Svaki novi Darkthrone album odgurne od korijenova blacka, poput neposrednih prethodnika "Old Star" (2019) i "Eternal Hails..." (2021) u analogne smjernice hard-rocka i scene 70-ih godina s klasičnim doom referencama. Pri tome su padovi kinetičke progresije nezamjetni, ali s odmacima od 4-5 albuma uočljivi da serijalno prestaju biti izvorni stjegonoše, sada u ovim vremenima sve manje značajni i utjecajni, ali ako ništa drugo, gotovo sve što objave funkcionira prilično dobro. Ovaj jubilarni 20. album nastavlja tu staru metal eru u novi retro, doduše daleko od onih vrhova koje su nekad dosegnuli njihovi veliki uzori: Fenriz ne može odvaliti težak šus Bill Warda iz Black Sabbath prisvajajući si plemenski obred iz pećine, a Nocturno Culto se namjerno stavlja u ulogu odbačenog izgnanika vođe pretpovijesne zvijeri koja sada ostavlja dojam fleksibilnog učesnika u novim tranzicijama. Obojica su stari par zajedništva koje traje više od 35 godina s punim kapacitetom entuzijazma nihilizma u glomazno dugačkim kompozicijama s relativno jednostavnim strukturama mada se tu nađe i progressive aranžmana ozbiljnijih zahvata poput 10 minuta dugačke "The sea beneath the seas of the sea" s nedokučivim Lovecraft-ovskim horrorom udaljenih gitarskih jezovitosti nizajući tonu nota primitivnih povijesno-mitoloških scena fantazija vrtoglavih konotacija gomilanjem dodatnih učinaka hipnotičkih riffova i raznoraznih struganja u dovitljiv jednosmjeran doomy ep.



Neke druge relacije se osjećaju u "Impeccable caverns of Satan" i "Stalagmite necklace" s primjerice izbojcima u vokalima ili starinskim zvukovima klavijatura pružajući kontra efekte kako bi se skrenulo sa turobnog kursa, te poput "Kevorkian times" pokucalo na D-beat eru ubrzavanjem tempa i šibanjem adrenalina. Tu je i završna "Eon 2" s vrsnim dionicama gitare podsjećajući na ponajbolje trenutke remek-djela "The Underground Resistance" iz ne tako daleke 2013. godine, a tražiti iskonski black je nepotrebno. Nema ga čak niti u tragovima već samo u onom smislu da je kompletan nekromantijski scenarij izniknuo iz njega ne odmarajući se na zasluženim lovorika bivše slave. Kao što su ignorirali nove trendove i strujanja, tako su istom mjerom radili remonte vlastitog stila u prirodnom i suptilnom aspektu suzdržavajući se nagle modernizacije, pa premda se zna da oni mogu brže i silovitije iskakati iz kolosjeka, namjerno pokazuju ostarjelu mudrost korištenjem akustike ili ambijentalnih psihoza terora u "Kolbotn, west of the vast forests" prizivajući elementarnost Celtic Frost posežući i još dalje ka Bowijevoj "Space oddity". U svakom slučaju, uzbuđenja ima napretek u potrazi za 'astralnom tvrđavom' kao nepoznatoj destinaciji ledenih i snježnih norveških šuma, ispitivanjem kakvoće vode i iskopavanjem zaleđenih leševa postavljajući vlastite parametre fabule promptno kršeći zakone morala i etičnosti zaklinjujući se u odanost sebi samima, nikako trendovima, a kao bend s dvadeset albuma još uvijek zaslužuju svu pažnju, možda ne toliko zbog same budućnosti metala, koliko zbog onoga što su napravili za njega ovakvim spojevima starih tendencija u novim varijacijama.

Naslovi: 1.Caravan of broken ghosts, 2.Impeccable caverns of Satan, 3.Stalagmite necklace, 4.The sea beneath the seas of the sea, 5.Kevorkian times, 6.Kolbotn, west of the vast forests, 7.Eon 2

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 09/11/2022