Ono što se tražilo, to se i dobilo.

"This is what you want, this is what you get" P.I.L. nisu svirali jer su odavno ispali iz mašinerije show-biza, no ovo geslo staro punih 30 godina je ostalo. Barem u onom figurativnom pogledu - platiš kartu da vidiš i čuješ legendu, a to i dobiješ. Bez one drske karizme koja je nekad davno pratila Lydonovu inačicu krilatice 'uzmi pare i bježi'. Danas je u njemu daleko opreznija ekonomska računica na koju se davno spotakao glumeći zvijezdu kad je lova pristizala iz Bransonovog trezora i njegove etikete Virgin Records.

Oni koji su imali prilike gledati barem jedan od tri reuniona Sex Pistols sredinom 90-ih i tokom prve decenije 21. stoljeća uvjerili su se da je Rotten, odnosno Johnny Lydon pribjegao tom potezu samo zbog love kako bi mogao barem djelomično vratiti dugove koji su se nagomilali i zbog kojih je dugi niz godina bio izvan ringa i aktivne autorske karijere. On odavno više nije uvjeren, a niti ne drži do ispravnosti stavova i tekstova Pistolsa koji su odlaskom vladajućeg ekonomskog modela Margareth Tacher izgubili svoju aktualnost, no priča s P.I.L. je sasvim drugačije naravi. Nakon što su se ponovno okupili 2008. godine u postavi djelomično sastavlje od one ekipe s konca 80-ih, održali američku turneju, potpuno vratili sva dugovanja i snimili nakon punih 20 godina odlični povratnički album "This Is P.I.L." (2012), bend tek sada praktički kreće u ostvarivanje kapitala. Zaslužili su oni to i prije da Lydon nije nemilice i uludo trošio sve ono što mu je Branson velikodušno davao uzdajući se da će P.I.L. kad-tad prodavati milijune ploča.
Na ovom prvom gostovanju u Zagrebu pripremili su klasičan 'best of' repertoar izvevši barem po jedan hit sa svakog albuma, dakako jedino izostavivši onaj kreativan promašaj "That What Is Not" iz 1992. koji ih je koštao raskida ugovora s Virgin Records, razlaza i 16-togodišnjeg hiatusa. A nije bilo niti jedne pjesme s vrlo dobrog albuma "Happy?" iz 1987. bez obzira što su Edmonds i Smith svirali na njemu. Osobno sam očekivao barem "Seattle" ili "Rules and regulations". Ili još uvijek aktualnu "Hard times"...

Čuvena "Albatros" s još čuvenijeg albuma "Metal Box" je otvorila koncert u krcatoj Tvornici s centralnom figurom, John Lydonom u prastaroj prugastoj robijaškoj uniformi s početka 20. stoljeća. Jedino mu je manjkala kugla s lancem vezana za nogu, klasična šapka (takozvana 'škabljorotka') na glavi i robijaški broj na poprsju. Ugojio se, ali i kile, kao i izblajhana mini irokez frizura mu dobro stoje. Legenda od čovjeka koja je još uvijek u jako dobroj snazi i vitalnosti. Tokom koncerta se krijepio Martell konjakom i mineralnom vodom ispirući grlo, te je u podnožju bubnjeva imao svoju pljuvačnicu - koš za smeće s plastičnom vrećom gdje je nakon svake pjesme pljuvao. Uh, kad se samo sjetim koliko se na ovoj istoj pozornici prije 4 godine nahraćkala Patti Smith. Mora da je čistačima bilo ogavno, jebote... Njegova tročlana ekipa su manje-više bili statisti i tek povremeno prateći vokali. Bubnjar Bruce Smith (ex-The Pop Group) jedva da se vidio, ali je zato održavao koegzistentan plesan 1/1 ritam, korpulentni basist Scott Firth je uz svoje većinom minimalističke mantre baratao samplerom i laptopom emitirajući cijeli serijal elektronskih matrica, a najaktivniji od njih bio je gitarist Lu Edmonds (ex-The Damned) koji po imageu može zamijeniti babarogu ili strašilo. S kuštravom prorijeđenom kosom vezanom u punđu, ispijenom facom i krakato mršavim stasom u dugačkom crnom sakou može komotno plašiti zločestu djecu. Još pogotovo kad uzme dugačku šargiju ili zasvira bendžo s gudalom kao što je to dvaput upriličio. Uplašili bi ga se i zreli ljudi da ga sretnu u kukuruzu, a ne samo djeca...
Novi album "This Is P.I.L." su predstavili samo s dvije pjesme - laganom i mračnom "Deeper water" (o brodolomu), te kasnije u samom fokusu koncerta rasplesanim i raspjevanim hitom "One drop". Pravo zakuhavanje nakon prve 4 pjesme počelo je s pronicljivom isprikom Lydona zbog EU, te provokativno obraćanje Hrvatima na račun NK Dinama. Naravno, nije niti trebalo sumnjati da će nakon toga uslijediti hit "Disappointed", jedna od rijetkih slow/mid-tempo pjesama na večerašnjem koncertu. Još ranije se moglo čuti da Firth lagano uključuje sampler, elektroniku i švrlja po laptopu, te se moglo pretpostaviti da će okosnicu koncerta činiti matrice koje su iz pjesme u pjesmu bivale sve naglašenije. Najplesniji hit "Warrior" koji se na Radio 101 vrti svaki dan već više od 20-tak godina kao špica jedne govorne socio-političke emisije bio je uvod u istinski plesni trans koji nije opadao sve do konca nastupa. Naglašena elektronika, house ritam i kreštavi Lydonov vokal 'I'm warrior/ I take no quarter/ this is my land/ I'll never surrender' odzvanjali su skoro dobrih 7-8-9 minuta kao da je riječ o nekom techno/trance partyiju, a onda se ekipa posvetila najbizarnijem hitu - "Flowers of romance". Pjesma je, vrlo interesantno, nošena programiranim ritmovima i originalnom podlogom izvitoperene violine na koju je Edmonds nadodao svirku bendža gudalom.

Spomenuti posljednji hit "One drop" došao je kao malčice laganiji predah uoči tri kulminacijske pjesme - "Death disco" koju su mnogi prepoznali zbog melodije "Labuđeg jezera" iz baleta Petra Iljiča Čajkovskog, zatim meni osobno vrlo loše house metamorfoze "This is not a love song" u kojoj je Edmonds svirao šargiju i naposljetku, svima očekivanog prvog i jedinog klasičnog punk-hita "Public image". U njemu je Edmonds po prvi i jedini puta zasvirao standardne punk riffove, a Lydonov vokal se usljed moćnog tempa i naglašenog basa uopće nije čuo, ali nije niti važno. Ionako svi znaju pjesmu napamet. Nakon završetka rekao je sasvim nonšalantno - 'ako želite da još sviramo, dopustite nam kraći predah da zapalimo cigaretu'.

Vratili su se na bis taman nakon jednog čika i izveli dva najveća hita - antirasističku obrednu laganicu "Rise" i epitafom oivičenu "Open up/ Burn, Hollywood burn", dakako u čistoj elektronskoj verziji gdje je matrica kao i u velikoj mjeri repertoara odigrala najvažniju ulogu. Ovo svakako nije bio onaj P.I.L. kakvog je stara post-punk publika znala iz najboljeg perioda karijere kada se prepucavalo i diskutiralo da li su bolji od Joy Division, The Pop Group, Gang Of Four, Wire, Television ili XTC. I nikako to ne može biti. Ovo je sasvim novo lice benda koje ide čistom alternativnom strategijom na račun stare slave konačno zaraditi pare što nikako nije loša, već maksimalno poštena i fer računica. Bend je sasvim solidan, nimalo pretenciozan, Lydonov vokal je i dalje ostao isti kakav je i bio, a efekt pjesama je u potpunosti sukladan s atmosferom svijeta u kome živimo. Teme su im i dalje aktualne bez obzira što neke od tih pjesama ulaze u 4. deceniju života i mogu još uvijek okupirati svojom tematikom. Moja jedina primjedba je da sjajan povratnički album nisu predstavili s više pjesama, te da se među publikom moglo na prste nabrojati onih punkera i punkerica koje još uvijek drže do imagea kožna jakna, bedževi, martensice, ofucane hlače i potrgane čarape. A o originalnosti Lydonovog vokala i pristupa prema cijelom biznisu kojeg je stubokom promijenio prije nego što je navršio 20 godina danas klinci samo mogu sanjati. Ti nekadašnji klinci ove večeri su bili u Tvornici pretvoreni u yappije, poslovne ljude, sredovječne osobe s bračnim problemima, s ljubavnicama i općenitim pasivnim pogledom na društvenu svijest i učešće u njoj o kojoj i dalje Lydonove pjesme zbore bez obzira koliko su stare.

Sve u svemu, ovo je bio odličan koncert u kome se moglo istinski uživati od glave do pete i rado bih se pogledao opet ako nam se pruži prilika. Lydon je uvjeren u ispravnost svojih P.I.L. pjesama, a to je najvažnije. I uspio je uvjeriti publiku da to sve skupa još uvijek ima smisla i artističke težine.

horvi // 14/06/2013

> vidi sve fotke // see all photos