncert malog hrvatskog benda koji ima totalno široke horizonte još nisam vidio. Ljudi su popizdeli na njihovu mjuzu, a pretpostavljam i originalnost. Tannu Tuwa su te večeri u Funku bili nevjerojatni. Samo za 30 ljudi. To je trebalo snimati, a nitko nije. Majstorija muzičara, kemija s publikom. Što će tek biti kad zasviraju u KSET-u, Močvari ili Tvornici? A vidim da će im i Dom sportova (barem mala dvorana) biti domicilna. Jednog dana će možda biti i predgrupa Goriboru u Areni pred barem 10.000 ljudi. Vidim u Tannu Tuwa ogroman komercijalan bend koji će ovo blato Balkana smjestiti na odlagalište štetnih tvari. Trebam još pričati? Ne vjerujete mi? Držim fige da ovaj bend potraje barem 10 godina i objavi jedno 10 albuma. John Leckie, producent prva 3 albuma Simple Minds za Arista Records. Potencijal je vidljiv i s Bowievog Marsa.

horvi // 01/03/2015

> vidi sve fotke // see all photos

PS: hvala Nadi na konvertiranju fotografija s mobitela, utrošenom vremenu i kavici, te mislim da je ovo moj najbolji izvješaj s koncerta kojeg sam napravio nakon Gang Of Four 2009.godine. Kad nešto istinski voliš, to ne možeš sakriti.