Zadnjih 10-15 sezona bilo je čitav niz reuniona, povrataka i ponovnih aktivnosti nekoć velikih i manjih, značajnih i manje znamenitih izvođača što su pauzirali poprilično dugo, neki čak i više od 20, pa i 30 godina. Primjerice Soft Cell, Yazoo, Blancmange, Gang Of Four, Magazine, Nik Kershaw, Nick Heyword, Howard Jones, War, KajaGooGoo, ABC, The Human League, Ultravox, Midge Ure, Heaven 17, Cabaret Voltaire, The Pop Group, Public Image Ltd., New Model Army, Bauhaus, Visage, Thomas Dolby, Men Without Hats, Pink Floyd, Urge Overkill, A Flock Of Seagulls, Propaganda, Swans, A Certain Ratio, Wire, The Specials, The Selecter, Bad Manners, Black Sabbath, Roxy Music, The Police, The Blow Monkeys, Prefab Sprout, Steely Dan, Happy Mondays, ma i teže probavljiviji i prohodniji Black Flag, Throbbing Gristle, The Jesus Lizard, The Stooges, MC5, The Adolescents, Noise Unit, Nachtmystium, My Bloody Valentine, Naked Raygun, Descendents, Pestilence, Genghis Tron… Svi su oni manje-više imali u kreativnim vremenima zlatne dosege popularnosti i bili u fokusu javnosti, no povratak nakon višegodišnjih i desetljetnih izbivanja većinom su popraćeni lamentacijskim nostalgijama s polovičnim uspjesima, a još manjim kreacijskim poduhvatima. Izuzev tek rijetkih poput ABC, Sabbatha ili Gilmourovih koještarija potpisanih kao Pink Floyd čije samo ime prodaje i najškartniju robu, malo tko se uspio približiti statusu stare slave kada su u igri 'povratnički' albumi. A evo, OMD iliti Orchestral Manouvres In The Dark su sa četvrtim povratničkim albumom ne samo dosegli uspjeh ranih dana, nego ga i nadmašili. Njihovi najveći uspjesi bili su davni albumi "Architecture & Morality" (1981) i "Sugar Tax" (1991) dosegnuvši UK no. 3, ajde i kompilacija "The Best of OMD" (1988, UK no. 2), no ovaj puta su prešišali plasman ufativši UK no. 2. Zidar Štef na mešalici bi rekel da je to rezultat preciznog odmjera 5 lopata šodera i 1 lopata cementa, pa nije bitno ako zid ode malo ausvinkl, centimetar sim, centimetar, pa i pedalj tam, sve se to zapegla s mortom i zacurajba na vaser vagu jerbo je slučaj tak htio. Slučajnost? Huh, pogledajmo, 3. studenog na UK no. 1 albuma je zasjela carica ljubilica Taylor Swift , a OMD no. 2 ostavivši iza sebe The Rolling Stones, Duran Duran, Jamesa Blunta, Oliviju Rodrigo, Drake, Blink-182, The Weeknd… Pa sad, jel' to igra slučaja? Razmotrimo: praktički bez ikakvog hita kojeg nemaju još od 1996. (zadnji im je bio "Walking on the Milky Way", UK no. 17), tri promo singla, naslovni "Bauhaus staircase", te "Slow train" inspiriran Goldfrappom i tugaljivi film-noir vrhunac "Veruschka" po imenu popularne njemačke manekenke koja se pojavila u tom filmskom žanru pred skoro 80-ak godina, nisu polučili niti neki primijećen airplay isto kao i svi singlovi koje su editirali od prvog povratničkog albuma "History of Modern" (2010), pa eto njih taman na srebrnoj poziciji najprodavanijih britanskih albuma, ako ćemo pravo, Daždevnjakinja im je na tronu kao Amerikanka, tako da se ipak mogu podičiti da su što se tiče Engleza no. 1.



Inače, album ima jak politički koncept diskutirajući o kurentnoj svjetskoj politici kroz eksplicitne tekstove ciljajući na desničarske vođe kao što su Donald Trump, Vladimir Putin i Boris Johnson u pjesmi "Kleptocracy" s izraženom bas gitarom a'la "Sister Marie Says" (s albuma "History of Modern") kao potomka slavnog hita "Enola gay", naslovna tema je počast umjetničkom pokretu Bauhaus iz razdoblja prednacističke Njemačke, zatim "Anthropocene" i "Evolution of species" se bave ekologijom, "G.E.M." i "Aphrodite's favourite child" su osobne fabule o životnim putešestvijama, dok je preostali dio materijala starijeg datuma kojeg nisu znali završiti unazad proteklih desetak godina, a bio je radni dnevnik zadnja tri albuma. Također su izjavili da je ovo vjerojatno jedan od zadnjih im kompletnih autorskih radova jer naredni pripremaju u kolaboraciji s drugim autorima.



S obzirom da je album objavljen u desetak različitih formata, najmanje 7 obojanih vinila, duplo CD izdanje, tri vrste audio-kazete, pomislilo bi se da je ovo očajnički ekonomski potez, međutim bend je od povratka na scenu neprestano povećavao bazu fanova koji se podjednako pale na njihove synth balade i plesne pop eksperimente. Zapravo, ovo je sasvim solidan rad koji je na nekim mjestima očaravajući u svojoj skromnoj i minimalističkoj strukturi jednostavnih pjesama koje ne zvuče naporno, ali ima vrlo dosadnih mehaničkih ekstremiteta. Eskapistički deliriji ublaženog romantizma o kraju civilizacije, pulsirajući Kraftwerk tretmani s povratkom na slavni rad "Dazzle Ships" (1983), samplirani glasovi, programirani ritmovi, glacijalni synthovi, te pretjerano melankolične refleksije u pjesmama "Look at you now" i baladi "Where we started" su mekši i banalniji trenuci spram vrlo čudne "G.E.M." (dragulj) s nazubljenim i teturavim ritmom kakvog ranije nikad nisu koristili. Nadalje, jedan od pogodaka je "Don't go" napravljen kao teaser za njihovu antologijsku kolekciju singlova "Souvenir" povodom 40 godina prvog velikog uspjeha. Uvod pjesme navelike podsjeća na njihove oštre konkurente i nekadašnje suvremenike Yazoo, a da ironija bude veća, upravo tako se zove i jedan od najvećih hitova Vince Clarka i Alison Moyet. Završna "Healing" je melodramatična balada s prizvukom "All that glitters" s finala proslavljenog albuma "Sugar Tax".



Pa sad, ako im je ovo uistinu zadnji pravi autorski album, onda okey, neka i bude ovako slavan poput dalekih uspjeha od prije trideset, četrdeset i više godina. Tja, podsjetnik je da smo prilično stari uz njihovu karijeru koja uskoro zajedno s punkom obilježava pola stoljeća uz ovakav distopijski synth-pop

Naslovi: 1.Bauhaus staircase, 2.Anthropocene, 3.Look at you now, 4.G.E.M., 5.Where we started, 6.Veruschka, 7.Slow train, 8.Don't go, 9.Kleptocracy, 10.Aphrodite's favourite child, 11.Evolution of species, 12.Healing

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 08/11/2023