Nakon dvije godine, ponovno prigodno za Dan mrtvih, odnosno Sesvete predstavljamo novi smirujući album njemačkog glazbenog istraživača na egzotičnim instrumentima i izmišljenom jeziku.

Micus se na svome službenom 23., a inače 21. albumu za ECM ponovno orijentirao u svoj poznati istraživački smjer obasipajući nevjerojatnim kombinacijama instrumenata koje zasigurno u nekim autohtonim okolnostima nikada ne bi čuli zajedno na jednom mjestu. Kao što to redovito čini iznenađujući količinom novog instrumentarija uglavno nepoznatog van domicilnih terirorijalnih okvira, on se ovdje koristi ndigom, jednom vrstom kalimbe koja je tradicionalni instrument Bušmana iz Bocvane, zatim marokanskom genbri, vrstom lutnje prekrivenom devinom kožom specifičnom za narod Gnawi, te još cijeli niz neznanih svirala i pomagala poput suling, nay (egipatska flauta za sahrane), rewab ili rabab za koje se samo može pretpostavljati u kojem su kontekstu korišteni na ovome radu. Klasičniji i poznatiji instrumenti što ih suprotstavlja ovome asortimanu su japanski Shakuhachi i akustična gitara s metalnim žicama.

Sav taj instrumentarij iskorišten je minimalistički s egzotičnim prizvukom, najčešće kroz solo particije, tek povremeno u duetima, a vrlo rijetko u trojcu ili kompletnom zajedničkom zbiru svih instrumenata poput temperamentnijeg komada "The dance". Njegovi glazbeni performansi su doduše vrlo šturi u niz kompozicija, a razglabati o njima je čak i bespredmetno u pogledu neke vrsne sviračke sprege ili kreativno-intuitivnog procesa gdje se ovaj njemački kompozitor znao daleko bolje i slojevitije izraziti na ranijim ostvarenjima. Instrumentalizacija i nema neku opijajuću posebnost, kao niti aranžmanski tijek posve jednostavnih world-music komada što sežu do maksimalno 8 minuta dužine u prvoj vokalnoj pjesmi "The promise". Njegova nakana je prije svega bila sastaviti lutajući dojam zvuka, ambijenta i ugođaj s kontinenta na kontinent šarajući arabeskama, afričkim egzotikama, azijskim prostranstvima, te se ponovno vraćajući u novokomponirani world-music s ishodištem u europskom stilu. Tome svemu je pridodao svoj glas obojen hrapavijim baritonom pjevajući prilično disonantno na izmišljenom jeziku podražavajući semantiku sjeverne Afrike, Bliskog istoka i dalekih azijskih stepa.

Meditacijski atmosferičan "Nomad Songs" je vrlo samotnjački izolirane prostornosti i čistoće u kome se naziru i obrisi imaginarne fabule vječitih seoba nomadskih naroda što se nalaze svuda, a istovremeno su i nigdje, svijesni da će opet kroz izvjesno vrijeme promijeniti lokaciju boravišta. U tu radnju uključeni su noćni pejzaži ispod zvijezda, potraga za izvorom pitke vode (vrlo lijepa "The spring" odsvirana na ndigo), skrušena molitva prije jela ("The blessing"), trenuci opuštanja u svetkovini (neo-folk "The feast" s akustičnom gitarom i egipatskom flautom nay), pa i momenti razonode i razbibrige smijući se u inat gromovima i munjama unatoč vremenskim nepogodama (vrlo lagana "Laughing at thunder"). Album ima i jednu izrazito spontanu kompoziciju na granicama neo-klasicizma - instrumental "Leila" gdje se gitari pridružuje flautica suling očaravajući suptilnom ljepotom.

Premda album nema neku osebujnu draž izuzev autorove istraživačke sklonosti da marginalizirane glazbe i tradicionalna glazbala poveže u svoju praktičnu artističku primjenu istinskog glazbenog nomada, ovo djelo je možda daleko lakše doživjeti kroz taj imaginarni kontekst spoja različitih kultura i autohtonih nasljeđa nego li ga apsorbirati na nekoj dubljoj razini. Sve ovo pomalo djeluje bajkovito poput fikcijskog filma s neodređenim lokalitetima i vremenskim epohama koje mogu biti i prije nove ere, a i u nekoj dalekoj post-atomskoj budućnosti. Za divljenje uistinu jeste, ali i za korak kraće od prethodnog, daleko sadržajnijeg i smislenijeg albuma.

Naslovi: 1.Everywhere, nowhere, 2.Leila, 3.The promise, 4.The stars, 5.The spring, 6.The blessing, 7.The feast, 8.Laughing at thunder, 9.Sea of grass, 10.The dance, 11.Under the chinar trees

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 01/11/2015