Ma tko bi to uopće pretpostavio? Nakon ruskog albuma "Зa Boлгoй для нас земли нет - There Is No Land Beyond The Volga" (iz 2013), Gazelle Amber Valentine je tko zna koliko dugo, a nije je bilo i predugo s novim dugosvirajućim izdanjem (početkom 2019. objavljen je kratki EP "Futility"), ozbiljno zagrizla u artističku kompetentnost: prihvatila se arapskog jezika i kompletan materijal otpjevala na arapskom!!! Još kad je 2011. nastupila u zagrebačkoj Močvari pričala mi je da proučava slavensku kulturu čemu nisam pridavao osobitu pažnju misleći da su to tek toliko, samo njena naklapanja da bi se dodvorila domaćinima, nama Slavenima koji Amerikancima odreda predstavljamo Rusiju i bivši SSSR, bili oni Poljaci, Bugari ili Hrvati. Sve je to Rusija. Ali ne. Spomenuti album je djelomice ispjevala i odrecitirala na ruskom jeziku, naslov je bio ispisan na ćirilici i tu su se razvezale polemike o ispravnosti izgovora, ali je sadržaj bio čvrste građe s naglaskom na sovjetsku i rusku prošlost revolucija i ratova. Ovaj arapski album, pa valjda prvi takve vrste u kolekciji američkih metal izvođača nije samo trivijalno švrljanje po arabistici i orijentalizmu s nakanom postizanja egzotičnog ugođaja, a sad je pitanje koliko je Amber spretno ovladala jezikom da bi se ovakav potez stupnjevao na ljestvici izvorništva. Jer, arapski jezik je čudnovata vrsta s brojnim dijalektima: smatra se da je jedini pravi onaj kojim je ispisan Kuran i taj se drži književnim, no nitko ga praktički ne govori u svakodnevnom, uličnom izričaju. Postoji tek samo nekoliko medija koji ga koriste, ali se istovremeno koriste i domicilni dijalekti, a primjerice, oni se toliko razlikuju da Marokanac ne razumije Iračana, Libanonac Egipćana, filmovi sa sjevera Afrike (zemlje Magreba) kada se prikazuju na Arapskom poluotoku ili u azijskom dijelu arapskih zemalja moraju imati barem titlove ili sinkronizaciju na domaćem dijalektu da bi ih se razumijelo, a isto tako postoji i nekoliko vrsta pisama, elem, ne postoji univerzalni jezik i pismo koji obuhvaća sve arapske narode. Priloženi tekstovi, odnosno stihovi su ispisani arapskim, valjda tim nekim književnim, a koliko sam ih uspio prevesti, životopisni su i neočekivano vedri, pomalo zvrckasti, nevini, čak i bezazleni protežirajući radost života između pustinja, kamenjara, poneke oaze, sve do oceana i mora, elem geografskih dužina i širina praktički od najzapadnijeg arapskog dijela Afrike do onog najistočnijeg u Iraku s ponekom žalopojkom na račun strogih patrijarhalnih načela poput tema "الميتوكوندريا (Mitochondria)" i "العالم سيف (The world is a sword)" u kojima se osjeti duh emancipacije i zajedništva majki, tkalja, pastirica, ratnica, domaćica, mnogih žena koje pokušavaju pobjeći ili se izboriti za svoju ravnopravnost u islamskome svijetu. A posljednja "إلى الضائع (To the lost)" je jedina s opakijim socio-političkim angažmanom uperenom na diktaturu i svjetonazor sukoba pronicljivo postavljenih na svjetsku razinu ne ističući naklonost niti jednoj strani: 'ubij, ti koji ne poštuješ život koji ti je dan, ti koji ne tražiš mir, ti koji vjeruješ u bogatstvo i gledaš druge kako gladuju, ti si onaj koji krši svaki ljudski zakon, mržnja će te otrovati tvojom okrutnošću'.



Amber se izjasnila da je ovo pisala nadahnuta urdu poezijom, drevnom arapskom poetikom, slagajući strofe oko zajedničke teme - vremena kolektivne ženske borbe za preživljavanjem, reformom i pomirbom u nasilnom svijetu da je praktički žena kao takva u stalnoj izolaciji, ali neprekidno ovisna jedna o drugoj kroz vrijeme i zemljopisni prostor njegujući duhove predaka i održavajući sklad duše, tijela i ljubavi u mudrosti koja istiskuje tugu i ugnjetavanost. I sada bi se čiste zdravorazumske logike moglo pomisliti da je onaj drugi par rukava, glazbeni, relevantni nastavak njihovog sludge-metal stila u kome umiju postavljati i umetati brojne derivate hardcorea, deatha, thrasha, blacka, doom-a, grinda... Ma ni govora. Glazba je možda čak još veće iznenađenje potpuno promjenivši stilski kolosjek na tradicionalnu i pop glazbu arapske kulture u kojoj su korišteni isključivo autohtoni instrumenti, a njihov standardni set Edgar Livengoodovih bubnjeva i Amberine distorzirane gitare u dobrom dijelu zamjenjen je oudom, rebabom, raznim tapanima, tambourinima, zvečkama, gudačkim egzotičnim instrumentima i s još podosta duhačkih glazbala kojima je izvornik upravo arapski folklor, tako da sve ovo ima onaj tradicionalni šmek world-musica sa strogo postavljenom orijentalnom monofonijom i kvadratonikom, tonskim sustavom od četiri tona.

Uglavnom minimalistički uređeni aranžmani 14 pjesama bez dinamičkih vrhunaca raspoređenih na 2 cd-a ugodno su fluktirani kroz plesne ritmove na prvom cd-u, izuzev hipnotičko monofonične "المحتلة لم يتم غز (Un occupied)" i posve spore "نازح (Displaced)", te na nešto ambijentalnije i laganije na drugom. Jedina pjesma u kojoj se osjeti ponešto od sludge/ doom disonantni je "نساء الماء (Water women)", a završna, 12 minuta dugačka "إلى الضائع (To the lost)" je opaka psihodelija monotono se kovitlajući drone žanrom u kome su si dali i malo eksperimentalnijeg senzibiliteta. Amber pjeva izuzetno visoko u sopranu potpuno zaronivši u vokalne arabeske s mnogo glasovnih vitoperenja, no nikako ne mogu dati relevantno mišljenje s obzirom da su mi arapska kultura i glazba vrlo slabo znane, tek po nekih desetak cd-ova iz Sirije, Jordana i Egipta, nekoliko arapskih 'pop' izvođača, a ponajviše po rock i metal izvođačima koji se baš i ne razlikuju mnogo od zapadnjačkih.

U svakom slučaju ovo je za nas zapadnjake izuzetno neobično, nalikuje na ono što i kako percipiramo arapsku i orijentalnu glazbu bez ikakvih zapadnih utjecaja, te su po tome posve pogođene konfiguracije, tonaliteti, kratke oktave i ritmovi nezavisni od vokalnih melodija. Samo, pitanje je tko će ovo slušati i doživjeti tako u njihovoj domovini. Podilaženje arapskoj kulturi Amerikancima je omrznuta i s prezirom zatrovana supstanca o kojoj znaju samo onoliko koliko im mediji dopuste, stoga je ovo nadasve hrabar, kreativan i inovantan album benda koji je ovdje pokazao fantastične odlike i spremnost da se suoči s mogućim paradoksima u javnosti.

Naslovi CD1: 1. إرجاع (Return), 2. مزاج (Mood), 3. المحتلة لم يتم غز (Un occupied)
4. أهلا بك (Welcome), 5. الساحل (Sahel), 6. تحمل (Endure), 7. سحق (Pulverzation/ becoming), 8. نازح (Displaced)

Naslovi CD2: 1. منقسم (Jucifer - Divided), 2. إشعار (Notice/ warning), 3. نساء الماء (Water women), 4. الميتوكوندريا (Mitochondria), 5. العالم سيف (The world is a sword), 6. إلى الضائع (To the lost)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 20/11/2020