Prvo apokaliptično, uznemirujuće, mračno i turobno lice Johnny Lydon iliti Rotten pokazao je nakon rasapa Sex Pistols na drugom albumu P.I.L. "Metal Box" (1979) kada mu je umrla majka od raka i u očaju frustracije napisao nekoliko morbidnih pjesama od kojih se "Death disco" izdvojio kao svojevrsni post-punk/ funk-dub hit osvojivši UK no. 20. Rijetko se nakon toga u prvoj fazi karijere zaključno do 1992. kada je rasturio bend na 17 godina hiatusa prikazivao kroz individualne teme, međutim, na ovome 11. albumu, trećem nakon reuniona 2009. ponovno se vraća na mračne, armagedonske preokupacije. Prvi singl "Hawaii" s kojim je učestvovao na irskom izboru za Eurosong i zauzeo 4. mjesto isprva je pokupio čudnovate reakcije zbog nenadane nježnosti i iskrenosti, razoružavajuće dirljivosti i pritajene patetike, ali samo nešto kasnije se uspostavilo da je pjesma posvećena njegovoj supruzi Nori Forster koja je umrla u travnju 2023. od Alzheimera s kojim se borila nekoliko zadnjih godina što je opravdano usporilo i rastegnulo neaktivnost benda na čak 8 godina pauze od posljednjeg, simpatičnog, ali nedovoljno percipiranog albuma "What The World Needs Now…" (2015). Pjesma je romantična i istovremeno mračna elegija tropske izmaglice Oahua na Havajima gdje je s njom na trijemu vikendice 'ispijao čaj od gljiva i gledao opasne valove po cijele dane' čežnjivim stilom koji priziva život što polako umire na terapiji morfija, otvorivši još jedno staro poglavlje s članovima Sex Pistols s kojima se upleo u sudski spor.



Ovako bitnu i ključno važnu stvar Lydon i P.I.L. nisu imali od svojeg ponovnog okupljanja, rođenu iz tužne stvarnosti demencije s melankoličnom staccato gitarom Lou Edmondsa i lagano kotrljajućih obrednih ritmova bubnjara Bruce Smitha imitirajući odjeke valova što se razbijaju u obalu pokazavši krajnje ozbiljnu stranu života i glazbenog pristupa daleko od onih kontradiktornih prenemaganja i provokacija što su im zaštitni amblem. Moglo se naslutiti kako će materijal s ovakvim armagedonskim nazivom albuma biti pun frustracija što se slikovito otvaraju u uvodnom ratničkom pohodu drugog singla "Penge" s epskom koračnicom pomalo nalik na veliki hit "Rise" (1986. UK no. 11) posvećenom kvartu južnog Londona šašavom vikinškom dramom o pljačkašima, nastavivši naslovnom "End of the world", apokalipsom na disco funk - popersu opaprčivši mokrom krpom po glavi.



Treći singl, plesno poluelektronski napenalen "Car chase" s vodećim pulsirajućim synthom je prvi prekid neke takozvane konceptualne priče koja ustvari, pokazuje se tijekom narednih pjesama, ne slijedi fabulu smaka svijeta već maltretira skokovima; taman kad se učini da razvija radnju, Lydon se zaputi u svoje grimase. U singlu priča storiju izlaska iz mentalne ustanove vikendom, vožnju automobilom do velikog šoping centra po cigarete i vino gledajući jeziv prizor golemog rasvijetljenog parkirališta okruženog imaginarnim malim selom u tami drveća i seoskih puteljaka s akutno razbojničkim intenzitetom mangupirajući se potom u "Being stupid again" s daškom čuvenog The Fall instrumentala "L.A." zamorno ismijavajući studentske svjetonazore glede politike i obrazovanja ('sva matematika je rasistička/ koliko novaca za to obrazovanje? Ja to ne plaćam!'') ismijavajući trans osobe ('muškarci u žene/ i natrag u muškarce/ budi ponovno glup, budi ponovno student') odvraćajući pažnju od glavne, otrovne poante što leži u post-adolescentskoj zabludi, pogotovo kad se zna da Lydon ne plaća nikakve poreze pošto je freelancer umjetnik, a naposljetku se i sam deklarira glupanom citirajući 'zabranite bombu, spasite kita, dajte priliku miru' sugerirajući da o političkim sloganima nije razmišljao tko zna koliko dugo. Pa se zatim poziva na 'wanker's mac' popularne kulture 21. stoljeća u "Pretty awful" vezavši omču raspravljajući o prilično groznoj djevojci kakve je šutirao u vrijeme Pistolsa, a sada stavljene u ulogu 'mirišeš kao vreća mesa' opravdavajući tiradu protiv kurentne mode ili parodirajući ironijom "L F C F" ('liars - fakes - cheats - frauds') na način uličnog propovjednika teatralno olakšavajući glumatanu tugu i potištenost očito na račun bivših kolega iz Pistolsa 'nisi mogao pisati ono što ja pišem/ ne možeš raditi ono što ja radim'. Jest, Pistolsi ne bi bili to što jesu bez njega, problem na kojeg se žali je korištenje glazbe u biografskom filmu, tja, i njegovim starim ortacima treba novac. A da redovito ima najšašavijih ispada svjedoči kratki jazzy rap "Dirty murky delight", te blesava brojalica "The do that" da neće napraviti ništa što mu ljudi kažu s kojima se pridružuje sekti RHCP i Rambo Amadeus bedastoća, te prema starom Abe Simpsonu, ocu Homera Simpsona kome sve više nalikuje, no i u njima je svojevrsni kralj klaunova svijeta.



Ustvari od apokaliptičnog naslova se dobiva tek samo dio ekstatičnosti i iskrene sentimentalnosti kada se ponovno vrati u takav 'moody' poput pjesme "Strange" sa zlokobnim pjevanjem i kritikom da između redaka postoji zlo i ljubomorna sudbina koju ne prati razum u čudnom životu s one nekadašnje pozicije 'no future' na mjesto gdje budućnost jedva da postoji. To jest, ako ikakva poanta o smaku svijeta ovdje postoji ona se svodi na Lydonov simbolizam da je onda najvažnije od svega samo se dobro zezati i pustiti mozak na pašu neprestano prigovarajući svojim loše informiranim stavovima o nedostacima majčice mu Britanije koju je odavno napustio da bi živio otmjeno uz američki pacifik dosegnuvši najnižu razinu svojom podrškom Trumpu. Ovakav smak svijeta je zbrka kontradikcija punk kustosa s približno jednakim omjerom dobrih i loših kompetencija o zlu modernog vremena, mladim ljudima i tumačenjima koja su manje-više isprazna, a povremeno glupa i neprikladna da primjerice trebamo barijere da nas zaštite od ljudske rase i beskućnika koji sebično očekuju besplatnu milostinju. Da takve izjave osvanu na naslovnici novina, i novine i autor bili bi smjesta linčovani, zato je olakotna i pozitivna strana da se Lydon s pravom ne miješa u politiku.

I još jedna, ali za kraj, bizarno otkačena stvar. LP ploča se vrti na 45 okretaja. Tko je po starinski stavi na 33 ima prilike slušati usporeni doom post-punk s disonantama vokala i glazbe, hahaha. Ma sve je ovo šašava zafrkancija čak i u onim trenucima koji su krajnje ozbiljni.

Naslovi: 1.Penge, 2.End of the world, 3.Car chase, 4.Being stupid again, 5.Walls, 6.Pretty awful, 7.Strange, 8.Down on the clown, 9.Dirty murky delight, 10.The do that, 11.L F C F, 12.North west passage, 13.Hawaii

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 17/08/2023