home > mjuzik > What The World Needs Now...

kontakt | search |

PUBLIC IMAGE LTD: What The World Needs Now... (PiL Official Ltd, 2015)

Konzervativni Englezi i angažirani punkeri znaju jako dobro zbog čega preziru Johnny Lydona. Stavovi su im posve drugačiji, ali mržnja je jednaka. Prvi ga ne mogu smisliti zbog njegove vječite opozicije povezane sa skeptičnim šarlatanstvom, a drugi jer je izdao i prodao vitalna načela punka iz 1977., te se okrenuo onoj neborbenoj, konformistički komercijalnoj publici kojoj je mogao drobiti svašta, uglavnom mnogo diferencijalnije od Sex Pistols gdje su glavni tekstopisci bili Steve Jones i odbačeni prvi basist Glen Matlock jer je djelovao poput jednog od šminkera iz The Beatles i The Faces. Public Image Ltd bio je i ostao isključivo Lydonov autorski bend skovavši termin post-punk pokazujući brojne glazbene metamorfoze mijenjajući postave praktički od albuma na album.

Ipak, nakon reuniona 2009., postava je ostala na okupu evo već šestu godinu za redom, elem mnogo dulje od one izvorne s Jah Wobbleom i Keith Levenom koja je objavila prva dva, po mnogima najznačajnija djela benda, albume "First Issue" (1978) i "Metal Box/ Second Edition" (1979). Kontradiktorni povratnički rad "This Is P.I.L." (2012) doživio je različita tumačenja i kritike od hvalospjeva do totalnog prezira, uostalom takva je i Lydonova javna karma 'da ga mrze, a da mu se dive'.
[  ]

Ovaj drugi povratnički album po naslovu naizgled puca s parolama o svjetskom poretku druge dekade 21. stoljeća, međutim, kao i cijeli niz ranijih Lydonovih, odnosno P.I.L. albuma pokazuje znakove osjetno zataškanog, razuzdanog i dekadentnog života: on je uvijek umio s prezirom i gađenjem lajati na vlastito dvorište bilo da je londonsko ili svojevremeno ono na Beverly Hillsu kada mu je Richard Branson iz Virgin Records keširao fine cifre na bankovni račun. Izuzev, dakako na prethodniku, prvom albumu koji je objavljen za Lydonovu etiketu PiL Official Ltd gdje je prikazao osvješteniji, metaforičniji i sofisticiraniji dio sebe. Onaj iskreniji kakav se rijetko dešavao u vremenu slave 80-ih, pa se shodno tome i očekivalo da će nastaviti lirsku djelatnost naoružan vizionarstvom i nekim gordim sloganima, makar i besramno ugodnim.

Ali ne da se on hipotetskim predviđanjima. Izgleda da mu je promotivna svjetska turneja na kojoj je nastupio i u Zagrebu 12.VI 2013. (Tvornica) dala puno optimizma i vjetra u leđa kako se od njega ipak očekuje onaj klasični prgavi lajavac s pedigreom punk ikone koja je samo vlastita figura, bolje rečeno žrtva osobnog imagea što na pozornici i u medijima mora glumiti i parodirati samoga sebe bez izraženog socio-političkog stava. Njegovi performansi doduše grizu po bijesnijim i nabrušenijim vokalima, te nastranim tekstovima punih psovki, međutim neusmjereni su, apolitični, arogantno postavljeni, pa čak i bezazleno degutantni. Bijes radi bijesa. Samo da se održi vanjski mit nezadovoljne, frustrirane i ogorčene punk zvijezde koja je nekoć prezirala puritansko-konzervativni establišment, show-biz, Seattle, Hollywood, Irce, pse i crnce, a danas više niti ne zna, ili to barem samo pokušava tako pokazati, zbog čega je (p)ostao stari skeptik pred penzijom (ima 59 godina). Zna samo da ono što svijetu momentalno treba jest: 'odjebi'. Hm, oki-doki, ali nedefiniran je razlog zašto i čemu sve to...

Lydon je prije svega preskočio onu angažiranu punk poetiku kakvu je ponekad znao rigati kesivši zube, očito mu se ne ulazi u nikakve diskusije, pa čak niti u propitivanje razloga, a kamoli serviranje konkretnih stvari. On očito zna mnogo i puno bi mogao reći, ali samo stvara teatralni dojam suvremene podrugljive 'Crne Guje' koja prvenstveno nije zadovoljna svojim statusom. Nedugo nakon izlaska prethodnog albuma izjavio je 'proglasili su me britanskom baštinom, ali ja od toga nemam ama baš nikakve koristi'. Stvorio si je upravo 'ograničen javni image' (public image limited), točnije, postao je ono što je davne 1977. s gnušanjem prezirao - razmažene rock zvijezde, elitu i karijeriste-laktaše koji su bez pravih argumenata ostvarivali instant popularnost.



Eh, sad. "What The World Needs Now..." je u tom smislu samo nakićena nakupina lirsko-vokalne arogancije, mahom bezopasne, bez ekscesa, incidenata i bez ikakve konstruktivno značajnije poruke. Bezbjedno ko' bezalkoholno pivo. Gemišt bez maligana. Traubisoda. Mošt. Neodvrelo vino. Tek se u uvodnoj i nabrušenoj, tipično Gang Of Four/ The Fall obarači "Double trouble" pokušava obračunati s punkerskom balavurdijom iz Nottinghama stremeći nadmašiti sarkazam Sleafordskih modsa monologom o uriniranju u WC-u ('the toilet fucking is broken again/ I wanna trouble') karizmatično intonirajući 'domestos je domaće blaženstvo', u još jednom vrlo sličnom žestokom komadu "Know now" teatralno otrcano aludira na poantu "Liar" Sex Pistols, te u jedinoj koliko-toliko angažiranoj, vrlo laganoj "C'est la vie" i nešto bržoj "Corporate" tematski se dodiruje svojih starih nažuljano-izgužvanih stihoklepačkih namiguša o korporacijama i društvenim razaračima globalnog sela 21. stoljeća u distopijsko-psihodeličnom raspoloženju "Metal Box" atmosfere. Ostatak albuma je zabavan i bezbrižan Lydonov špancir fest gdje se nikome ne usudi sasuti poneku uvredu u lice ili ga uhvatiti za rebro. Drsko se iživljava samom sebi ispred ogledala vrišteći 'nisam zadovoljan' u plesnoj "I'm not satisfied" koja je ipak samo tek revalorizacijski podsjetnik na neke loše periode Gang Of Four albuma "Song Of The Free" i katastrofe "Hard", valja radosnu rimu 'sjanog plana masturbacije' i refrena 'gdje smo pošli i kuda smo došli' (umjerena "Spice of choice"), no baš ništa opasno, a još manje s nekim zlostavljačkim, zlokobnim ili zastrašujućim namjerama kao što je to bio slučaj na poetsko daleko kvalitetnijem prethodniku.

Sažimajući vrlo opskuran lirski kontekst evidentno je da osnova čitavog albuma ipak samo leži na glazbenom planu gdje su gitarist Lu Edmonds (ex-Damned), basist-multiinstrumentalist Scott Firth (E.Costello, S.Winwood, Spice Girls) i bubnjar Bruce Smith (The Pop Group, znate li da je nekoć bio suprug Neneh Cherry?) odradili vraški dobar dio kreativnog posla. Nazire se da je uloga Lydonovog meketavo-vrištećeg vokala došla tek pošto je osmišljen čitav glazbeni kostur kao da je pjevajući improvizirao ono što bi nekako najbolje pristajalo na urađene matrice što se jasno čuje u bonus skladbi, kratkom jam-sessionu "Turkey tits" ko' da je ispao Rambo Amadeusu iz neke neobavezne zafrkancije. Uz spomenute zvučne parametre, ovdje se nalazi stilski mračnija "Betty Page" s laganim utjecajima surfa (tematski o najpornografijskoj zemlji na svijetu, srcu krišćanstva, USA, naravno), najneočekivanija lakoglazbena "The one" taman za zabavne šlagerčiće kakvih bi se posramili U2, Coldplay i njihovi brit-pop sljedbenici, obavezan reggae/ dub "Big blue sky" (čak 8 minuta), malo plesnog funka sa synth podlogom "Whole life time", a kako album odmiče ka završnici, dub i elektronika se sve više koriste kroz spomenutu "Corporate" na pragovima dub-industriala Mark Stewarta, te se pretvara u techno/trance "Shoom" s podrugljivo-seksističkom poantom 'sve je seks, muda/ ti si jebeni mlatimudan, drkađija (bollocks)/ što svijetu sad treba je: još jedno odjebi'.

Najtragičnije je što nema priče i konstruktivnog prikaza Lydonovog cinizma mada se zna manje-više zašto je to tako. Zbog same njegove figure 'britanske baštine' trpi i njegov stav koji je znao biti direktan u ponekim medijskim ispadima. Ne mari za krizu, EU, sukobe na Bliskom istoku, milijune izbjeglica, dominaciju kineske ekonomske imperije, nezaposlenost, ogromne socijalne razlike, ne mari niti za bilo kakve emocije, samo se ničime osobitim sprda sebi u brk s gegovima koji tek u okviru pjesama imaju kakav-takav kratki život skeča, štosa ili vica koji se vrlo brzo zaboravlja.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 14/09/2015


PS: -1.Double trouble, 2.Know now, 3.Betty Page, 4.C'est la vie, 5.Spice of choice, 6.The one, 7.Big blue sky, 8.Whole life time, 9.I'm not satisfied, 10.Corporate, 11.Shoom, 12.Turkey tits
Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Dok je daha

KIJAMET: Dok je daha (2024)

| 21/06/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Mirror Mirror, EP [2003]

dreDDup: Mirror Mirror, EP [2003] (2024)

| 20/06/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Savage Rhythms

THE ARCHITCT: Savage Rhythms (2024)

| 19/06/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Big Band Fusion

MIHAEL HRUSTELJ & BIG BAND RADLJE: Big Band Fusion (2024)

| 18/06/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Hell, Fire and Damnation

SAXON: Hell, Fire and Damnation (2024)

| 17/06/2024 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: What The World Needs Now...
  • First Issue (1978)
  • Metal Box/ Second Edition (1979)
  • Paris Au Printemps, live (1980)
  • Flowers Of Romance (1981)
  • Live In Tokyo, live (1983)
  • Commercial Zone, bootleg (1983)
  • This Is What You Want... This Is What You Get (1984)
  • Album/ Compact Disc/ Casette (1986)
  • Happy? (1987)
  • 9 (1989)
  • The Greatest Hits... So Far, compillation (1990)
  • Box, box-set (1990)
  • That What Is Not (1992)
  • Psycho's Path, Lydon solo (1997)
  • Plastic Box, box-set (1999)
  • Public Image/ Second Edition (two-in-one), (2003)
  • Best Of British 1 Pound Notes, Lydon/ P.I.L. compillation (2005)
  • AliFE, live (2009)
  • One Drop, EP (2012)
  • This Is P.I.L. (2012)
  • What The World Needs Now... (2015)

> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*