Odličan psihodeličan EP veterana post-punka najavljuje, nadajmo se intrigantan povratnički album koji izlazi 28.V 2012.

Službeno prvi P.I.L. studijski rad nakon punih 20 godina od posljednjeg, kreativno vrlo lošeg albuma "That What Is Not" (1992, UK no.46) je ovaj interesantan EP sa 4 pjesme u trajanju od 20-tak minuta. Slobodno možete/ možemo Johnny Lydonu spočitavati svašta od vremena Sex Pistols naovamo, ali što se tiče njegovog kreativnog doprinosa P.I.L.-u, uvijek je bio nepredvidljiv, čak i onda kada je zastranio u neinventivnost spomenutog posljednjeg studijskog albuma.

Ovdje se stari Johnny sa ne pretjerano bitnom starom P.I.L. ekipom - gitaristom Lu Edmondsom (ex-The Damned) i bubnjarom Bruce Smithom (iz ponovno aktivnih The Pop Group i The Slits, bendom njegove kćerke Ari Up) vratio na neke stare postulate čuvenog albuma "Metal Box" iz 1979. godine. Oba ova glazbenika su nekoć bila dio P.I.L. ekipe koja je snimila ono veoma dobro hard-rock/gothic ostvarenje "Happy?" (1987, UK no.40) te su sporadično radili na elektronskom pop/dance-rock albumu "9" (1989, UK no.36). Novi član benda je basist Scott Firth, multiinstrumentalist najpoznatiji po suradnji sa Elvis Costellom, John Martynom i Steve Winwoodom.

Od Lydona se uvijek očekivalo i očekivalo, a njegove pjesme su redovito na prvu loptu bile pucanj u prazno. Tako je i ovog puta. Prividno. Maglovito i nejasno. No, to se uvijek kod njega tako čini, ali on zna o čemu priča. Ne može se od njega očekivati onaj prgavi punk revolt iz 1977. i ranih P.I.L. godina, sada je drugačije vrijeme i paralele nikako nisu iste. U duši, on je vjerojatno i dalje ostao isti buntovnik, samo se kroz godine asimilirao u poetu i kritičara, ali da ne oduzimam previše prostora zbog skore recenzije tog i previše dugoočekivanog povratničkog albuma, on u se u ove 4 kompozicije tematikom vraća u svoj londonski kvart Finsbury Park u kojem je odrastao i u kome su osnovani Sex Pistols.

On je strahovito razočaran mladom generacijom koja se bavi trivijalnim glupostima - kladionicama, konzumerizmom i tehničkim novotarijama poput Iphone-a, 3D naočalama i modom koja više nema izrazitu ulogu, te razmatra i Olimpijske igre u Londonu za koje strahuje što one uopće mogu donijeti Britaniji. Naravno, kontekst njegovih stihova je uvijek bio provokativan i zajedljiv, a osim što je od mnogih kolega bio prezren zbog života na Beverly Hillsu, stihovi su mu, kako-kada, varirali od sprdnje do jasnih ironija. Međutim, mnogo toga se uvijek nalazilo duboko u njemu samome, prgavom i buntovnom umjetniku koji opravdano nije htio ući u odvratni 'red carpet' R'n'R Hall of Fame.

Tako ovdje lirika nije direktna već sofisticirana zbog čega će oni 'novi fanovi' koji od Lydona očekuju štošta 'angažiranog' ostati razočarani. Ove 4 pjesme su naime dokaz njegove vještine da fabulu pretvori u zabavu što mu je uvijek jako dobro išlo, a kada se sve sabere, ovo i jesu angažirane skladbe samo ne na onaj način kako bi se to od Lydona očekivalo. Daleko je stariji, iskusniji i promišljeniji lisac nego li prije 25-30 godina i više se ne brine kako će zgrnuti pare na tiražu kad će ionako na turneji, ma gdje god došli, P.I.L. imati krcate dvorane. Fino se našegačio sa svime što mu se momentalno ne sviđa, ponovno je pokazao srednji prst i kao pravi, odavno priznati art-punker mnogo toga rekao na intelektualnom nivou vječitog buntovnika.



S glazbene strane, EP šeta od odličnog plesnog pop-duba "One drop" oivičenog bas linijama, legato gain gitarom i himničnom identifikacijom nevjerojatno bliskom velikom hitu Prljavog kazališta "Crno-bijeli svijet" sa uvodnikom 'ja sam John, rođen sam u Londonu, nisam krvopija i ovo je moja kultura'. Daljni tekst kaže 'izgubljena priroda, izgubljena sloboda/ dolazimo iz kaosa, ne možemo se promijeniti, ne možemo se objasniti... mi imamo zadnju šansu, zadnji ples'. Odlična identifikacijska pjesma izgubljene nove generacije, nema šta! Samo je pitanje, hoće li je ta generacija kladioničara, ubica, pornomanijaka i trendsettera shvatiti? Sumnjam. Oni nikad čuli za P.I.L. i Lydona nisu, a starac nije niti štedio svoj uobičajeni vokal... "I must be dreaming" je lagani psycho-pop/post-punk na relacijama "Metal Box" i "Happy?" mada te relacije naoko izgledaju nespojive; Edmonds je odsvirao sjajne atmosferične staccato gitare u delayu, a Firth čudesne elektronske basove nalik na duhački instrument (otprilike tubu), te uz tromi The Cure tempo, ova pjesma odiše posebnim performansom, poput naših velikih zvijezda Goribor. "The room I am in" u ambijentalnom karakteru je pravi novi nastavak "Metal Box"; mnogo elektronike i daleko boljih gitara mada koliko god da je Keith Levene bio značajan 1979., a zadnja "Lillipop opera" je nevjerojatna electro-acoustic dubstep zajebancija koja pokazuje da se P.I.L. unatoč godina umiju suočiti sa vrlo rijetkim trendovima; Lydon još uvijek umije repati, kreštati, kreveljeti se, ceriti i vrištati bez ikakvih problema.

Da će album biti odličan, ne treba sumnjati.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 18/05/2012