Prvotno bend iz Biškeka, glavnog grada Kirgistana s danas jedinim originalnim članom, bubnjarom Asbathom (pravim imenom Tahir Kaptsan) prošao je nekoliko tranzicija da bi već podulje vrijeme egzistirao u Leipzigu s još nekoliko Tahirovih učešća u bendovima, što još uvijek aktivnim, što ugaslim (Faustus, Nashmeh, Homage To Morpheus, Necronomicon, Odyn's Nocturnal North, Burnt Offering, Nargaroth, Woodtemple, Trimonium, Extermination Inside…). S njime je iz te rane kirgistanske postave ostao gitarist i klavijaturist Resurgemus, dok je ostatak današnje postave stubokom čudnovat, okupljen od 2013. naovamo: basist Cerritus (Владимир Шелковцев / Vladimir Shelkovtsev a.k.a. Vlad Paranoid) je Rus iz Sant Petersburga, a multiinstrumentalist Magus (znan i kao Lord Faustoos) i frontmen Çaruk Revan (jednostavnije Charuk) su iz Irana. Oni čine moćan paganski stroj za uništavanje kršćanstva, govore o slavnoj povijesti i veličaju tursku silu u epskom black metalu začinjenim folk elementima. Njihova glazba na ovome, koliko mi se čini šestom studijskom albumu je poprilično ratno nastrojena u sadržajnoj složenosti i impresivnim informacijama kojima obiluje lirika poznatog područja mizantropije ka zapadnjačkom, uglavnom kršćanskom uvjerenju i religijskim predrasudama/ stavovima. Nije ovdje rat između Ukrajine i Rusije, ovdje je dijalog genetike s promišljenim, povijesnim diskursom, pogledajte samo omot s morin čurom, tradicionalnim mongolskim gudačkim instrumentom kojeg smo imali prilike vidjeti u zagrebačkoj Tvornici prilikom nastupa The Hu www.terapija.net/koncert.asp?ID=33646 17. rujna 2024., očito jeste da ovdje nije riječ o pozerstvu kakvo uobičajeno preuzimaju zapadnjački folk-metal i ini world-music izvođači hvatajući se za sve više novootkrivenih 'hypeova'.



Glazba je kohezivno raspršena u mnogim stilovima s dinamičkim rasponom omogućivši vodeće melodije obavijene epskim black metalom ispričanim hibridnim slengom, onim integrirajućim, rascvjetanim, pomalo i šašavo uronjenim u visoku dramatizaciju, ali odaju zrelost lucidnosti otkačenjaštva u odabranoj zemlji Njemačkoj koja, eto, silom prilika nakon nacizma i Hitlera postaje meta upravo onih što su nekoć bili žrtve. Što se mene tiče, ja nikad ne bih htio živjeti u Njemačkoj ili bilo kojoj državi gdje se Slaveni smatraju 'nižom klasom'.



Nego, komadi su grandiozni: uvodni "Journey throught blue nothingness" i završni "A dream that omens death" su kratki folk/ experimental/ dark ambient instrumentali s onim grlenim tibetanskim nijemim mantranjem i neurotičnim šapatima, a između toga je 5 stvarčina što u principu traju po 8 i više minuta. Jedinu devijaciju čini 'kratka' "The dream of Kojojash" od samo nepunih 5 minuta izabrana za singl, ali ne bih se kladio na nju da je prava reklama albuma jer ima puno boljih. Troma je u disonantnim, skoro doom gitarama, te se doima programirana najjednostavnijom minimalističkom gradacijom. Daleko zanimljiviji je ostatak materijala koji ima obilje srednjeazijskog, turkijskog melosa u očaravajućim melankolijama, izljevima bijesa i potmule agresije počevši od "Kök-Oy" ('glavni glas') natopljenog razmatranjem života u nezasitnoj žudnji, a u stvari predstavom tamničara i zatvorenika u vlastitom umu. Nakon pete minute dolazi iznenađujući ženski vokal što poziva na ratište sa 'hej-hoj'. Uz rzanje konja počinje naslovna "Nomad", najdorađenija tema u kojoj se pojavljuju melodije na morin čuru u veličanju turske sile 'netko je rekao da smo predodređeni da vladamo', a bome se pojavljuju i drombulje, te simfonijski štih ponovno sa ženskim vokalima i stihu na perzijskom منیمز یا ، منامز ی یا منامسآ و نیمز ('minimiziraj, minimiziraj, minimiziraj i minimiziraj'). Na perzijskom počinju i ženske naracije "Destroyer of obstacles" s podosta emocija 'ne bojimo se/ zakasniti ćemo' u epskoj priči, takoreći molitvi da mrski neprijatelji padnu, unište se u galami taštine sa crnom zmijom oko pojasa i plesu škrguta zuba, a ovdje blastbeatovi rešetaju svom snagom kombinirajući i srednje tempove uz sintetičke orkestracije pune dinamike i fine pasaže ouda i akustike, te ponovno world-musica sa ženskim arijama u dvije linije. Mogu ovo zamisliti u vrijeme osmanlijskih osvajanja i uprizorenja "Legende o Picokima" kada Ulama-beg nije uspio pokoriti moj Đurđevac (bješe to negdje u 15. stoljeću na početku vrhunca Osmanskog carstva koje je trajalo, jebate, da ne povjeruješ - 6 stoljeća, a prostiralo se od srednje Azije sve do Balkana i sjeverne Afrike), te je neslavno završio obračun s lukavom starom babom koja je savjetovala kapetanu tvrđave da iz topa ispali zadnjeg pijetla koji ionako nije mogao prehraniti preživjele davši mu do znanja nakon duge opsade tvrđave Stari Grad da građani unutar bedema imaju toliko hrane da im se baš živo fučka za njegovu izgladnjelu vojsku koja je crkavala od gladi. Najdulja "Quest for the soul" od skoro 10 minuta je moćna black osvajačica s horror stihovima punim mržnje ka našem, kršćanskom i kapitalističkom svjetonazoru, a iskreno da kažem, i ja ga mrzim jer je pun 'klanjanju volji jednoga, svetih riječi jeftinog života, crne jazbine duhova iza Velikog vela gdje Prvi od mrtvih drži svoj strašni sud, a njegova sjekira je zakon'.

Album je fascinantan. Poseban dio black metala, originalan. Protivi se našem kršćanstvu, ali tako to i treba biti. Izvađeni su stari strahovi mizantropije i nacizma s muslimanske strane zahvaljujući glupoj demokraciji. Ajmo konačno poslušati album Muslimana što misle o našoj stupidnoj zapadnoj kulturi i svjetonazoru. Neće nam biti svejedno, a to i jest namjera pokazati što je ostalo od velikog osmanskog carstva u 21. stoljeću.

Naslovi: 1.Journey throught blue nothingness (instr.), 2.Kök-Oy, 3.Nomad, 4.Destroyer of obstacles, 5.Quest for the soul, 6.The dream of Kojojash, 7.A dream that omens death (instr.)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 29/01/2025