Taman kad sam se odvažio da dublje proniknem u čudnovatu komercijalnu magiju ovih Slovenaca i pohvalio njihov zadnji album "Ultra" (2015), desilo se nešto neminovno što me opet zmotilo u vidu njihove velike popularnosti u deželi. Jasna stvar, to je ovaj njihov najnoviji album kojeg sam s velikom voljom odmah išao poslušati očekivajući nastavak onog jako dobro složenog i uređenog prethodnika. . .
Heh, no nisam dobio niti polovicu očekivanog, ali to je, izgleda, moj osobni problem što nisam prvržen striktno komercijalnim obrascima i predvidljivim furkama, ali da se razumijemo, takvi glazbeni zahvati prodaju tiraže, pune dvorane, vrte se na radio programima i imaju horde fanova. Bend s tog aspekta nije učinio nikakve drastične kompromise izuzev onih artističkih, ali na njih te horde nikako ne računaju. I dalje su ostali u domeni opće prihvaćenog alternativnog rocka s omekšalim gothic-industrial elementima uz malo više doze pop segmenata i lakših, radiofonično prolaznih nota.
Sama poanta naoko se služi vrlo aktualnim odlascima milijuna mladih ljudi s područja bivše ex-YU. Slobodno možemo govoriti o milijunskim ciframa, evo po službenim podacima samo se iz Hrvatske odselilo 400 tisuća ljudi, a dodajmo tome one iz BiH ili Srbije, te ostalih država i područja cijelog regiona, brojka je zasigurno frapantna jer dom više nije tamo gdje ti je srce, već je dom tamo gdje je osigurana egzistencija, a ona može biti, karikirano da se izrazim i na Mjesecu i na Marsu i u Irskoj i u Kini i na Madagaskaru. Elem, tematika naizgled po naslovu albuma i uvodnoj, sasvim solidno potkrijepljenoj, bijesnijoj i agresivnijoj skladbi "Halo nomadi" u čvrstom industrial-rock elanu aludira da će fabula i koncept krenuti u analizu, kritiku, komentar i diskurz naše sveukupne regionalne stvarnosti. Međutim, ama baš ništa od toga...
A da je sve ovo samo zanimljiv početni paravan svjedoči ostatak albuma s emotivnim lirskim parametrima u kojima je ljubav, sitne nerazmirice, još sitnija iskričavost i općenita muško-ženska komunikativna sprega svedena na uobičajene relacije bez nekih teških parametara, a još manje na socio-društveni, ekonomski, religijski ili politički faktor. Sve to podsjeća na brojne slične albume ex-Yu rocka, dakako onih velikih imena koja znaju i umiju baratati s emotivnom snagom feedbacka publike poput Hladnog Piva, Valjka, Urbana, Dubioze Kolektiv, Gibonnija, Van Gogh, Kazališta, Thompsona, Psihmodo Pop i sličnih što su znali imati gorde nazive albuma s tek ponekom, nazovimo 'angažiranom' pjesmom, no u suštini su samo nudili komercijalno efektne pjesme za ciljani auditorij najšireg prostora u okvirima rocka. Ne, to nikako nije loš pristup prema fanovima, al' nikako nije za pohvalu glede kreativno velikih potencijala koje je svatko od njih u nekom periodu karijere pokazivao.
Konkretno, ovdje se još od prepoznatljivog stila Siddharte nađe zanimljivih sekvenci, no kompletno cjelovite i dorečene rock pjesme s mudima i stavom, na žalost nema. Rock je u očima ovih potentno sjajnih glazbenika neprekidno na razmeđi kompromisa između crossovera i privlačnog MTV-ijevskog gabarita kompresiranog u cirka 4 minute suvremenog orgazma; dok primjerice u "A.M.L.P. (A mi lohk poveš)" počnu kao grunge/ industrial, te umjesto da razvežu neku koherentnu liriku, da ne kažem bijesnu, odmah se s prvim stihovima spuštaju na senzibilitet lakoglazbenih šlageraša i njihove plitke poezije o ljubezni i spomni na lepo lice. Tomi Meglič ima šarm senzualnog vokaliste, daleko od toga, zna on i zarežati i eksplodirati, ali definitivno u ovakvom nekom konceptu o nomadskom životu, barem u ovo apsolutno nestabilno egzistencijalno doba zvuči kao sjetno ispričana priča izvađena iz dnevnika zaljubljenog tinejdžera koji još nije shvatio kakav se to svijet i grabežljivi sistem nalazi oko njega. A to je tek druga pjesma, a onda slijedi "Lej lej lej" s obećavajućim grunge 'gain riffom odvevši već nakon 20-tak sekundi pjesmu u ambijentalno-potištenu pop stvar kojoj samo malo manjka da ne zaglibi u r'n'b nalik na Britney, ali kad dođe refren, skoro da se osjeti Plavi Orkestar, Dino Merlin i Crvena Jabuka, ali oni nikad ne bi mogli napraviti ovakvu pjesmu koja u svojim korijenima sadrži alternativni i nu-metal, te gothic i indie rock. Prednost Siddarthe je što su ipak izrasli iz jednog sasvim drugog sjemena što se osjeća, ali se stubokom transformiraju u ono što publika traži i to očigledno jako dobro prolazi.
Kroz nastavak albuma bend šara sa svime i svačime: "Moderne dame" je klasična pop-rock pjesma s legato gitarom u prvom planu kakve radi Neno Belan po šablonskom načinu (nekoć je slične radio Jura Stublić u drugoj polovici 80-ih), ali okey, mora se priznati Siddathra ima i taj žešći štih koje zabavnjački rockeri nemaju, pa onda "Jaz" primamljivih gabarita ko' Simple Minds u vrijeme albuma "New Gold Dream '81'82'83'84", no to je već toliko izlizano da je jednostavno sramota govoriti o tome bez neke čvrsto angažirane osnove, te zatim singl "Medrevesa" koji uvodnom klavirskom staccato melodijom taman puca na "Careless whispers" George Michaela, dakako u laganom tempu i izmjenom sentimenta koji je rockerski pojačan jer 'se ljubimo u ustih in pridji čim bliže k meni'. Jest. V redu. Ljubimo se in volimo se. Emocije su nam strasne, eksplodiramo, svršavamo i volimo se najviše na svijetu. To su teme za adolescente, a Siddartha očigledno ima veliki manipulativni naboj baš upravo na toj razini isporučivši do konca albuma još 4 teme koje manje-više u globalu gledajući i slušajući ništa novog ne daju, kao niti bilo kakvog prostora za neko koherentno razglabanje. Megliča upotpunjuje kult popularnosti i nefleksibilnost ka umjetničkim relacijama u rocku mada ih skupa s bendom koristi da zadovolji potrebe 'onog nečeg' u sebi, no kad će se nakon 20-30 godina probuditi iz vrlo lijepog 'novog zlatnog sna' kojeg sad sniva (imaju krcate slovenske dvorane), biti će zanimljivo priupitati ga koliko se glupavo osjeća nakon svega toga, doslovce rečeno, prodavanja magle i zabluda svim tim obožavateljima. A vrijeme onih ogromnih postera po sobama je odavno prošlo. I buđenja uz slike Duran Duran, Nene, KajaGooGoo, Ferryija i Bowiea. Danas su novi idoli, glazba ništa nije drugačija, barem po prikazu Siddarthe, sve je to vrlo slično s nekim dodacima nu-metala i industrala, ali poetika je toliko plitka i interesantno privlačna kad je Meglič otpjeva, da mu prosto morate vjerovati kako je svijet tinejdžera definitivno otišao u vražju mater jer ovdje nema nikakvih sklonosti ka onome što adolescenciju čini najprivlačnijom i najuzbudljivijom fazom života: pokušaj samoubojstva zbog razočarane ljubavi, emotivni nesklad, seksualna disfunkcija, nerazumjevanje u porodici, svađa s roditeljima, 'she's leaving home', traženju utjehe u novim spoznajama, ma ima mali milion tema koje tinejđeri današnjice koriste u skladu s vremenom kibernetike i neograničenog interneta. Siddartha se na žalost poslužila jako otrcanim frazama i ama baš ništa uzbudljivo po kardiogram nije rekla, ali je zato napravila pun komercijalan pogodak na raznini shvaćanja benda a'la Magazin Tonči Huljića (nikako onog legendarnog mančesterskog Magazine s Howard Devotom) i tu je pogriješila mnogo prisvajanjem otrcane poetske melodramatike u svojstvu komercijalne manipulacije ciljanog auditorija.