S omotnicom koja sasvim sigurno zgražava svakog patriota i domoljuba (engleska zastava gori na uličnoj kanti za smeće), ovaj mladi četverac iz Manchestera je prerano uskočio u drsku disertaciju obračuna pojmovnika što danas znači biti Englez u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ono što su primjerice bili Cock Sparrer u 80-im bijesno raspredajući frustracije iz radničke klase, Hot Milk se bavi kontradiktornim razmimoilaženjima nacionalnog identiteta s oštrim političkim tekstovima nabijenim izravnom hrabrošću i iskrenošću da je njihov ideološki stav 'donekle u pravu' dok se ne pokaže obrnuto. Raditi pjesme koje bi isključivo kritizirale vladu i vlastodršce je vjerojatno prejednostavno za njih, pa se zato baziraju na ironičnim slamerima što se tiče Engleske i sumornog stanja svijeta. Puno crne satire koja se iz vedrih humoreski pretvara u ozbiljno izrugivanje vlastitom narodu ima disidentske poveznice. Odbijanje da se miruje u ovom kontekstu ima nakane laganog kaskanja šale u sprint dobacivanja neslanih štoseva na račun engleske poltičke inercije za trenutna dešavanja u svijetu. Dok se u njihovom parlamentu glože oko trivijalnih stvari, pjesma "Insubordinate ingerland" degradira engleski ponos gordog Albiona prebacivajući humor u uvjerljivo izrugivanje Trumpu "The american machine" pronicljivo upozoravajući od poljupca i zagrljaja raketa F-15. Nadalje, ono što je bio vrckavi pop-punk s industrial medikamentima na uspješnom debiju "A Call To The Void" (2023), ovdje se proširio u glomazan i spektakularan, moćan moderan zvuk i produkciju izbjegavajući opću himničnost i uljuljkavanje u spomenutu inertnu atmosferu. Uvodna tema "(How do I) Make the devil fall asleep" kreće s hard-rock/ metal riffovima, te je odmah jasno da stilski to više nije onaj naivno tretiran teen bend. Proširivanje zvuka s elektronskim dodacima i utjecajima Nine Inch Nails, te Bring Me The Horizon osjetljiva je sfera od pjesme do pjesme, primjerice "Swallow this" sudarajući se s grubim i oštrim riffovima nadomak metalcore/ groove tretmana, "Chase the dragon" vjerojatno ne bi ovako zvučala prije nekoliko godina, a jedan od prvih singlova "90 seconds to midnight" uz prateći, vrstan video s komičarem Frankom Skinneromm je ono što vam nikada ne bi palo na pamet ako ste upućeni u ranije radove benda.



Sva sloboda koja se otkrivala na tim ranijim radovima ovdje je došla u ekspanziju modernizacije s vokoderom, elektronikom, programiranim sekvencama, ali i klasičnom živom svirkom oslanjajući se prvenstveno na stil vlastite generacije koju ne zanimaju stari, umorni, a i pokojni punk heroji. Poneke pjesme imaju tendencije da se pretvore u nu-rave/ techno/ jungle/ d'n'b, ali to su samo sintetičke pozadine. S vremenom se sve one pretvaraju u skokove iz prenapućenog hiperprostora pokazavši da bend ima zadatak napraviti što veći korak i odmak od klišeja. Unatoč svoj energičnoj vatri izriganoj kroz većinu pjesama, završnica albuma "Sympathy symphony" je njihova do sada najmetalnija stvar prikazavši kompromise u političkim tjeskobama i vlastitim razmišljanjima u kome smjeru ide svijet. Ovo je u neku ruku ispušni ventil, kao da su htjeli vrištanjem uplašiti susjede.

Ako ste ih pratili do sada, ova nova era može pogoditi još boljim performansima. Ušli su u mračno, agresivnije doba oslobađajući se slatkaste pop-punk prošlosti: sada su spremni uhvatiti svijet pod rebro, zakucati mu glavom o pod i javno mu odalamiti šamaronku pred TV kamerama u direktnom prijenosu da ovo što se događa jest djelo najzloglasnijih kriminalaca, konjokradica, kokošara, razbojnika i kojekakvog ološa sakrivenog iza političkih paravana.

Naslovi: 1.(How do I) Make the devil fall asleep, 2.Insubordinate ingerland, 3.The american machine, 4.Hell is on its way, 5.Swallow this, 6.Machine elves (interlude), 7.Chase the dragon, 8. 90 seconds to hidnight, 9.Sunburn from your bible, 10.Warehouse salvation, 11.Sediments (interlude), 12.Asphyxiate, 13.Payment of pain, 14.Sympathy symphony

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 02/07/2025