HELLBASTARD majku mu! Tako se zove čuveni metallic crust bend, a zabunio sam se jer imaju album 'Ripper Crust' iz 1986. Starim pa senilnost nije za čuditi. Doduše mislio sam novu godinu početi albumom 'Aphelic Ascent' sastava Ad Omega, no toliko mi je bilo naporno opisivati još jedan gnostički disonantni black metal da sam odustao. Svejedno, dobar album i neka bude ovako kao usputna preporuka. Ne, Hellripper. Sastav iz voljene mi, i nadajmo se uskoro slobodne ter bratske nam Škotske. Sastav od jednog člana, stanovitog Jamesa McBaina na svom trećem albumu donosi svježu i živahnu kombinaciju Black/Thrasha ala mrvu melodičniji Impaled Nazarene, pokoji grandiozni black metal dio tek toliko da se nađe,folk utjecaje (koje opraštam čovjeku jer je ipak Kelt), te melodične dijelove ala In Flames iz faze Colony/Clayman albuma (što automatizmom daje dvije ocjene niže). Ali ako poput mene prezirete sve što je ikad izgmizalo ispod glazbene šablone koju je stvorio Edge Of Sanity (ljudi koje je Varg Vikernes zapravo trebao ubiti - a nije) - onda umjesto In Flames reference stavite rani Children of Bodom. Štajaznam, možda pomogne, you do you. Album otvara 'The Nuckelavee' koja odmah udara drito u glavu sa svojim furioznim, ali ipak malo i melodičnim thrash metalom sa vokalima koji jesu black, ali u ovoj konstelaciji me neodoljivo podsjećaju na Rob Dukes era Exodus. Previše melodično i previše 80's metal u svakom pogledu za moj ukus, ali ne gubi na furioznosti, songwriting je fantastičan, i nudi dovoljno materijala i za nove mlade metalce koji tek imaju prišiti Artillery patch na svoju jeans jaknu, starije znalce koji će vjerojatno više gravitirati blackerskijim momentima, i curice (te sve muškarce sa glazbenim ukusom 16-godišnjih curica) koje su na svom obveznom Arch Enemy stadiju odrastanja, no tek obraslu, i definitivno netaknutu vaginu, da i mušakrcima koji slušaju Arch Enemy- možda nadraži mistika nepatvorene koze kao metal falusnog simbola na omotu. Edgy shit, a i izgleda kao da je sa nekog Bathory bootlega TBH. Negdje oko 3:45 ide groovy black/thrash dio koji je meni osobno najbolji moment pjesme. Ovo pokriva toliko širok dijapazon potencijalne publike da ne može faliti.



Redaju se tako 'I, the deciever', sa svojim zlkokobno orijentalnim uvodom, i naslovna 'Warlocks Grim & Withered Hags' koja figura kao rudimentarna folkish black metal pjesma, ali obogaćena tim melodičnim tradicionalnim metal momentima, možda u uhu slušatelja te glazbe bude bolja nego meni, i jedina zamjerka koja to nije, je što osobno prezirem svaki aspekt ovog albuma osim black thrasha zbog kojeg sam ga uostalom i pustio da svira. Ne bojte se, ocjena će biti objektivna.

'Goat vomit nightmare' je straight to the point speed metal pjesma, sa svoje tri minute i petnaest sekundi definitivno preduga, ali da se odslušati bez da previše dosadi. Ne mogu dovoljno nahvaliti aranžmane na ovom albumu jer ničeg nema previše niti je album objektivno dosadan, a potpuno drugi problem što bi ljudi iznad 20 kojima se ovo svidi trebali znati da su sa procesom transseksualne preobrazbe trebali početi malo prije puberteta. 'The cursed carrion crown' otvara sa thrash metal riffom, ali za tako furiozan thrash, 5:47 je stvarno predugo, pa čak i ako dobar dio pjesme čini epski humpta dumpta melodični viking metal. 'The Hissing marshes' sa svojim bas uvodom počinje kao čisti homage Motorheadovom 'Ace of Spades', ali i ona se vraća na taj ljigavi melodični metal koji se izmjenjuje sa speed metal pasažima. Rastrgnut sam između toga da mi ovo zbog objektivne kvalitete bude dobro, i bacanja sa klisure jer mi je ekstremno metalni kredibilitet ozbiljno narušen pukom činjenicom da sam ovo nastavio slušati nakon prvog upliva heavy metal melodičnosti. Ako do kraja ostanem na odluci da albumu dam 8/10 obećajem, za potrebe ovog teksta ću se samokastrirati.

'Poison Womb (the curse of the witch)' nastavlja u istom stilu, bez devijacija, dok album privodi kraju 'Mester stoor worm' koja ima dobar blackerski blastbeat pa barem malo ispire gorak okus sve ove melodičnosti koju sam nedužan morao istrpiti. Vidite li sad šta se dogodi kada kultni crust bend zabunite sa novim melodičnim metal bendom? Proživio sam ozbiljnu krizu identiteta, mada je zadnja stvar više nešto u mom štihu i osobno najbolja.

Što reći na kraju? Album za koji nikad ne bih rekao da ga je radio jedan čovjek, sa aranžmanima koji ne daju čovjeku da diše koliko su dobri, dok su sve zamjerke vezane za sami žanr koji u normalnim okolnostima gasim čim ga primjetim i blokiram kanal koji ga je uploadao na vražji youtube. Vjerojatno će konvencionalnim metal kritičarima biti među top 20 ili čak 10 metal albuma godine, meni neće.
Kurac me boli jer ga nožem režem te ozbiljno kontempliram buduću karijeru motivacione i toksično pozitivne instagramuše. Live, laugh, love i Namaste jebem vam boga.

Tracklista: 1. The Nuckelavee, 2. I, The Deceiver, 3. Warlocks Grim & Withered Hags, 4. Goat Vomit Nightmare, 5. The Cursed Carrion Crown, 6. The Hissing Marshes, 7. Poison Womb (The Curse of the Witch), 8. Mester Stoor Worm

Ocjena (1-10): 8,5

marko šiljeg // 20/02/2023