home > mjuzik > Diskografija 1978 - 2009

kontakt | search |

PUBLIC IMAGE LTD: Diskografija 1978 - 2009 (Virgin, 2012)

Jedan od sasvim sigurno najpotcjenjenijih i najneshvaćenijih bandova koji je ustoličio post-punk vraća se na scenu sa novim, devetim studijskim albumom kojeg objavljuju nakon punih 20 godina diskografske pauze.

Nakon definitivnog raspada ključnog punk banda Sex Pistols u siječnju 1978. poslije posljednjeg koncerta u San Franciscu, frontman Johnny Rotten (pravim imenom John Joseph Lydon) osniva novi band u kojem će on tokom narednih 14 godina biti jedini stalni član. Posve su provjerene priče, što je osobno potvrdio i sam Rotten, da su Pistolsi od managera Malcom McLarena dobivali po 67 dolara za odsvirani koncert premda su nastupali pred 5000 ljudi, te da je nakon svađe s njim ostavši bez ijednog novčića spavao u podzemnoj željeznici. Tek u reunionu Sex Pistolsa 1996. prilikom turneje Filthy Lucre dobili su po prvi puta kompletne honorare za žive nastupe.

John Joseph Lydon (rođen u Londonu 31.I 1956) nadimak Rotten (truli) dobio je još sredinom 70-ih zbog svojih pokvarenih zuba, a nakon kratkotrajne eksplozije sa Sex Pistols koja je trajala dvije i pol godine (od sredine 1975. do početka 1978.), našao se u gotovo bezizlaznoj situaciji o kojoj je rijetko kada htio govoriti. Glasine tvrde da mu je Richard Branson, vlasnik Virgin Records platio kompletan smještaj na Jamajci gdje su proveli tri tjedna pri čemu je Branson želio da Rotten (u nastavku Lydon) postane novim pjevačem tada vrlo aktualnih futurističkih new-wave zvijezda Devo. Lydon je odbio ponudu i potom se vratio s nešto novaca u džepu u London što potvrđuje sva ona nikada potkrijepljena naklapanja da su Branson i Lydon na Jamajci za ta tri zajednička tjedna skovali strateški plan za dugoročnu budućnost. U Londonu je vrlo brzo okupljena nova ekipa pod Lydonovom etikom 'znamo da ništa ne umijemo', koji je u band pozvao tada posve nepoznatog Jah Wobblea (pravim imenom John Wardle) s kojim je bio školski kolega ranih 70-ih u Hackneyu i zajedno su sa Sid Viciousom drugovali još prije osnutka Sex Pistols, a sve ih je tada impresionirao kraut-rock, reggae i tradicionalna glazba egzotičnih zemalja. Wobble je bio veliki glazbeni talent koji se odlučio posvetiti bas gitari zbog reggae i folk utjecaja, a kao prvog gitaristu, Lydon je pozvao Keith Levena s kojim je u jednom kratkom razdoblju prije Pistolsa imao bezimeni band koji nikada nije ostvario niti jedan snimak. Leven je sredinom 1976. bio čak i gitarist The Clash na kratkoj britanskoj turneji. Za bubnjara je postavljen student, doseljenik iz Kanade, Jim Walker koji je pronađen preko oglasa u magazinu Melody Maker. Ime banda odabrao je Lydon po noveli Muriel Sparka "The Public Image" i nakon samo dva mjeseca (od svibnja do srpnja 1978), band je potpuno bio spreman za izlazak na scenu gdje su tek počeli odzvanjati utjecaji Sex Pistols i punk najezde sa mnoštvom sljedbenika koji su krojili budućnost rocka za narednih 30-ak godina (The Clash, Damned, Buzzcocks, The Stranglers, Sham 69, UK Subs, Killing Joke, Dead Kennedys...). No, već će prvi rad pokazati da novi band, imenom skraćen u P.I.L. ne misli prangijati punk, već se zaputiti u daleko sofisticiraniji, a i eksperimentalniji izlet, često s izazovima nepoznatih glazbenih avantura.
[  ]

PUBLIC IMAGE LTD - First Issue (1978, Virgin Records)

Kao najava prvog albuma, u rujnu 1978. objavljen je singl "Public image", pjesma koju je Lydon napisao još u vrijeme Sex Pistols, te je oduševljeno prihvaćena kod punk audijencije dospjevši na UK no.9. Buntovni tekst ('...I'm not the same as when I began/ I will not be treated as property...') i jednostavni gitarski punk riffovi uz brzi ritam bili su samo udica aktualnom trendu, no kada je album objavljen (8.XII 1978), pokazao je sasvim drugačije sklonosti koje su postale oprečne, kako punku, tako i new-waveu.



Sabrati učinak ovog albuma na kojem je Rotten, u nastavku karijere Johnny Lydon pokušao kontrolirati punk je nešto s čime se kritičari nadmeću u komentarima već više od 3 desetljeća. Dok jedni tvrde da je punk definitivno umro s objavljivanjem jedinog albuma Sex Pistols "Never Mind The Bollocks", drugi odaju bezgranična poštovanja Lydonu koji je uspio ukrotiti neadertalni, često i bezrazložan bijes Sex Pistolsa u jedan sasvim novi, svježiji i futurističkiji izraz. Ovo je bio prvi album koji je od kritičara dobio nazivnik post-punk i jedan je od najboljih mogućih prikaza metamorfoze punka u artistički mračan, pomalo nekonvencionalan pop-rock sa velikim sumnjičavostima prema mainstreamu. Prije samo godinu dana skovan je i termin new-wave zahvaljujući drugom albumu Ultravox! - "Ha! Ha! Ha!" (objavljen ujesen 1977), no razlike koje su odvajale ova dva stila možda naoko nisu bile toliko uočljive jer su i novovalci i post-punkeri nastojali reorganizirati pop produkciju bez ikakvih podilaženja mainstreamu, tako da su u nekim slučajevima termini post-punk i new-wave pokazivali istoznačne karakteristike, primjerice kod Talking Heads, Gang Of Four, The Fall, Magazine, Joy Division... S druge pak strane, kao otklon od post-punka, new-wave je iznjedrio i nekoliko sasvim zasebnih žanrova poput ska, new romantics, electro-popa ili singer-songwriter inačica pub-rocka poput Elvis Costella, Ian Durya, Joe Jacksona, Graham Parkera, Nick Lowea...

Sam album sniman je na nekoliko različitih lokacija, a band je već u vrijeme samog snimanja od srpnja do studenog 1978. potrošio sav budžet kojeg je dobio na raspolaganje od Bransona iz Virgin Records, pa je došlo do velikih svađa na relaciji band - producent - diskografska kuća. Produkciju su počeli raditi Bill Price i John Leckie, no nisu je završili jer su očito 'zagrabili' malo dublje u džep što je rezultiralo tučnjavom između Jah Wobblea i Pricea u Wessex studiju, pa su primorani na potez 'sam svoj majstor', produkciju okončali prilično nepripremljeni, posve neiskusni i neupućeni u tehničke zahvate sami članovi P.I.L.-a. Zbog toga je album posve šuplji, linearno nesrazmjeran i tehnički pun propusta; elementi su razdvojeni, a eksperimentalne igrice kao što je šetanje gitare s desnog na lijevi kanal ili odvajanje bubnjeva i vokala u jedan kanal su više nego banalne cake koje su jasno naglašene primjerice u najduljem, uvodnom broju "Theme" koji iznosi punih 9 minuta i nalikuje na određenu preteću doom-metala ('I wish I could die, I will survive') ili "Religion II" sa nevjerojatno degutantnim zvukom koji je gitare, basove i bubnjeve strpao u jedan kanal, dok je Lydonov vokal posve odvojen na drugi gdje mu se priključuje eksperimentalni zvuk aluminijske Veleno gitare Keith Levena i nabijanje po žicama klavira. Međutim, uz svu providnu produkcijsku manu, P.I.L. se prezentirao kao vrlo mračan band koji je tematski zašao u morbidnost, frustracije, bijes, antagonizme, očaj i apatiju što se najbolje očitovalo u završnoj, elektronskoj "Fodderstompf" koju je otpjevao Jah Wobble na posve kreštavo izobličeni način gdje nije manjkalo niti lucidnog humora. Originalna verzija pjesme "Religion" bila je cenzurirana zbog iznimno provokativnog teksta o nastranom svećeniku pedofilu u kojem se još k tome sakriva i veliki nacist. Od izvornog teksta prvotno je objavljen samo stih 'to je vječiti grijeh/ to je tvoja religija', dok su im za izvođenje uživo cjelovite verzije sa poduljim kompletnim tekstom i refrenom 'zaključajte svoju djecu/ to je tvoja religija' često dolazile pritužbe klasičnih puritanaca, čak i od strane rock kritike da Lydon neumjesno i bezrazložno napada svete postulate kršćanske crkve. Međutim, tek dvdesetak godina kasnije ova drska Lydonova pjesma se itekako pokazala opravdanom; sve što je u njoj naveo u originalu bila je istina koja se dugo vremena zataškavala.

Relativno uspjeliji brojevi uz singl "Public image" su odriješiti komadi "Annalisa" u jednostavnom 1/1 tempu na koji je nafilano čitav serijal slobodnih gitarskih improvizacija i neobičnih Wobbleovih bas linija koji se gibaju u čudnovatom, kako su ga kritičari nazvali 'heavy dub reggae' maniru, te "Low life" koji će neko vrijeme biti stalnim dijelom njihovog koncertnog repertoara. Ove dvije pjesme su utemeljile post-punk zvuk i pokazale da je stilizacija posve otvorena za različite eskapade i eksperimente. Kao relevantni ostatak punka, pred samim krajem albuma nalazi se "Attack", vrlo jednostavna punk kompozicija koju su P.I.L. provukli kroz produkcijski psihodeličan filter sa Lydonovim vokalima u echo efektu.

Lydon se često hvalio ovim albumom za kojeg je tvrdio da Pistolsi nikada nisu mogli ovako zvučati, posebno ne bas Sid Vicousa koji je bio antitalent za instrument. Još dandanas postavlja jedno te isto pitanje 'da li je netko uopće slušao bas gitaru u rocku prije Public Image?', na što su mu britanski kritičari odgovorili da P.I.L. nije rock band, te da nikada neće moći napraviti kompaktan rock album.

Unatoč katastrofalnoj produkciji i prilično lošim kritikama, album je došao do zavidnog UK no.22, a prvi promotivni nastupi koji su usljedili po Britaniji bili su sporadično popraćeni s uglavnom vrlo zbunjenom audijencijom koja je očekivala nove Sex Pistols. Što se tiče američkog izdanja albuma, Warner Bros nije bio zadovoljan produkcijom i nekomercijalnim sadržajem, pa je tražio od banda da nanovo snimi i producira neke loše 'smandrljotke', što je band i uradio između ožujka i svibnja 1979., no međutim niti tada Warner nije bio oduševljen rezultatom, tako da do objavljivanja albuma za američko tržište nikada nije došlo.
[  ]

PUBLIC IMAGE LTD - Metal Box (1979, Virgin Records)

Nedugo nakon izlaska debija "First Issue", postavu napušta bubnjar Jim Walker zbog problema sa drogom koja ga je potpuno dezorijentirala, a umjesto njega, ponovno putem audicije, došao je David Humphrey, sasvim nepoznati momak koji je u postavi proveo dva mjeseca i uspio snimiti dvije kompozicije - uvodnu, 11 minuta dugačku "Albatross" i "Death disco" koji je objavljen 29. lipnja 1979. kao prvi singl dospjevši na UK no.20.



Ista stvar je na albumu naslovljena kao "Swan lake", te je melodijska interpretacija čuvenog baleta "Labuđe jezero" Petra Iljiča Čajkovskog. Nakon Humphreya, novim bubnjarem je postao Richard Dudanski koji se zadržao nešto dulje od prethodnika ostavši u postavi pet mjeseci, a za to vrijeme band je s njime realizirao šest kompozicija od kojih su se na albumu pronašle vrlo plesna "Memories" (objavljena kao drugi singl 10.listopada 1979., UK no.60), "No birds", posve mahnita minimalistička "Chant" u kraut-rock stilu i instrumentali, elektronska "Socialist", te "Graveyard" koji je stavljen kao b-strana singla "Memories". Budući da ih je Dudanski napustio u toku samog snimanja, za potrebe vrlo tromog, gotovo raspadajuće hipnotičkog duba "Poptones" za bubnjeve je sjeo gitarist Keith Levene, a na poluelektronskom plesnom psycho-dubu "Careering" (treći singl, 23.studeni 1979) je lupao Jah Wobble, bolje rečeno održavao takt pomoću bas pedale i ritam mašine. Tek na koncu, kada je album bio već gotovo snimljen, band dobiva privremenog bubnjara, Martin Atkinsa koji će u bandu provesti punih godinu dana s povremenim odlascima i dolascima, te se ponovno vratiti u postavu 1985. Premda se tokom snimanja izredalo pet bubnjara, album je pogođen sa karakterističnom ritmičkom potkom koja doduše oscilira od instrumentalista do instrumentalista, dok je posljednja, instrumentalna "Radio 4" izvedena bez bubnjara kao elektronska ambijentalna suita sa synthom i basom što je nedvojbeno nagovještavalo da se band priprema za regeneraciju.

U samom toku snimanja, Lydonu je umrla majka, pa je sve tekstove bazirao na samoći, usamljenosti i košmarima kroz prilično tupe, surove i tragično postavljene teme koje su neprekidno aludirale na nešto što je on imao u vidu. Bez obzira bili to melankolični seksualni kompromisi o sifilistički zbunjenim predrasudama ("Albatross"), povremeno ismijavanje konvencija ("The suit") ili tamne psihodelične slutnje koje su gotovo stalno prisutne tokom čitavog albuma kroz 9 pjevanih skladbi. Godinama su kritičari vodili rasprave oko ovih čudno sročenih tekstova koji se granaju u nekoliko pogleda; od pune mržnje preko klaustrofobije i naivne razdraganosti do mračnih vizija u kojima nema mjesta za optimizam. Lydonu je svašta smetalo - ljudi u show bussinessu, skupi automobili, diskoteke, TV, mediji, pop zvukovi, flora i fauna…, pa je sve začinio svojim vrištećim, često neartikuliranim kreštavo - drhtavim vokalom u kome je teško odrediti da li je interpretaciju u pojedinim trenucima bazirao na paranoji, ozbiljnosti ili totalnoj sprdačini. On sam je izjavio da je "Metal Box" bio iznimno ozbiljan rad... Uz Wobbleove nezaustavljive bas linije koje su varirale od dubova i utjecaja kraut-rocka njemačkih Can, do čudnovatih psihodeličnih prostornih sekvenci koje su ponekad posve izlazile iz konteksta harmoničnosti, posebnost albumu donio je gitarist Levene koji je čitav materijal odsvirao na svoju gitaru s aluminijskim vratom koja je donijela metalizirano visoki zvuk koji je pak, s druge strane, po tehnici bio jedini dostojni takmac tada vodećem bandu post-punka, Gang Of Four i njihovom gitaristu Andy Gillu. Levene je paralelno odsvirao i čitav niz dionica na synthu što je albumu donijelo punoću zvuka s kojom se debi "First Issue" nije mogao pohvaliti, a osim toga, obradom već spomenute teme "Labuđeg jezera" začepio je gubicu kritičarima koji su ismijavali i njega i band da ne umiju svirati.

Sam band je poučen lošim iskustvom sa producentima na debi albumu čvrsto odlučio da ne zove nikoga u pomoć, pa su tako zahtjevali od Virgin Records da ploča bude štampana na 12'' vinilima sa 45 okretaja kako se ne bi izgubio kvalitet zvuka. Prvotno je štampano 60.000 primjeraka albuma koji je bio podijeljen na tri 12'' EP-ija zapakirana u okruglu metalnu kutiju, no kako je sam trošak otiska i pakiranja bio vrlo skup, Virgin je koncem 1979. ploču objavio kao klasični dvostruki LP nazvavši ga "Second Edition" što je u financijskom pogledu znatno smanjilo troškove proizvodnje, kao i samu cijenu albuma. Interesantno, premda se radi o istim pločama u dva različita izdanja, "Metal Box" je dospio do zavidnog UK no.18, dok je "Second Edition" zaustavljen na UK no.46. Ovo drugo izdanje objavljeno je i u Jugoslaviji u sklopu Jugotonovog licencnog programa, a album se po prvi puta pojavio i na američkom tržištu gdje je zauzeo prilično poražavajući plasman, tek no.171.
[  ]

PUBLIC IMAGE LTD - Paris Au Printemps (1980, Virgin Records)

Prva američka turneja odrađena je tokom 1980. s nekoliko otkazanih koncerata zbog organizatorskih propusta, no nastup u njujorškom The Ritz klubu navodno je bio veliko iznenađenje jer se bandu priključio novi bubnjar Jeanette Lee i 60-godišnji jazz pianist Sam Ulano koji nikada prije nije slušao band. Njega su pokupili u baru kluba, a smjestili su ga iza pozornice odakle je svirao improvizacije na pianu. Međutim, koliko god da se band trudio realizirati odgovarajući živi zapis sa te turneje, Virgin Records je nastojao da snimke ne dospiju na svijetlo dana zbog nezaštićenih autorskih prava i 'posudbi' drugih glazbenika, pa je tako koncem godine, 14. studenog objavljen live album "Paris Au Printemps" sa snimcima koncerta iz pariškog La Placea gdje su održani nastupi 17. i 18. siječnja 1980. Riječ je o sasvim solidno dotjeranom koncertnom materijalu gdje je svoju posljednju rolu odigrao bubnjar Martin Atkins koji će pauzirati od banda punih 5 godina. Na albumu se nalazi 7 kompozicija od čega su "Theme", "Low life" i "Attack" sa debi albuma "First Issue", a "Chant", "Careering" (sa dvostrukom ulogom Levena na gitari i synthu), "Bad baby" i "Poptones" sa "Metal Box".



Svirka, kao i snimak su zadovoljavajući premda je album snimljen na običnom Revox magnetofonu, te su P.I.L. ovim putem svim zajedljivim cinicima pokazali da ipak nisu bezazleni glazbenici bez znanja za koje se smatralo da su samo vješti studijski manipulatori. Također se istaknuo i Lydon na vokalu gotovo preslikavši duh i atmosferu studijskih radova, no on očigledno nije bio previše oduševljen ovim koncertnim zapisom. Prilikom izlaska ploče izjavio je: 'nemojte kupiti ovu ploču, nije dobra'. Unatoč tome, album je dosegao UK no.61, a Virgin im je keširao 30.000 funti mada je na izdavanje ovog live zapisa bio prisiljen samo kako bi se nadoknadili troškovi snimanja albuma "Metal Box" koji su band uvukli u golemi minus. Očigledno je da se ovaj live isplatio na obostranu korist. Naslovi skladbi, kao i naziv banda (Image Publique S.A.) na omotnici su naslovljeni na francuskom jeziku.
[  ]

PUBLIC IMAGE LTD - Flowers Of Romance (1981, Virgin Records)

Kada je koncem 1980. Jah Wobble najavio svoj odlazak iz banda radi dovršavanja prvog solo albuma "The Legend Lives On - Jah Wobble In Betrayal", sve je izgledalo da će se P.I.L. povući sa scene, ako ne i razići. Međutim, Lydon i Levene sa Atkinsom na bubnjevima koji je odrađivao studijske session obaveze, potegnuli su najneočekivaniji, a i teško predvidljiv potez nastavivši kao trojac u kojem se Lydon prihvatio svirke Stroh violine, saksofona i udaraljki, dok je Levene praktički sav ostatak instrumentarija sam odsvirao (gitaru, bas, violončelo, piano, udaraljke i synth). Rezultat ovog sasvim neobičnog rada, za kojeg je sam Lydon izjavio da se u tom trenutku nije osjećao sposobnim glazbenikom, bio je krajnje lucidan, gotovo avangardni album koji po ničemu nije pokazivao crtu 'pop' konteksta. Kod prethodnih radova, barem singlova, bilo je ponekih trenutaka koji su imali barem neku sitnicu klasičnog klišeja koji je nošen komercijalnim tenzijama, no ovdje ama baš ničega nije bilo što bi se moglo staviti u kontekst uobičajenog, makar i tadašnjeg post-punka, new-wavea ili alternativne glazbene scene. Kao prvo, na albumu nema basova, jedine dvije pjesme gdje je Levene odsvirao bas gitaru su eksperimentalni kraut-rock "Track 8" i vrlo troma, olovno teška psihodelija "Banging the door", a čitav album je u znaku bubnjeva i različitih udaraljki odakle su gotovo izbačene činele, tako da je dobiven efekt 'plastike'. Levene je kasnije priznao da su bubnjeve radili pod velikim utjecajem Peter Gabrielovog albuma "III" gdje je glavni meštar bio Phil Collins. Album je pokazao sasvim neobičan smisao Lydona i Levena za glazbene apstrakcije, eksperimente i avangardu (osobito u naslovu "Phenagen" sa cijelim nizom udaraljki, sljepljenim zvukovima piana, banjom koji zvuči poput klavičembala, trakama reproduciranim unatraške i općenitom apstraktnom komornom atmosferom). Jedini singl, naslovna "Flowers of romance" je napisana još u vrijeme Sex Pistols, ali nikada nije uglazbljena, pa su je tako ovdje Lydon, Levene i privremeno prisutan Atkins izveli samo na hipnotički plemenskom bubnjarskom ritmu, čudno rastrganim violinskim dionicama i pratećim atmosferskim režanjem violončela, a ona je kao ovakav krajnje neobičan, psihodeličan mahniti trans dospjela u ožujku 1981. čak do UK no.24.



Kao poleđina singla nalazi se dub "Home is where the heart is" koji je praktički jedini ostatak stila koji je bio prisutan na "Metal Box" albumu, a za ovu priliku pozvani su Steve Lillywhite i Nick Launay koji su obradili i producirali ovaj 7 i pol minuta dugačak psyho-dub. Sličnu foru kao u skladbi "Flowers of romance" napravili su u komadu "Under the house" gdje su umjesto gudačkih instrumenata iskoristili produkcijske štoseve s trakama, loop efektima, kojekakvim samplovima i šumovima, dok su im za instrumental "Hymie's him" kao uzorci poslužile pjesme "Twist and shout" i "Johnny remember me" koje su pretvorili u posve neraspoznatljiv apstraktno-avangardni elektro-akustičan komad pun eksperimenata. U pomahnitalom broju "Francis massacre" uz plemenski vraški temperirani ritam nabacali su kojekakvih fragmenata klavira, krikova, syntha, gitarskih efekata, raštelanih zvukova, noisea... Jedina pjesma gdje se pojavljuje jasno razgovjetan zvuk gitare je "Go back", a inače sve ostale gitarske sekvence, Levene je na albumu provukao kroz različite distorzije i efekte, tako da je uopće teško sa sigurnošću zaključiti šta je odsvirano na koji instrument. Na proširenoj verziji albuma koji je reizdan kao cd koncem 80-ih, nalazi se instrumental "Flowers of romance", zatim "Another", pjesma koja je bila b-strana singla "Memories" 1979. (na njoj je prisutan Jah Wobble), te već spomenuta "Home is where the heart is". Bubnjar Martin Atkins je neprestano napuštao band, ali se i vraćao u njega jer je u međuvremenu osnovao vlastiti, posve neuspješan Brian Brain.

Unatoč posve nekomercijalnom sadržaju koji je bio čisti eksperiment psihodelije i apstrakcije, album je dosegao UK no.11 i postao najtiražnijim proizvodom ovog banda u karijeri, dok je u Americi došao do no.114.
[  ]

PUBLIC IMAGE LTD - Live In Tokyo (1983, Virgin Records)

Bez obzira na veliki komercijalni uspjeh sa albumom "Flowers Of Romance", iz aviona je bilo vidljivo da ovaj band pod nužno treba regenerirati ili će zaglibiti u psihodeličnim eksperimentima. Levene je duboko brazdio u heroinu, te premda je napisao gotovo kompletan opus narednog albuma, u ljeto 1982. je otpušten iz banda nakon velikih svađa sa Lydonom koje su dospjele i na naslovnice ne samo glazbenih magazina, već i žutog tiska. Levene je potom objavio solo album "Commercial Zone" sa skladbama koje je napisao za P.I.L., a mastering albuma ukrali su Lydon i Atkins, te su okupili novu ekipu u kojoj su bili Joseph Guida (gitara), Louis Bernardi (bas) i Tommy Zvoncheck (klavijature). Sasvim neočekivano, orginalni master je 1983. procurio kao bootleg izdanje "Commercial Zone" potpisano sa P.I.L., a na njemu se pronašlo 9 naslova koji će s neznatnim izmjenama biti objavljeni na četvrtom oficijelnom albumu "This Is What You Want... This Is What You Get".

Novi potez Lydona koji se u proteklih 6 godina pokazao kao jednim od najvještijih manipulatora u rock/new-wave/punk show-bussinesu (zbog čega ga je do smrti zamrzio najveći dio punk i hardcore scene), bilo je ubiranje nove slave na račun dugovječnih punk tantijema. S novom postavom objavio je album uživo snimljen u Tokyu koji je uz 7 starih skladbi donio i tri nove koje je napisao Levene - "Solitaire", "This is not a love song" i "Bad life", koje će se samo sezonu kasnije pokazati kao komercijalnim vrhuncem P.I.L. karijere.

Inače, nova postava je po prvi puta pokazala čvrsto izdanje P.I.L. kao rock banda u kojem se nalaze tehničari kakvih primjerice u ranijim izdanjima nije bilo. Već od uvodne "Annalisa" posve je jasno kako je Lydon preobrazio P.I.L. u vješti band koji je spreman za potpuni art/new-wave pogodak premda novi gitarist Guida nije niti izdaleka pokazivao onako ekstremne eskapade poput Levenea, no ako bi se tražio adekvatni odgovor na uvijek otvorenu diskusiju na relaciji P.I.L. - The Pop Group, on se nalazi baš upravo na ovom koncertnom komadu. Ovdje P.I.L. zaista zvuči fantastično bez obzira na izostanak Levenea, a basovi Louis Bernardia, premda su odsvirani školski, donekle su nalik na Jah Wobblea, no cijela slika je daleko bolja i konkretnija od onih nejasno posloženih produkcijskih propusta s debi albuma "Fist Issue". Pjesma "Religion" je obogaćena harmonijom klavijatura, a ovdje se po prvi puta dogodilo da Lydon pokušava nekoga imitirati na izravan način. Radilo se to o njegovom velikom takmacu, Mark E.Smithu i The Fall koji su tih godina prolazili otprilike slične početničke kalvarije, no bili su visoko pozicionirani kod kritike kao nova snaga britanske post-punk scene. Glazbeni dio momčadi najbolje pogotke je pokazao upravo u novim, Leveneovim skladbama koje su izvedene odreda u funk-rock maniru na razmeđi Gang Of Four i Talking Heads s odmakom u tada već nestali The Pop Group. Njihova svirka na "Solitaire", "This is not a love song" i "Bad life" je besprijekorna, puna snage i daleko je moćnija od one opskurne postave u kojoj su doduše bili odlični, ali veoma samozatajni glazbenici koji su se zadovoljavali sa eksperimentima. Mnogi punkeri tada su bili spremni da traže 'nove puteve' izražavanja, a ovo je, nesumnjivo bio jedan od njih koji je vrlo brzo iznjedrio slične plagijate u obliku Shriekback, te daleko popularnijih Red Hot Chilli Peppers, Primus, Living Colours i Nomeansno. Posebno interesantna verzija nove postave je "Death disco" u kojoj je na sjajan plesni ritam nafilano obilje funk basova, različitih gitarskih sekvenci i gotovo tipičnih ambijentalnih klavijatura a'la Jerry Harrisson iz Talking Heads koji su tih godina slovili kao jedan od najkvalitetnijih new-wave bandova. Ona linija "Labuđeg jezera" Petra Iljiča Čajkovskog ovdje je odsvirana na klavijature. Također su interesantne "Flowers of romance" gdje su sve one improvizacije violine i violončela adaptirane kroz synth i psihodelične gitare, te "Banging the door" i posljednja "Under the house" koje su sjajno pretočene iz svih onih nevjerojatnih eksperimenata albuma "Flowers Of Romance" u kompaktne, vrlo atraktivne pjesme od kojih je posljednja jedan od najboljih prikaza kontakta s publikom što je post-punk i new-wave bandovima iz prve faze često manjkalo.

Ovdje je Lydon definitivno iz omrznute kult ličnosti prerastao u zvijezdu koja je imala publiku kojoj više nisu bili bitni svjetonazori; on je postao zabavljač sa punk karizmom kakvu je želio svaki punk band na svijetu. Ali, bilo je evidentno da Lydon više nije niti dijelić onog undergrounda kojeg je, bez obzira na sreću trenutka proživljenog u Sex Pistols, dijelio sa Leveneom kojeg je, po mnogima, vrlo drsko, bezobzirno, bahato i proračunato izbacio iz banda. Po mnogim mišljenjima razdoblje post-punka/new-wavea završilo je upravo s ovim živim zapisom koji je dosegnuo UK no.28. Kao dokaz Lydonove iznimne popularnost, 1983. se po prvi puta pojavljuje i na filmu, trileru "Corrupt" (poznat i pod naslovima "Copkiller" i "The Order Of Death") gdje je glumio sporednu ulogu psihotičnog razmaženog bogatog momka sa Harvey Keitelom. Naredni poziv za filmsku ulogu dobio je 17 godina kasnije kada se pojavio u kratkim sekvencama filmova "The Independent" i "Sorry".
[  ]

PUBLIC IMAGE LTD - This Is What You Want... This Is What You Get (1984, Virgin Records)

Sve one svađe između Levenea i Lydona koje su se gomilale po tisku, nisu obeshrabrile Bransona, vlasnika Virgin Records. Dapače, on je dobio veliki publicitet i time je zacementirao etiketu na višegodišnje staze kao jedne od ne samo najkomercijalnije, već i svjetonazorom osvještene etikete koja pruža maksimalnu slobodu svojim pulenima. Već je ranije dobio neka od ultimativno važnih imena tog vremena (poput The Human League, D.A.F., Simple Minds, Japan, David Sylviana...), te je Lydonu dozvolio da doslovce radi što god želi.

S ponovno novom postavom u kojoj su ostali samo basist Louis Bernardi i bubnjar Martin Atkins, Lydon je okupivši do tada ne pretjerano znane session glazbenike među kojima su bili Colin Woore (gitara), Richard Cottle (klavijature) i Gary Barnacle (truba, saksofon), uspio ostvariti jedan od najkomercijalnijih momenata u karijeri P.I.L. Premda je čitav album bio jedna od najdrskijih, doslovce kokošarskih krađa u povjesti rocka sa Leveneovim gotovo kompletnim autorskim opusom kojeg su Atkins i Lydon ukrali kao master njegovog solo albuma "Commercial Zone" (na kojem je bas svirao Pete Jones), rad je polučio dva iznimna singl uspjeha.



Prvo je ujesen 1983. objavljen singl "This is not a love song" koji je posve promjenio dotadašnji glazbeni svjetonazor otišavši u tada vrlo popularni exdended-mix dance-rock/funk strukture sa čvrstim funk bas linijama Bernardija, a sama pjesma je postala njihov najveći hit karijere dospjevši do UK no.5 postavši svjetski popularna pjesma. Kasnije je realizirana kao daleko adekvatnija dance-rock/funk extended-mix poskočica na kompilaciji "Greatest Hits... So Far" (1990). Inače, sama pjesma je Lydonova sprdačina na tada najpopularniji trend new romanticsa kada su svi mahom govorili o ljubavi, impresijama i čežnjama, te je pogođena sa točno određenom dozom koja je još uvijek u sebi sadržavala punkerski bunt, a inspirirana je dionicom pjesme "Her story" Flying Lizards iz 1979. koja govori o kompletnoj prodaji artističkog integriteta rock banda zbog komercijalnog uspjeha ('...but you can still money, by singing sweet songs of love... this is not a love song...'). Sa još jednim singlom, uvodnom funk-dance skladbom "Bad life" (UK no.71), originalno nazvanoj "Bad night", Lydon se drsko obračunao sa Leveneom kome je ukrao napisane skladbe poručivši mu na prednjoj strani omota albuma 'this is what you want' (ovo je što si tražio), dok je na poleđini stajalo 'this is what you get' (...a ovo je što si dobio). Jest, bio je to jedan od krajnje nemogućih lopovluka u povjesti rocka, ali se Lydonu višestruko isplatio na duge staze.



Ostatak albuma je mahom uravnoteženo dance-rock/funk baljezgarenje gdje je Lydon pokazao smisao za novopridošlu electro/ hip-hop kulturu ("Solitaire"), kraut-rock psihodeliju ("Tie me to length of that"), eksperimentalnu glazbu ("The pardon", prvotno nazvanu "Lou Reed pt.1", nalik na Simple Minds sa albuma "Reel To Real Cacophony" i "Empires And Dance"). Povratak na eksperimentalni zvuk prethodnog albuma P.I.L. su predočili u vrlo opskurnoj "1981" gdje su izrazili gomilu žuči na račun mega popularnih, tada već i nestalih McLarenovih pulena Adam And The Ants i Bow Wow Wow koji su njemu u inat punili naslovnice svih mogućih magazina dobrih godinu i pol dana sa željom da ga bace u ponor ništavila tijekom 1981 i 1982 godine. Posljednja, veoma psihodelična "The order of death"" ponovno se obračunava sa Leveneom kroz Lydonov monolog 'this is what you want... this is what you get'. Mada je u tom trenutku ovo djelovao veoma diskutabilan album, danas je očito da je na njemu Lydon potrošio sve iole vrijedne potencijale. Pokrao je bivšeg kolegu, omastio brk s njegovom pjesmaricom i pokazao mu srednji prst putem medija, a to više nije bila punkerska etika nego čisti lopovluk. Levene ga je godinama tužio, ali nikada nije uspio dobiti sudski spor oko zaštite autorskih prava i odštete na račun duševnih boli, posebice zato jer je u to vrijeme premjerka bila Margareth Tacher koja se više zanimala za Faklandske otoke, Afganistan i hladni rad između SSSR i USA nego li za kućno ognjište i sudstvo koje je frcalo nezgrapnostima.

Postoji i jedna zanimljiva priča u vezi ovog albuma kada se band sa različitim glazbenicima nalazio na američkoj turneji u Pasadeni (Californija) gdje im je prišao tada posve nepoznati Flea, basist Red Hot Chilli Peppers koji su objavili prvi istoimeni album. Flea je bio veliki obožavatelj P.I.L. i žarko se želio priključiti Lydonovom bandu izjavivši da je spreman napustiti RHCP. Čak ga je i manager P.I.L. nagovarao da to postane izjavivši 'slušaj, ova Chilli Peppers stvar ne ide nigdje', ali ga je želio samo kao session glazbenika za samo jedan album na što Flea nikako nije pristao budući da je htio biti stalnim članom koji će s Lydonom putovati po turnejama. Na koncu, jedino što je uspio bilo je gostovanje na solo albumu nekadašnjeg originalnog P.I.L. gitariste Keith Levena "Violent Opposition", te su RHCP ponekad uživo znali izvoditi obrade P.I.L. skladbi "Religion" i "Poptones".

Unatoč velikom hitu "This is not a love song", album nije polučio niti polovičan uspjeh prethodnih radova uključujući i koncertna izdanja zaustavivši se tek na UK no.56, dok je interes za album u USA potpuno podbacio ne dospjevši niti u krug top-200. Potom je usljedila suradnja Lydona sa jednim od prvih pionira hip-hopa i breakdancea, Africa Baambaatom i njegovim frakcijskim bandom Time Zone (u kojem su svirali kasniji P.I.L. glazbenici Bernie Worrell, Nicky Skopelitis i Aiyb Dieng) s kojim je 1984. snimio veoma uspješan plesni singl "World destrucion", no tada je bilo definitivno jasno da se Lydon pretvorio u vlastitu medijsku marionetu kojoj je nekadašnja post-punk, a i striktna punk publika posve okrenula leđa. Ipak vrijedi za kraj napomenuti da je na ovome albumu Lydon odigrao veliku ulogu i kao glazbenik, odsviravši neke dionice klavijatura i synthova, kao i dobar dio sekvenca za bas gitaru, udaraljke i violinu, a da bi pospješio cijelu zbrku i medijske špekulacije koje su mahom bile istinite, na koncertima je nosio raspojasanu luđačku košulju.
[  ]

PUBLIC IMAGE LTD - Album (1986, Virgin Records)

O ovome albumu se napričalo štošta, uglavnom mnogo negativnog u vrijeme kada je objavljen, na račun Lydona koji se u međuvremenu preselio na Beverly Hills, stupio u brak sa Norom Forster i kasnije dobio kčerku Ari Up (pjevačica post-punk/ dub-reggae banda The Slits), ali očito je da su s vremenom mnoge stare borbe postale zaboravljene. Danas je sasvim jasno da je ideju naslova 'Album' maznuo od tada posve nepoznatih teško tromih punkera Flipper iz San Francisca koji su mu odvratili iste godine sa živim albumom nazvanim "Public Flipper Limited" (mnogo kasnije, 2009., bas gitaru u Flipperu je svirao Chris Novoselić iz Nirvane). Ovdje više jednostavno nije bilo govora o punkeru, već o trendsetteru koji se prilagođava situacijama s ciljem da zaradi što više novaca, što mu se i isplatilo.

Okupivši novu postavu u kojoj su bili sve sami ne-punkeri; basist Jonas Helborg (ex-The Mahavisnu Orchestra i iz pratećeg sastava John McLaughlina), bubnjar Ginger Baker (najpoznatiji po radu u Claptonovom The Cream), jazz gitarist Tony Williams, tada već naširoko poznati gitaristički virtuoz Steve Vai koji je bio zadužen samo za solo dionice, zatim elektronski japanski genije Ryuichi Sakamoto (klavijature i Fairlight CMI), te bivši Baambaatini članovi Time Zone banda, gitarist Nicky Skopelitis i Ayib Dieng (talking drum), Lydon je sklopio jedan od najkreativnijih albuma u karijeri koji bi se mogao protumačiti i kao njegov solo rad. Već je imao toliko novaca na račun mentora Bransona i samog imena P.I.L. da je mogao poput The Rolling Stonesa ili Led Zeppelin birati najprofinjenije producente, studije i session glazbenike, te je veoma interesantno da su se na nekolicini pjesama kao gosti pojavili još Shankar (električna violina), Bernie Worrel (organ), Malach Favors (akustični bas) i Steve Turre (didjeridu). Sa producentom Bill Laswellom, ostvareno je jedno od najomrznutijih komercijalnih djela alternativnog rocka 80-tih koje je bilo sve samo ne punk. Lydon je svojom pronicljivom intuicijom zaključio da je bolje priključiti se trendu, nego li robovati slavnoj prošlosti, te je napravio idealan album koji je baš upravo trebao naivnim novovalcima koji nisu ukapirali značaj punka, pretvorivši ga u stanoviti križanac najboljih trenutaka tada najjačih zvijezda U2 i Simple Minds s natruhama undregrounda, primjesama utjecaja The Fall, pa čak i metal-riffovima, već tada bljutavom oldschool hard-rockom etikom i srednjestrujaškim elementima Dire Straits (osobito u završnoj pjesmi "Ease"). Za vrijeme rada u Quadrasonic Sound RPM Sound studiju u New Yorku kada je Lydon snimao vokale, u studio je ušao Miles Davis koji je čekao na svoj zakazani termin, te je počeo svirati trubu. Kasnije mu je rekao da ga se dojmio njegov kreštavo otkačen i bijesan način pjevanja, te je po njegovim falševima zaželio imitirati svoj zvuk trube, što je bio nadsve veliki kompliment. Lydon je izjavio da mu je to bila najdraža gesta koju je doživio od nekog glazbenika ili kritičara.



Branson i najvažnija karika u ovome radu, producent Bill Laswell su poduzeli sve moguće opcije da album uspije u komercijalnom pogledu; snimljen je veoma otkačen video za singl "Rise" (UK no.11), jednu valjda od prvih neo-folk koračnica na kojoj se temelji gotovo cijeli gothic poredak u kojoj je Lydon pofarban u narančasto sa strčavo kratkim pletenicama među gomilom bijelog veša koji se suši na štriku, a pjesma uglavnom govori naoko bezazlene stihove 'mogu biti biti u pravu, mogu biti u krivu/ mogu biti bijelac/ mogu biti crnac', te da je 'bijes energija'. Singl je zahvaljujući tada aktualnim anti-apartheid stavovima sročenim u 5-6 stihova postao kultnom himnom tog pokreta zajedno sa pjesmama "Free Nelson Mandela" (The Specials AKA) i "Sun City" aid-projekta u kome su između ostalih bili Steve Van Zandt, Little Steven iz Springsteenovog E-Street Banda, članovi General Public i još nekolicina crnih i bijelih, uglavnom underground zvijezda tog vremena, a pjesma je govorila o najelitinijem kvartu Johannesburga prozvanog 'sin city' u kojem su mnogi glazbenici odbili nastupati sve dok se ne ukine apartheid. Od samo 8 kompozicija koje se nalaze na ovome albumu jedino odskače vrlo dobar hit "Home" (UK no.75) u gotovo hard-rock/punk-gothic varijanti i uvodna "F.F.F." koja zahvaljujući klavijaturama, snažnoj ritam sekciji i gitari vodi kompoziciju ka finišu kojeg Lydon nikada nije do kraja ukapirao, ali to mu nikada niti nije bilo toliko važno kao osveta McLarenu koji ga je 1978. ostavio na cjedilu bez prebijene pare. Teško je odrediti da li je ovo bio ključni trenutak Lydona da napusti sve svoje glazbene punk-korijene (mnogo kritičara tvrde da se to desilo još u vrijeme prethodnog albuma "This Is What You Want"), ali nakon ovog albuma ex-frontmen Sex Pistols je otišao u stil koji mu je pristajao još par mjeseci, a potom je zasjeo u vlastitu fotelju, prvotno se smijući 'slučajnim' svjetskim uspjesima Husker Du, R.E.M., Pixies i Sonic Youth, a onda se ozbiljno zapitao nisu li su se to pojavili bandovi koji umiju uzdrmati establišment bez potpore velikih etiketa.

Zahvaljujući velikom hitu "Rise", kao i produkcijskom umjeću Laswella, te naširoko znamenitim glazbenicima koji su sudjelovali na snimanju, album je povratio dobar dio stare slave dospjevši na UK no.14, a ovom prilikom niti Amerika nije ostala nijema gdje je zauzeo sasvim solidan USA no.115. Međutim struktura publike P.I.L. se posve promjenila, audijenciju je predstavljao sve veći broj alternativnije orijentirane omladine, dok su nekadašnji punkeri i novovalci ozbiljno počeli ignorirati Lydona i njegove transformacije. U skladu s imenom 'Album', zavisno o formatu izdanja, rad je objavljen i pod imenima "Compact Disc" kao CD i "Cassette" kao audio kazeta.
[  ]

PUBLIC IMAGE LTD - Happy? (1987, Virgin Records)

Ovdje se Lydon ozbiljno zabrinuo za vlastitu budućnost, medijski tretman njegovog lika i djela, te je po prvi puta kompletno isporučio vlastite tekstove, koji su među najkvalitetnijima koje je napisao u karijeri. No, sav bijes njegove snažne, u nekoliko navrata vrlo sofisticirane lirike i vokalne izvedbe nisu baš najsrdačnije prihvaćeni kod publike.



Već sa samom uvodnom pjesmom, hitom "Seattle" (UK no.47) skrenuo je pozornost na grad koji je tih godina kuhao sa mnogim mladim, tada demo bandovima poput Soundgarden, Nirvane (Kurt Cobain je u to doba imao fudbalerku frizuru) i Green River (iz kojih su kasnije ponikli Mudhoney, Mother Love Bone i Pearl Jam) koje je Lydon vidio jednom prilikom osjetivši da bi mu mogli opasno ugroziti kredibilitet. Sama pjesma je Lydonovo ogorčenje s gradom Seattleom kojeg tada nije mogao smisliti ('the ordinary will ignore/ whatever they cannot explain/ as if - nothing ever happened and everything remained the same again... get out of my world/ what in the world'). Za neupućene ovo je bila odlična 'dark' rock-dance pjesma, no za Lydona nikako nije. Često je kroz karijeru P.I.L. iznosio cijelo brdo nezadovoljstava s nekim sitnicama, ali ovdje se ozbiljno poskliznuo na vlastitom terenu punom gnijeva i ogorčenja što je i prepoznala publika. Mada je Lydon ovdje bio na pragu vrhunca slave kojeg nije uspio adekvatno iskoristiti, osobito zbog prilično glupavog refrena hita "The Body" ('we want your body'), teksta koji je govorio o abortusu i insinuacijama na incest s kojim su dobili naklonost tada bujajuće gothic populacije (ovo je vrtio John Peel, a i Ante Batinović), P.I.L. su stekli jednan novi, ali vrlo kratkotrajni kontigent publike na osnovu jedne sofisticirane pjesme. Izgledalo je, barem tada, da će Lydon postati još jedna zvijezda barem u rangu Mick Jaggera, ako ne i Michael Jacksona. Ali ništa se bitno nije dogodilo jer su njegove pjesme imale suviše drsku i nedokučivu potku koju niti najvjerniji obožavatelji nisu mogli svariti; neke su imale snažan poriv, no većina njih je odudarala od radova iz prve, prilično nemušte i konfuzne faze po kojoj su ustvari P.I.L. i postali utjecajan i nadaleko važan band. Skladbe koje su još koliko-toliko imale specifični Lydonov prepoznatljivi karakter su blago hard-rockerska "Rules and regulation", "Open and revolving" i plesna "Angry" u kojoj se već pojavljuju sintagme njegovog budućeg vrludanja po dance-rocku kojeg je toliko mrzio i pljuvao po njemu u vrijeme najvećeg hita "This is not a love song". Prilikom recenzije u ex-Yu magazinu Rock potpisnik redova napisao je da se radi o najboljem dark-rock albumu tog trenutka, ali kao što je pokazalo vrijeme, to je odavno zaboravljeno, kao i kada je Marković uveo onu, nažalost, jednogodišnju, kratkotrajnu kvotu koja je iznosila 7 jugoslovenskih dinara za jednu njemačku marku. Bilo je to vrijeme kada je Bijelo Dugme postalo očajno seljački band sa Alen Islamovićem, Štulić se vratio iz Amsterdama i počeo pjevati 'ej, živote, teško, jebote', dok su na svjetskoj sceni krojili apostrofe prvi odlični album "Surfer Rosa" Pixies, peti-šesti rad The Cure "Kiss Me, Kiss Me, Kiss Me", Sonic Youth sa svojim eksperimentalnim noise-rockom i Metallica koja je definitivno učvrstila pojam thrash-metala za buduće naraštaje. Međutim, ovaj "Happy?" album premda je imao suvremenu trendovsku crtu između natruha dance-rocka, gothic šliha (osobito u pjesmi "Save me"), post-punka i sintagmi metal-riffova, nalazio se točno u sredini ničega konkretnog i nije se poput prethodnih radova obraćao nikakvoj striktno orijentiranoj populaciji postavši samo blijedom kopijom daleko uspješnijeg prethodnika "Album".

Lydon se prepustio vlastitom oportunizmu uživajući u blagodatima života na Beverly Hillsu, te je zajedno sa Bransonom komercijalno prilično razočarao (u prvom redu samog sebe) dosegnuvši mršavi UK no.40 i USA no.169. Premda su imali jedan od najboljih albuma godine (ne zaboravimo da je baš upravo 1987. prijelomna godina, New Mucical Express je najboljim albumom proglasio Prince - "Sign 'O' Times" i od tada je r'n'r uglavnom krenuo mainstream stranputicama), obojica nisu marili za vlastitu etiku i nisu iskoristili potencijale poput snažnog, vrlo sofisticiraog hita "Seatlle". Također treba spomenuti da je session postavu sačinjavala ponovno nova formacija glazbenika sastavljena od nekadašnjih ili tada još uvijek aktivnih članova sastava Magazine, Siouxsie & The Banshees, Mekons i The Armoury Show - John McGeoch (gitara), Lu Edmonds (gitara, klavijature), Allan Dias (bas) i Bruce Smith (bubnjevi). A i sam producent Gary Langan je bio ponovno nova pojava u zvuku P.I.L. koji im je bar na momente donio ponešto od post-punk duha sa dance-rock elementima. Omotnica albuma je po prvi puta ukazivala i na artistički dizajn kojeg je osmislio Richard Evans nadahnut slikarskim stilom čuvenog austrijskog multiumjetnika Friedensreicha Hundertwassera.
[  ]

PUBLIC IMAGE LTD - 9 (1989, Virgin Records)

Sasvim sigurno, "Nine" (nazvan po broju do tada objavljenih izdanja uključujući i dva živa zapisa) je najbolje producirani album Lydona i ekipe, ali ima najlošije pjesme. Ovdje Lydon više nije znao o čemu bi govorio, pretvorio se potpuno u pop autora koji nema nikakvih ideala u životu osim razočaranja s ljudima (singl "Disiappointed", UK no.38, USA modern-rock no.1) i naklapanjima o uglavnom plitkim društveno-političkim koještarijama (funk skladbe "Send castles in the snow" i "Worry", te osrednji pop-rock "Brave new world"). Ma, šta god da nakenjala ova bivša punk legenda svojim demagogijama, ništa više nije bilo uvjerljivo.



Čak niti odličan plesni singl "Warrior" (USA modern-rock no.16) koji je dobrih dvadesetak godina uvodnom špicom emisije kultnog Radija 101 ne može pobiti tvrdnju da se nekadašnji punker preobratio u pop-zvijezdu koja i dalje ponosno za sebe tvrdi 'ja sam ratnik'. No, bilo je očito da ne samo što se više ne sukobljava s nikakvim tradicionalnim načelima, već da se pokušava distancirati i od sebe samoga, svoje prošlosti i okrenuti se ka novim putevima koji su s ovog aspekta izgledali kao prazno naklapanje i sipanje iz šupljeg u prazno sa tekstovima o nekakvoj brizi za 'velike' i 'goruće' bitne stvari u kojima nije bilo ama baš nikakvog pokrića. Jedan od rijetkih, boljih trenutaka bila je pjesma "USLS 1" koja je barem u atmosferičnom pogledu podsjetila na odavno prohujalo vrijeme psihodelije "Metal Box" albuma.

Inače, sam album je na veliko iznenađenje radila postava s prethodnog djela "Happy?" iz koje je jedino manjkao gitarist Lu Edmonds kojeg je privremeno zamjenio Ted Chau. Album je prvotno snimao i producirao Bill Laswell, no došlo je do ozbiljnog, sada već nezaobilaznog sukoba između njega, Lydona i Virgin Records. Laswell je tražio da album snimaju session glazbenici koje je on pronašao, a ne nova postava P.I.L. s kojom nije bio zadovoljan, te je tražio od Virgin Records 80.000 funti koje nikada nije dobio. Umjesto toga, novi producenti Eric E.T. Thorngren i Stephen Hauge obavili su posao za daleko manju cifru i uobličili sasvim novi dizajn koji više nije imao niti najmanje karakteristike prepoznatljivog P.I.L. zvuka. Publici koja ih je prvenstveno cjenila na ranim radovima, ovo se doimalo kao komercijalno bljutav rad u maniru klasičnog dance-rocka 80-ih s gomilom pratećih ženskih vokala, dok je novoj populaciji, koja nije znala primjerice "Metal Box" ili "Flowers Of Romance", ovaj album došao kao idealni nadomjestak između pop izvođača poput Duran Duran, The B-52's, Spandau Ballet, Eurythmics, pa i Bowiea ili nešto alternativnijih, tada vrlo popularnih The House Of Love, Pyschedelic Furs, Talk Talk i cijele gomile izvođača koji su koketirali između mainstreama dance-rocka, popa, elektronike i funka. Očiti pop rezultati poput elektronske pjesme "Like that" mogli su se po svojim glazbenim karakteristikama usporediti sa The Human League iz faze "Crash" albuma ili Eurythmics na koje nalikuje uvodni dance/ funk-pop "Happy", pjesma "Same old story" sa Duran Duran paralelama, a velika većina pjesama je bazirana na melodičnim pop linijama uokvirenim elektronskim harmonijama, sofisticiranom produkcijskom tehnikom i slatkastim ženskim vokalima koji nisu bili tako izraženi u gotovo prvom planu na prethodnom, još uvijek koliko-toliko dorečenom radu "Happy?".

Ipak i s ovim pop albumom kakav god da jeste bio u svojem odlično ispoliranom izdanju, UK no.36, te iznenađujuće najboljeg plasmana u Americi ikada sa USA no.106, Lydon i Virgin Records su mogli biti tek djelomično zadovoljni. Da bi se ublažio komercijalni fijasko, iduće 1990. godine objavljena je dvostruka kompilacija "The Greatest Hits, So Far" na kojoj je sabrano 13 uspješnih singlova od prvog "Public image" iz 1978., preko "Death disco", "Flowers of romance", remiksa "This is not a love song" do elektronskih dance-rock verzija "Disappointed" i "Warrior" uz neočekivani izostanak čuvenog "Bad life" iz 1984. Jedina nova kompozicija bila je "Don't ask me" (producent Tony Berg), tipičan dance-rock koji je kao singl osigurao u tom trenutku izniman uspjeh doguravši do UK no.22, dok je u Americi dosegao na USA modern-rock ljestvici no.2. Sama kompilacija je zahvaljujući retrospektivnom sadržaju ponovno probudila interes publike osvojivši UK no.20. Sasvim nepotrebno su paralelno reizdani svi dotadašnji P.I.L. albumi u ogromnom set izdanju pod nazivom "Box" koji je sadržavao čak 9 LP ploča i u cijeni dosezao pravo malo bogatstvo.

[  ]

PUBLIC IMAGE LTD - That What Is Not (1992, Virgin Records)

Ako su P.I.L. još imali ikakvih kredibiliteta na prethodnom dance-rock/ pop albumu "9", oni su ovdje potpuno presušili i pretvorili se u smiješnu samoparodiju satire i fatalizma. Slobodno može poslužiti uzrečica 'nesta para, nesta i drugara' jer je ovaj album prvenstveno rađen s namjerom da se ubere još poneki novac na račun konzumenata.

Vrijeme ranih 90-tih obilježila je era grungea, noise-rocka i post hardcore izraza, a Lydon se sa dva jedina preostala člana, John McGeochom (gitara) i Allan Diasom (bas, klavijature) povukao u zakašnjeli stil kojeg je trebao sustavno njegovati nakon pronađene idealne formule uspjeha "Album" 1986. Pridruženi članovi nove postave bili su bubnjar Curt Bisquera i ritam gitarist Gregg Arreguin, te je kao jedini gost sudjelovao Jimmie Woods na usnoj harmoniki u nekim pjesmama od kojih se posebno ističu "Tower of power" i "Good thing". Kao i uvijek do sada, ponovno se pojavio novi producent Dave Jerden koji je stacionirao zvuk u sabijeno jezgro rocka s punk i blues/ funk elementima gdje su prednjačili gitarski hard/heavy riffovi sa brojnim solo dionicama, a nisu niti izostali konstantno prisutni prateći ženski vokali koji su posebno došli do izražaja u posljednjem, već spomenutom, vrlo brzom i rasplesanom funk komadu "Good things" sa duhačkom sekcijom i latino primjesama. Premda je album u glazbenom dijelu mogao zadovoljiti netom razasute i netragom izgubljene performanse prethodnog rada "9", osobito u snažnom uvodnom blues-rock singlu "Acid drops" (USA modern-rock no.29) sa psihodeličnim baražama i samplom 'no future' Sex Pistols, kao i punkoidnim pjesmama "Luck's up" i "Love hope", te solidnom funk-punk komadu "Covered", neopisivo loš izbor glavnog singla "Cruel" (UK no.49) koji se praćkao na razmeđi Simple Minds, nekih kvazi progressive elemenata i dance-rock patetike posve je razbio bilo kakav iole vrijedan smisao ovog rada. Neke pjesme su čak bile i očite posuđenice, poput glavne bas linije pjesme "God" koja je uzeta od Talking Heads hita "Psycho killer" sa zavodljivim pop refrenom i melodijom u koju su prepleteni i akordi akustične gitare. U tekstualnom pogledu Lydon je šarao frazama pokušavajući demantirati samog sebe kako on i dalje razmišlja ozbiljno, ali malo tko mu je više mogao išta od svega povjerovati. Ponajmanje Virgin Records nakon što album nije niti dospio na oficijelni britanski top-40 zauzevši samo UK no.46, te se odmah nakon ovog neuspjeha raskrstio ugovor između Virgin i P.I.L., a band se momentalno rasturio bez ikakvog medijskog odjeka. Posljednji koncert održan je 18. rujna 1992. u postavi sa Lydonom, McGeochom (gitara), Ted Chauom (gitara, klavijature), Russel Webbom (bas) i nekadašnjim članom The Smiths, Mike Joyceom (bubnjevi).

Lydon je potom 1994. realizirao uspješan techno UK no.11 singl "Open Up (Burn, Hollywood, Burn)" u kolaboraciji sa novom electro/techno zvijezdom Leftfieldom, a zatim se bacio na detaljno i proračunato osmišljavanje daljnje budućnosti. Prvo je 1995. objavio autobiografsku knjigu "Rotten - No Irish, No Blacks, No Dogs" o ranoj karijeri provedenoj u Sex Pistols koja je protumačena kao još najistinitijim prikazom ovih legendarnih punkera, pa je ponovno okupio Sex Pistols s kojima je održana povratnička turneja (sa povratnikom Glenn Matlockom na basu) koja je zabilježena na live albumu "The Filt And The Fury" (1996, Virgin), a nakon toga se posvetio radu na solo albumu koji će po prvi puta nositi njegovo ime.
[  ]

JOHN LYDON - Psycho's Path (1997, Virgin Records)

Malo tko je išta očekivao od ovog albuma premda je po prvi puta potpisan sa Lydonovim imenom, mada su gotovo svi prethodni P.I.L. albumi od "Album" iz 1986. do razočaravajućeg "That What Is Not" iz 1992. mogli biti potpisani kao njegova solo ostvarenja. Budući da je ostao bez ikakvog ugovora vezanog sa imenom P.I.L. i matične etikete Virgin Records, ipak mu je pružena još jedna prilika od strane samog izdavača da se ukrca na brod koji je po ugovoru trebao biti oslobođen bilo kakvih konotacija sa ranijim bandom.

Stoga je Lydon bio primoran s vrlo niskim budžetom da pošto-poto osmisli novi album oslonivši se isključivo na vlastitu kreativnu snagu. Kroz karijeru je naučio baratati sa aparaturom, te je sam odsvirao sve instrumente na ovom radu koji je temeljen uglavnom na gitari, klavijaturama, basu, harmonici, živim bubnjevima, ritam mašini i obilju elektronskih samplova, no očito je da se nije uspio snaći u prezahtjevnom 'sam svoj majstor' sistemu. Interesantno je da je neke vokale otpjevao preko obične kartonske role toalet papira kako bi dobio uvrnut dojam nekolicine kompozicija u kojima mu je bio potreban mračan ugođaj. Ipak, na albumu su prisutna dva gosta koja su spriječila opću glazbenu katastrofu - Martin Lydon i Mark Saunders koji su povremeno odsvirali dionice na klavijaturama i gitari. Album je produciralo čak petoro ljudi, među kojima su bili majstori poput Mobya, Danny Sabera, Leftfielda i Mark Saundersa. Glazbeno, Lydon se bazirao na uspješnici sa Leftfieldom "Open up (burn, Hollywood, burn)" koja mu je nakon duljeg vremena donijela pristojan komercijalni tretman, pa je čitav kostur prilagodio ka dance etici (ali vrlo tromoj) na razmeđi rocka, elektronike, techna i dubova. Originalna verzija albuma sadrži 15 kompozicija u trajanju od predugačke 73 minute od kojih je 10 skladbi čisto Lydonovo solo djelo, dok su 5 radova veoma plesni remiksevi The Chemical Brothers ("Open up/ burn, Hollywood, burn"), Mobya ("Grave ride"), Leftfielda ("Sun" i "Psychopath"), te Danny Sabera ("Stump"). Svi ovi remiksevi s izuzetkom "Open up (burn, Hollywood, burn)" se nalaze u originalnim varijantama na ovome albumu kojeg je Lydon htio orijentirati na plesne podije, ali mu to nije uspjelo.

Međutim, unatoč prepoznatljivom i unikatnom vokalu, Lydon je zabrazdio u vlastitoj neinventivnosti dokazujući da ipak nije toliko jak glazbenik bez obzira što je tokom karijere drugovao sa mnogim instrumentalističkim vedetama. Pjesme poput "Grave ride" kombiniraju post-punk Joy Division, u nekima poput "Dog" koja je relevantni produžetak stare teme "Religion" (s prvijenca P.I.L. "First Issue") se oslanja na elektronsku kraut-rock etiku, "Psychopath", "Another way" i vrlo lagana "A no and a yes" su urađene u trip-hop stilu, "Dis-ho" je pravi techno, posljednja autorska "Armies" je očita kopija Suicide, a tokom albuma bili su prisutni i dub eksperimenti iz vremena "Metal Box" albuma, te je bilo očito da nije umio sklepati autorski vrijedan glazbeni dio sadržaja kakav bi se od njega mogao očekivati. Singl "Sun" (UK no.42) je napravio kao svojevrsnu neo-folk dance/dub poskočicu u kojoj glavnu riječ igra melodija na harmonici, što je pomalo bilo teško zamisliti Lydona i harmoniku zajedno ... No zato je tekstove uspio skrpati na zanimljiv i vrlo psihotičan način koji prikazuje različite Lydonove opsesije od serijskih ubojica, religije, nekih tema preuzetih iz filmova i književnosti, do tragedije koja je zadesila Bosnu i Hercegovinu kojoj je posvetio uvodnu pjesmu "Grave ride".

Kako god gledano, ovo nije bilo loše pop djelo, pokazivalo je glazbeni svjetonazor sredine 90-ih sa obiljem trip-hopa i elektronike okrenute ka mekšim, skoro pa dance/chill-out postulatima, ali izostanak rocka i naglašenih gitara, te barem jednog većeg hita umnogome je kumovalo što je ovaj album prošao posve neprimjećeno. Jedina pjesma koja je uspjela održati koherentan duh P.I.L. je laganija "Take me" koja zvuči kao otpadak albuma "Happy?" iz 1987. Sve u svemu, koliko se god Lydon trudio da sa raznolikošću stilova upotpuni ovaj rad, utoliko je i promašio zadaću prvog solo albuma kultne ličnosti punka koju su svi pamtili isključivo po Sex Pistols i onih nekoliko kvalitetnih albuma P.I.L. Mnogi su se s pravom pitali da li je baš ovo trebalo Lydonu da se posve sroza na gotovo početničke demo pozicije... Još da nije bilo snažne produkcijske linije koja je uspjela izvući i ono malo Lydonove kreacije, ovo je mogla biti opća propast. To jest, i bila je propast jer se album nije pojavio niti na listi top-100 u UK, te premda je krenuo sa radom na novom solo albumu, taj rad nikada nije objavljen jer mu je Virgin Records otkazao gotovo dvadestogodišnju poslušnost kada je mogao raditi što god ga je bila volja. Jedina snimka s tog neobjavljenog drugog solo albuma pronašla se na kompilaciji "Best Of British 1 Pound Notes" koju je 2005. objavio Virgin Records potpisanu kao John Lydon. Bila je to kratka dub-electro "Rabbit song" u kojoj Lydon repa i pokazuje sve karakteristike DJ pop trenda prve decenije 21. stoljeća. Kompilacija je objavljena kao dvostruki album; na prvom cd-u su sabrani svi veći hitovi uključujući i tri singla Sex Pistols "Anarchy in the UK", "God save the queen" i "Holidays in the sun", te odličnu hip-hop/rock kolaboraciju "World destruction" sa Afrika Baambaatinim Time Zone iz 1985., a na drugom je objavljeno 12 skladbi u extended i albumskim verzijama od kojih je svakako najinteresantnija "God save the queen" u elektronskoj dance varijanti u trajanju od skoro punih 9 minuta. Također je objavljeno i DVD izdanje sa 18 video spotova poredanih po kronološkom redu od "Anarchy in the UK" i "God save the queen", preko "Public image", "This is not a love song", "Bad life", "World destruction", sve do "Cruel", "Covered", Open up" i "Sun". Bonus izdanje uključuje i tri live snimka ponovno okupljenih Sex Pistols sa nastupa iz 1996. i 2002.

2000. je remiks The Chemical Brothers "Open up (burn, Hollywood, burn)" iskorišten za kompjutersku igricu 'Baseball 2000' postavši klupskim hitom u USA i Britaniji, a potom se Lydon posve zakukuljio u svoj privatni život s tek povremeno prisutnim medijskim pojavljivanjima u raznim, uglavnom obiteljskim TV emisijama gdje je komentirao američku politiku, pop-kulturu, urotu protiv princeze Diane i sličnih tema. Jednom prilikom je čak izjavio da je zajedno sa svojom suprugom trebao biti mrtav 21.XII 1988. kada se srušio avion u kojem su trebali letjeti, ali u posljednji trenutak njegova supruga je nešto smandrljala s prtljagom, tako da su na kraju zakasnili na let. Tokom prve decenije 21. stoljeća u povremenim pojavljivanjima na radiju i TV-u je često znao praviti ekscese, prostačiti uživo pred kamerama i mikrofonima, te revoltirano napuštati studio čime je samo ponavljao svoj samoživi, neukroćeni ego da i dalje pokušava biti ikona koja istovremeno kolaborira između inteligencije i paradoksne mentalne deformacije. Ipak, Lydon nikada nije pokazivao niti najmanju trunku debilnosti i idiotske moronosti kakvu je često pripisivao političarima, glazbenicima i ljudima s kojima je surađivao, te se uvijek odmjereno proračunato, na vrlo prgav, a često i arogantan način odnosio s medijima, a sve u svrhu samopropagande. Prilikom nastupa sa Sex Pistols, 19. srpnja 2008. na Summercase festivalu u Barceloni u backstageu se sukobio sa Kele Okerekeom, frontmenom Bloc Party na račun psihičkog rasizma kada je umalo došlo do tučnjave. Također se okomio na žensku pop zvijezdu Duffy prilikom ceremonije dodjele nagrade MoJo 2008. Lydon je izjavio da ga je Duffy ozbiljno uvrijedila; mislio je da ga želi pozdraviti, no ispred nosa mu je zatvorila vrata i umjesto pozdrava ga nazvala 'cunt' u trenutku kada je davao interview. Malo je trebalo da ne dođe do tučnjave, a izvještaji govore da nije bilo posve jasno šta se desilo jer se incident zbio bez prisutnosti svjedoka...
Evidentno je da je promašio više od decenije (a i više od toga), jer je vrijeme njegovih kultnih P.I.L. prošlo u relativno mirnijem medijskom okružju uglavnom u 80-im godinama. Mnogi su tokom prohujalih godina bili spremni Lydona staviti u fah zaborava poput Ozzy Osbournea (iz Black Sabbath) koji je ustoličio cijelu generaciju hard-rockera i heavy metalaca, ali još nije bilo sve gotovo...
[  ]

PUBLIC IMAGE LTD - AliFE (2009, Public Image Ltd)

Kako stvari sa reunionom Sex Pistols koji su se po treći puta ponovno okupili 2006. održavši niz koncerata isključivo zbog novaca nije uspjela u medijskom pogledu, a cijeli spektar izvještaja s tih nastupa je govorio o šupljem, neuvjerljivom i pozerskom nastupu (između ostalog nastupili su na novosadskom Exitu 2008), Lydon je sasvim neočekivano tokom proljeća okupio P.I.L. sa starim članovima. Bili su to bubnjar Bruce Smith i gitarist Lu Edmonds iz vremena albuma "Happy?", a novim basistom je postao Scott Firth, te je sastav održao nekoliko koncerata uoči glavne britanske premjere. Prvi koncert u novoj postavi održan je u Španjolskoj na Benicassim International Festivalu 17. srpnja 2009. gdje su bili glavne zvijezde, a potom su tokom prosinca 2009. održali britansku turneju s koje su zabilježili neke od trenutaka koncerata na novom živom radu. Snimak tog povratničkog nastupa je procurio i na internet kao piratsko izdanje, a riječ je o odličnom koncertu gdje se jasno uočila razlika između reuniona Pistolsa i P.I.L.. Prije svega, Lydon je u ovom slučaju revivala P.I.L. potpuno uvjerljiv i stoji iza svih pjesama koje je otpjevao. Vokal mu je i dalje fascinantan, a prateća ekipa koja se u nekim pjesmama poput "Warrior" i "Flowers of romance" opskrbila i sa synthom, te digitalnim programima, uistinu funkcionira kao složna i homogena ekipa.

Na trećem zvaničnom live albumu P.I.L. u većini je prikazan koncert u Brixton Academy održan 21.XII 2009., a sadrži još nekoliko snimaka i sa nastupa u Birminghamu, Leedsu, Manchesteru i Londonu koji su odsvirani od 15. do 19.XII 2009. Izdanje je objavljeno kao četverostruki cd i zasebni DVD. Jedan cd sadrži interviewe i TV izvještaje sa BBC-a i Sky News, dok su tri rezervirana samo za audio live zapis. DVD sadrži i video sa spomenutih koncerata.
[ p.i.l. 2009 live ]

p.i.l. 2009 live

Sam koncertni dio je odlično live izdanje P.I.L. u trajanju od puna dva sata, te zvuči mnogo bolje od prethodna dva živa albuma "Paris Au Printemps" (1980) i "Live In Tokyo" (1983), a na njemu se ponovno okupljena ekipa prikazuje kao čvrsta momčad iskusnih glazbenika. Po prikazanim performansima može se staviti u onu svirački najjaču postavu Bill Laswella iz doba "Album" (1986) kada su jezgro sastava činili Ginger Baker, Jonas Hellborg, Steve Vai i Tony Williams. Sa konciznim i tehnički usklađenim zvukom, kao i samom svirkom (osobito što se tiče gitarista Edmondsa koji čitav koncert drži fascinantan i dinamičan psihodelični post-punk performance), P.I.L. su prošarali svojom raskošnom pjesmaricom dotaknuvši se svih značajnih faza. Najveći dio repertoara čine skladbe iz najranijeg, a i najoriginalnijeg perioda albuma "First Issue" (1978), "Metal Box" (1979) i "Flowers Of Romance" (1981) odakle se pronašlo čak 12 kompozicija. Od uvodnih, uvijek punkersko snažne "Public image", dubova "Careering", "Poptones" i "Albatros", preko "The suit", "Death disco" sa melodijom "Labuđeg jezera", malo rabljenih, eksperimentalno-psihodeličnih "Four enclosed walls", "Flowers of romance" i "Banging the door/ Chant", do hitova "Memories", "Annalisa" i cjelovitom verzijom "Religion" koji zatvaraju zvanični dio koncerta.



Od onog komercijalnijeg dijela karijere uvrštene su samo funkirana "This is not a love song", nova verzija psihodeličnih "Tie me to the lengh of that" i "ASLA 1" (originalno znana kao "U.S.L.S 1" s albuma "9"), dance-rock hitovi "Disappointed" i "Warrior", te jedina hard/heavy rockerska "Bags" s čuvenog djela "Album". Na samoj sredini ovog zapisa uvrštena je i "Psychopath" sa Lydonovog solo albuma "Psycho's Path" (1997). Na bisu je izveden još jedan Lydonov solo hit "Sun" u pomaknutoj dub verziji, zatim čuveni anti-apartheid P.I.L. hit "Rise" iz 1986., te je kao finale uslijedila iznenađujuća verzija "Open up (burn, Hollywood, burn)" (originalno objavljena kao Leftfield & Lydon kolaboracija 1994) koja je doživjela izuzetne dance-rock metamorfoze. Vjerojatno da su mnogi ostali poprilično iznenađeni izostankom hitova poput "Seatlle" i "The body" s albuma "Happy?" odakle se nije pronašla niti jedna skladba, osobito iz tog razloga što su Edmonds i Smith zajedno radili na tom albumu, dok se sasvim opravdano s posljednjeg studijskog promašaja "That What Is Not" (1992) nije pronašla niti jedna kompozicija.
[ p.i.l. 2009 ]

p.i.l. 2009

Uoči samog reuniona govorkalo se da će P.I.L. biti još jedna od loših glazbenih inkarnacija nalik na šuplje pozerstvo Sex Pistols, ali ovaj koncertni zapis je posve demantirao takve tvrdnje premda je instrumentalni dio rada uglavnom zasnovan na samo četiri elementa - vokalu, basu, bubnjevima i gitari uz sitnu pripomoć syntha i kompjuterskih programa kod elektronskih pjesama. U kompletu gledano, ova ekipa je opovrgla sve loše tenzije koje su im nagovještali kritičari, a jedina loša stvar koja je vezana za novu formaciju je ta da nisu imali nikakav diskografski ugovor, pa su krenuli u samoizdavaštvo kao još jedan od brojnih d.i.y./ demo izvođača. U proljeće 2010. najavili su da odlaze u studio i pripremaju povratnički album, prvi nakon 18 godina, te da će ga sami objaviti i financirati zaradom sa američke turneje.

horvi // 17/05/2012

> vidi sve fotke // see all photos

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Crescendo

THE SCARABEUSDREAM: Crescendo (2019)

| 10/07/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Krajnc pričakuje obisk s najvišje inštance

MATEJ KRAJNC: Krajnc pričakuje obisk s najvišje inštance (2019)

| 09/07/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: DIV / 22 / Nasmeši se i reši me

ORVEL / SEINE / BOHEMIJA: DIV / 22 / Nasmeši se i reši me (2019)

| 09/07/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Jutro u zavoju. Čvor

ČOPOR: Jutro u zavoju. Čvor (2019)

| 07/07/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: The Furnaces of Palingenesia

DEATHSPELL OMEGA: The Furnaces of Palingenesia (2019)

| 06/07/2019 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Diskografija 1978 - 2009
  • First Issue (1978)
  • Metal Box/ Second Edition (1979)
  • Paris Au Printemps, live (1980)
  • Flowers Of Romance (1981)
  • Live In Tokyo, live (1983)
  • Commercial Zone, bootleg (1983)
  • This Is What You Want... This Is What You Get (1984)
  • Album/ Compact Disc/ Casette (1986)
  • Happy? (1987)
  • 9 (1989)
  • The Greatest Hits... So Far, compillation (1990)
  • Box, box-set (1990)
  • That What Is Not (1992)
  • Psycho's Path, Lydon solo (1997)
  • Plastic Box, box-set (1999)
  • Public Image/ Second Edition (two-in-one), (2003)
  • Best Of British 1 Pound Notes, Lydon/ P.I.L. compillation (2005)
  • AliFE, live (2009)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*