Nema se tu puno toga za reći, Autopsy su jedan od rijetkih, ako ne i jedini od A liste death metal bendova koji njeguju old school zvuk, i koji konzistentno izbacuje dobre albume još od reformiranja benda i albuma Macabre Eternal. Kažem old school jer ne zvuče kao ama baš svaki bend koji je izišao iz Morrisound studija sa onim prokleto iritantnim click click bass bubnjem. Samo taj detalj, a i njihov pristup stvaranju glazbe stvara proizvod koji je šarmantan u svojim nesavršenostima sve i ako je muzika možda lošija, a u njihovom slučaju zbilja nije. Imaju i dovoljno iskustva i znanja da isporuče kvalitetan death metal i to redovito čine. Album otvara 'Rabid Funeral', tupatupa death metal poskočica koja komotno može zamoshati svaki pit. Prijelaz na neki kao groove dio i nastavak po šabloni, skupa sa slayerovskom solažom. Oldschool do zadnjeg detalja, da bi onda prešli u pravi bangerski groove i malo atmosferičniji pasaž na solo gitari. Odličan početak albuma kojeg nastavlja 'Throatsaw', sa svojim furioznim d-beaterskim riffom i dubokim growlovima koji se ovdje pojavljuju prvi put. Pankerska stvar zapravo, i testament njihovoj veličini jer nema ni neke potrebe za blastovima. Metal koji je dovoljno dobar da ne mora koristiti klišeje da bi bio ekstreman. Ispilano grlo je isto kao i prethodna pjesma dušu dalo za live izvedbe.



'No mortal left alive' zato uvodi još jedan aspekt iz bogatog opusa Autopsya, a to je doomerski spor death metal koji im isto nije nimalo stran, iako riff koji dolazi nakon toga i nije baš nešto, zvuči kao pankerski Darkthrone kada su već počeli gubiti poantu tipa 'Sjakk matt jesu krist' ali death metal. Slayerovske drkanje kurca solaže ovdje dolaze kao dobrodošla nadopuna, da bi stvar skočila sa klisure u punokrvni doom negdje na polovici, i stvar postaje monolit težine te učmalo gmiže ka svom kraju. 'Well of entrails' nastavlja ovaj trend sporo/teško prije negoli ubrza na taj tupatupa stil koji je očito najbrže što je Autopsy odlučio ići. Iz dooma u punk u death metal sve tokom jedne pjesme. Naslovna 'Ashes, organs, blood and crypts' bi novog slušatelja mogla navesti na pomisao da će biti kakva stoner rock pjesma, no poslije uvoda dolazimo prvi put do upotrebe blastbeatova. Furiozna death metal stvar, sa clean odjavom na kraju. 'Bones to the wolves' otvara malo čak i orijentalno, ali je isprva također doom death stvar sa šestosminskim bridgevima, prije nego i ona kod solaže postaje prvo death metal stvar, a onda čisto punk pjesma. Riff koji je otvorio stvar ju i zatvara. 'Marrow fiend' ponavlja formulu doomerskog početka sa uplivima ostalih utjecaja koji čine ovaj bend tako prokleto zabavnim u moru bendova koji se doživljavaju isuviše ozbiljno. 'Toxic death fuck' je toliko groovy da graniči death'n'rollom, ali ne djeluje kao dječija nabrajalica nego opet dominira punk utjecaj.



'Lobotomizing gods' opet vraća doomerski uvod u čisto death metal stvar, ujedno i najkraću na albumu. 'Death is the answer' je čisto furiozna death metal stvar sa doomerskim pasažem negdje na polovici, dok album kraju privodi 'Coagulation'.

Otkad su se reformirali veselim se svakom novom albumu jer nemam iluzija oko toga što mogu očekivati. Njihov kombo deatha, punka i dooma osigurava da se tu nađe za svakoga ponešto, pritom sa tim old school zvukom bubnjeva ne zvuče kao ama baš svaki bend u periodu od 1992. do negdje 2005. kada je old school underground zvuk počeo svoje uskrsnuće. Nećete čuti svaki detalj mada moram istaknut da se na nekim mjestima bas gitara čuje kristalno jasno. Autopsy album. Što reći? Sjajno, kao i uvijek.

Naslovi: 1. Rabid Funeral, 2. Throatsaw, 3. No Mortal Left Alive, 4. Well Of Entrails, 5. Ashes, Organs, Blood And Crypts, 6. Bones To The Wolves, 7. Marrow Fiend, 8. Toxic Death Fuk, 9. Lobotomizing Gods, 10. Death Is The Answer, 11. Coagulation

Ocjena (1-10): 8,5

marko šiljeg // 30/10/2023