Huh... Iako nisu spomenuti u iskritiziranom filmu "Lords of Chaos" (2019) režisera Jonas Åkerlunda o 'istinskom norveškom black metalu' koji uglavnom govori o Mayhemu, Burzumu i ubojstvu Øystein "Euronymousa" Aarsetha, Darkthrone su bezuslovno jedan od ključnih norveških bendova upravo iz te faze s početka 90-ih. Jasno, Ted Skjellum iliti Nocturno Cult (vokal, gitara, bas, bubnjevi) i Gylve Fenris Nagell, odnosno skraćeno Fenriz (bubnjevi, vokal, gitara, bas) nisu bili dovoljno eksplicitni da ih se spomene, a bome režiser se nije sjetio niti švedski Bathory da uključi u fabulu premda je bio prvi bubnjar benda od 1983. do 1984. Čudno posložena priča za mainstream, no navodno 3/4 toga u filmu nije istina već ugodno usklađena priča za dizanje popularnosti Mayhema, a i samog Burzuma. Film je s nešto manje od uloženih 350.000 dolara već deseterostruko okrenuo početni kapital, a to je, izgleda bilo ono najvažnije. Inače, to je jako mala cifra za neki američki film bez obzira što je riječ o stanovitom dokumentarističkom horroru, uzgred za usporedbu, znam jedan hrvatski film koji se snima još od 2014. s budžetom od 200.000 kuna, ali još nije realiziran jer je od prvobitno zamišljenog polusatnog dosegao možda sat i pol fabule... Spominjem to jer sam i ja glumio u njemu praktički za pivo i cigarete...



Eh, pa šta da se kaže? Tako značajan bend, a film u kome bi se očekivali Darkthrone, barem kao sporadični bend sukladne norveške scene iz istog vremena ne dobije niti jednu sekundu. Tja... Evo, ovaj dvojac je dogurao do svojeg 17. albuma s prepoznatljivim medikamentima koji uz današnje opake crne metalce zvuče skoro pa kao nevinašca uštekana u kombinaciju bržeg Black Sabbatha s NWOTBHM, punka, rocka i doom metala. Poznata stilizacija kojom odišu već jako dugo, još od remek-djela "Panzerfaust" (1995) ništa se bitno nije promjenila, štoviše, stiče se dojam da su malčice i posegnuli u ostavštinu svega onoga što je i dovelo do 'svart' (na norveškom 'crnog') metala - srž velikog mračno obojenog riffa bez obzira bio on Iommijev, Shermannov, Fischerov ili neki deseti. Zna se koja sekvenca i kakav tretman treba za uspostavljanje prave relacije na autentične tekstove koji veličaju Sotonu, žrtvuju jarca božanstvu što vlada nad leševima, ledene klevete u vatri ili se, pak poigravaju sa škrtošću Škota. Dakako, sve su to samo metafore kojih se ne treba plašiti iz nekih terorističkih ili neonacističkih aspekata jer se zna da je black, ovakak kakav daju Darkthrone alegorija suptilne zabave poput horror filmova što mogu da prestraše i zaplaše, no osnovni cilj im je razvedriti duhovitošću dogmatskim tabuima.

Od uvodne "I muffle your inner choir" sve do zadnje "The key is inside the wall", a ima ovaj puta samo 6 pjesama, osjeća se ta sloboda senzualne lakoće klasicizma uronjenog pretežito u umjerene tempove s ponekim nostalgičnijim rock'n'roll ubodom. Nema nikakvih inovacija poput njihovih konkurenata; izgleda da su se zasitili konkurencije i piče samo po Black Sabbath & Grand Magus formatima. Dok su ovi prvi neupitno najveće zvijezde mnogih hard/ heavy žanrova, Janne 'JB' Christofferssonovi Magusi peglaju utabani plesni doom bez nekih većih komercijalnih dosega. Istina, uvodna pjesma ima malčice sirovog hardcore tempa, čak i D-beat punk/ hardcorea kojeg su komotno mogli izvesti i uz ritam mašinu ili ono što već tri-četiri desetljeća prakticira Al Jourgensen spajajući thrash, punk, industrial i EBM, no ostatak materijala pliva u doom-rock/blues opservacijama s lagodnim pritiskom na distorzirani riff. To se najbolje očitava u najduljoj, tragikomičnoj "The hardship of the Scots" (skoro 8 minuta) poput spoja Celtic Frost, Paradise Lost i Triptycon s dvojako posloženim aranžmanom i dinamičkim tenzijama, dok naslovna "Dark star" još dublje ogledava tu znamenitu prošlost velikog riffa i njegove melodičnosti. "Alp man" se komotno može ušlepati u grunge/ stoner fazu Soundgarden, a zadnja "The key is inside the wall" u još jednu Black Sabbath varijaciju, no izdvaja se taj prljavi, mračni i režavi vokal.

Nema nikakvih opstrukcija, ovdje je sve postavljeno s jasnim kalibrom na uspjeh, a ako se prisjetite prethodnog albuma kojeg nisam stigao recenzirati - "Arctic Thunder" (2016), na kraju zadnje, vrlo sirove i trome pjesme "The Wyoming distance" su se našegačili s no. 1 hitom "Broken wings" američkog benda Mr. Mister iz 1985. Sve je ovo jedna jako dobra zafrkancija kultnih norveških otkačenjaka iz predgrađa Osla. Danas su blizu 50-im godinama života i još uvijek furaju jako zanimljiv film pun bajke, nastranosti i horrora, uostalom, kao i svi veliki književnici i umjetnici.

Naslovi: 1.I muffle your inner choir, 2.The hardship of the Scots, 3.Old star, 4.Alp man, 5.Duke of gloat, 6.The key is inside the wall

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 02/06/2019