home > mjuzik > This Is P.I.L.

kontakt | search |

PUBLIC IMAGE LTD: This Is P.I.L. (Record Store/ PiL Official, 2012)

Ovo je P.I.L. P.ravi I.stinski L.ydon s ponajboljim albumom u karijeri. Pretjerano? Ne, ni govora.

Povratnički album začetnika post-punka koji je uvijek bio ustvari solo projekt/bend najznačajnijeg punkera Johnny Rottena iliti Lydona došao je nakon dugih 20 godina pauze. Po prvi puta bez predujma diskografske kuće Virgin Records, isključivo baziran na zaradi od američke turneje nakon koje se desila havarija. Snimljen je još 2009., ali su snimci uništeni u požaru, pa je ponovno sniman u studiju Steve Winwooda (mnogi ga se danas vjerojatno više niti ne sjećaju). Osveta prošlosti? Sudbina? Igra slučaja? Zna se šta je, kako, zašto i kome je Lydon kesio zube sa 'this is what you want, this is what you get'... Bio jeste lopovčina drska koja je bacila u ambis dva sjajna muzičara koja se gotovo više nikad nisu pojavila na površini, ali takvo pravilo odstranjivanja konkurencije caruje od postanka svijeta, od Kaina i Abela. Mnogi su mu lopovluk odavno oprostili, pa i oni sami, pokradeni.

Danas mlade generacije jedva da pamte P.I.L., a bome ima i strastvenih punkera koji o njemu pojma nemaju. Nema davno kako sam jednom punk glazbeniku (dobne starosti cirka oko 30 godina) pričao o ovom reunionu, a on mi je odvratio 'okey, ali ne znam o čemu pričaš, Rottena znam, pa on mi je jedan od idola, no za taj P.I.L. nikad čuo nisam'. Huh čovječe, ma ne mogu vjerovati...

Ova kratka crtica samo je jedna od cijelog niza domino pločica koje se ruše na karijeru Lydona i P.I.L. nakon raspada Sex Pistols. Punkeri su ga zamrzili početkom 80-ih, a kasnije potpuno ignorirali, tako da se P.I.L. nikad nije našao u legendama i predajama revival generacije punka koja je startala sa Green Day i The Offspring s kojima, istini za volju, nemaju ništa zajedničko. Otkrivali su se Dead Kennedys, The Clash, Exploited, Buzzcocks, Ramones, UK Subs, Sham 69, Bad Religion, Bad Brains..., a naravno i Sex Pistols, ali djelo i lik Lydona je potpuno bačeno u marginu, čak i u vrijeme post-punk revivala komercijalno uspješne generacije Hot Hot Heat, Franz Ferdinand, Bloc Party i kompanije koji ostavštini P.I.L. mnogo duguju, ne po marketinškom kokošarstvu, već po zvučnim relacijama. Jedan od također bitnih faktora koji nisu polučili zanimanje nove generacije za P.I.L. su dvije vrlo loše i neuvjerljive koncertne 'tour' inkarnacije Pistolsa sredinom 90-ih i tokom prve decenije 21. stoljeća. Novi naraštaji poučeni uglavnom pričama starih punkera i kritici koja je drvljem i kamenjem gađala reunion Pistolsa odustale su od bilo kakvih istraživanja. Na štetu P.I.L. koji je redovito isporučivao odlične koncertne i studijske radove ostavivši barem 4-5 izuzetno kreativna, a uz to i tržišno uspješna albuma.

Kako se P.I.L. redovito s albuma na album mijenjao stilski i žanrovski, a nakon žučnog raskida suradnje sa gitaristom Keith Leveneom i basistom Jah Wobbleom i personalno, tako se tokom 80-ih sticao dojam da je svaki novi album bio autorski slabiji, a svaka nova postava lošija, međutim, to ne odgovara stvarnim kreativnim dosezima. Geviht na vagi vox-populi je uvijek pokazivao strahovite diferencijale u borbi između lošeg i dobrog, a tu nikada nisu bili upitni umjetnički dosezi, već Lydonovi potezi. To su samo bila kritičarska naklapanja i prepucavanja između punkera i šminkera koja su tjerala vodu na Lydonov mlin, a ako ćemo pravo, P.I.L. je najjaču postavu imao u vrijeme komercijalno jednog od najuspješnijih radova "Album" (1985, UK no.14) kada su, između ostalih, postavu činili Ginger Baker (bubnjevi), Ryuichi Sakamoto (klavijature), te gitaristički virtuozi Tony Williams i Steve Vai. Tko danas ne bi htio imati ovakve muzičare u bendu?
[  ]

Okey, 14 godina aktivnog i vrlo uspješnog rada je nadebelo zasjenila tišina duga 2 decenije, a kada su se ponovno okupili 2009., činilo se, barem na papiru i po kuloarskim trač-partijama, da će ovo biti još jedna od onih 'lošijih' postava. Ali ni govora, ma kakvi... Ovo je zasigurno najkreativnija moguća postava koju je promišljeni Lydon mogao okupiti otprilike na vrlo sličan način kao što je osnovao sam P.I.L. daleke 1978. godine. Mada u prvi mah imena ova tri muzičara ne ulijevaju osobito povjerenje jer su dvojica od njih radili nekoć na albumima "Happy?" (1987, UK no.40) i sporadično na "9" (1989, UK no.36), te tada nisu smatrani nekim osobitim kreativcima, štoviše, mnogi su tada držali da je to bila jedna od najslabijih postava, današnji parametri govore sasvim drugačije. Nekadašnji član The Damned, gitarist Lu Edmonds i bubnjar čuvenih The Pop Group Bruce Smith (i benda The Slits Lydonove kćerke Ari Up) danas na sam spomen svoje legendarne prošlosti izazivaju bezgranično štovanje. Treći član postave je basist Scott Firth, multiinstrumentalist najpoznatiji po suradnji sa Elvis Costellom, John Martynom i Steve Winwoodom. Gdje ćeš bolje kombinacije? A Firth je čak svirao i sa Spice Girls...

Nakon što se presluša ovaj album, sa zadovoljstvom se može konstatirati da je ova trojka obavila sjajan posao potpuno zasjenivši sve svoje prethodnike, kako svirački, tako i kreativno. A o Lydonu - sve najbolje, mada mu se kroz karijeru rijetko tepalo. Zadržao je sve vitalne osobine specifičnog neandertala; vokal mu je i dalje pulsirajuće divljački originalan, a tekstualno i tematski je daleko metaforičniji i sofisticiraniji. Na zreo i poetski nadahnuti način ispričao je mračnu priču o današnjoj Britaniji prodefiliravši kroz one domene života u kojima je oduvijek bio 'svoj na svome' - o nezainteresiranoj komformističkoj mladeži, nogometu, predstojećoj Olimpijadi u Londonu, liberalima i laburističkoj politici, drogama, te se vraća u svoje djetinjstvo, u Finsbury Park gdje su počeli Pistolsi. Sve to on danas uglavnom doživljava s gađenjem (kao i uvijek), no ispoljava s daleko rafiniranijim pristupom: ovaj puta se uistinu potrudio obratiti ljudima, a ne kao u mnoštvo ranijih slučajeva 'nikome i svima u inat' poput razmažene, bijesne i balave punk zvijezde iza koje je sa svežnjem novčanica stajao Richard Branson, vlasnik Virgin Records.

Dobrodošao povratak u dub strukture otpočinje sa uvodnikom "This is PIL" gdje Lydon kreštavo reži 'ovo je PIL - i mi smo prilično pilling', te sa hitom "One drop" s ranije objavljenog istoimenog EP-ija s kojeg se sve 4 pjesme nalaze i na albumu. Ovdje počinje zaranjanje u gorku priču albuma koja često prikazuje Lydonovu noćnu moru - životnu borbu s emocijama povijesti. On se ne kaje, nikako, ako ste to mislili. Zna on jako dobro kakav je mit stvoren o njemu u svakom zakutku planete Zemlje i više mu nikakvo mahanje sa snopom funti ne može oduzeti mozak. Barem se takvim doima.



Zavidan psihodelično-eksperimentalan rad kojeg je tokom cijelog albuma upriličio gitarist Edmonds odlično sjeda u mračnoj metafori "Deeper water" o brodolomu kojeg je Lydon doživio sa suprugom Norom ploveći kalifornijskom obalom. Doživljena nezgoda poslužila mu je za ovu gothic pjesmu kakve se ne bi postidjeli niti The Cure; na vrlo čudan način iskoristio je ocean kao metaforu osobnih problema - duboko i prekrasno mjesto puno opasnosti. Osobito zbog nepažnje uzrokovane užitkom sunca i previše piva. Edmonds u ovoj pjesmi svira sjajne gitarističke minijature oivičene u koherentnu melodijsku psihodeliju, a tu je i prateća vokalna ekipa koja podiže tenzije. Pjesma ima sve šanse da za tko zna koliko godina postane evergreen koji se rame uz rame može nositi sa kraut-rock legendama "Mother sky" (Can) ili našim, odnosno bosanskim, nevjerojatno veoma sličnim sarajevskim SCH s posljednjeg albuma "Glut". Žestoki punk riffovi "Terra-gate" vraćaju otprilike vrijeme prvog hita "Public image", no ovaj puta na daleko smisleniji zvučni način u kome se ponovno ističe Edmonds različitim tretmanima izmjena distorzija, gain tehnike i čudnih eksperimentalnih kružnih efekata koji su miljama daleko od onog nemuštog studijskog fantaziranja s prvog albuma "First Issue" (1978, UK no.22).

A "Human" vraća u pravo pravcato doba post-punka s funk atributima i politički pljuvačkim revoltom; Lydon žali za onom starom Britanijom koja je bila čisto 'engleska' - nedostaju mu ruže, salata, pivo, stara ljeta, stari britanski uglađeni maniri, djevojke u pamučnim haljinama koje skakuću po travnjacima, sretna lica koja ne zijevaju uz nogomet... sve je to zamijenila siva eminencija 'po-li-Tish-eunnns'. Ne mora striktno ovo biti vrhunac albuma, ali njegov bend je točno pogodio zvuk starog P.I.L. s atmosferom Joy Division, Siouxsie And The Banshees i Gang Of Four, a nije na odmet reći da su tako nešto vrlo slično svirali i zagrebački La Fortunjeros, Boa i Sexa 1982/3 (pa i velebne svjetske zvijezde Adam And The Ants). Jest, to je to... i kako god da danas gledali ili ne razumijevali ovaj stil, to jest ono što se od P.I.L. očekuje - pjesma koja mora biti takva i nikakva drugačija. Edmonds je odsvirao izuzetan solo, ali vrlo kratki, no kroz cijelu skladbu fila ono što niti Leveneu nije pošlo za rukom - dočarati atmosferu izvan psihodeličnih obzora i pretvoriti ih u melodije i intrigantne riffove.

Mračna i neoptimistična psycho laganica "It said that" djelomično će podsjetiti na veliki hit "Rise" (1985, UK no.5) u refrenu, no nema neke prevelike bliskosti s njime. Više protutežu pokazuje u eksperimentalnom aspektu "Metal Box" priče kada su zvučali avangardno, a danas zvuče orkestralno. Ima još jedan podsjetnik na stare dane - blueserski tromim ekspresijama ispričana "Fool", sa skoro 3 i pol decenije dugim odmakom, nastavak je one turobne sage sa "Metal Box" albuma. Ako bi se kojim slučajem ova pjesma našla u izboru singla, mogla bi pogoditi kao alternativna verzija Amy Winehouse, onako kako se niti Adele možda još neko vrijeme ne bi mogla otkačiti. Vjerojatno je Lydon ovdje napravio svoju verziju blues-popa u post-punk maniru i kao takav je odličan.

Osim u singlu "One drop", svojeg Finsbury Parka se prisjeća u još jednom ekspresivnom dubu "Reggie song" nadahnutog poetikom Dickinsovog dječaka s bosim nogama 'iksericama' suprotstavljajući mu današnje generacije 'shemale' i 'female' orijentiranih dečkića. Englezi ga decenijama preziru što ih je napustio i otišao u Los Angeles, pišu o njemu istovremeno i kao o zvijezdi i kao o propalitetu bez duše, no ovdje im je uzvratio najboljom mjerom. Završni dubstep "Out of the woods" je malčice pretjerano razvučen na gotovo 10 psihodeličnih minuta, ali to ništa bitno ne mijenja na stvari, dapače, ponovno vraća onaj duh "Metal Box" koji se nikad do sada nije pojavljivao u njihovom opusu. U pjesmu su čak uvukli i melodiju bendža (!), a psihodelija fila, majko mila, kao nikad do sada u njihovoj karijeri. Lydon je i dalje opaki tip koji zna svoj posao... Preostale tri skladbe "I must be dreaming", "The room I am in" i zvrkasti dubstep "Lollipop opera" već ranije smo recenzirali s EP-ijem "One Drop".

Zaboravite one priče kako reunioni starih bendova ne valjaju ništa i da su tu samo zbog love. Jest, P.I.L. jesu ovdje zbog para, ali su napravili album dostojan reuniona u 21. stoljeću. Kad bi stavili na vagu bilo koji novi post-punk/indie bend s ovim djelom, vaga bi se stropoštala u korist P.I.L., barem kad bi utezi na vagi mjerili kreaciju i umjetnost. Pomalo je glupo reći nakon svega, ali P.I.L. su Goribor u svjetskim okvirima, odnosno sve ono što smatrate o Goriboru, to su Public Image Limited.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 02/06/2012

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Gratis hits live!

KUD Idijoti: Gratis hits live! (2019)

| 30/09/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Predigra

LILI GEE: Predigra (2019)

| 20/09/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Duh znatiželje, daleko od iznenada, budući da ne znam kada sam bila bez njega

MORE BLACK THEN GOD & MORS MEA: Duh znatiželje, daleko od iznenada, budući da ne znam kada sam bila bez njega (2019)

| 18/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Live From The Artists Den

SOUNDGARDEN: Live From The Artists Den (2019)

| 17/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Pozdrav iz Karina

EDVIN ČANDIĆ: Pozdrav iz Karina (2019)

| 09/08/2019 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: This Is P.I.L.
  • First Issue (1978)
  • Metal Box/ Second Edition (1979)
  • Paris Au Printemps, live (1980)
  • Flowers Of Romance (1981)
  • Live In Tokyo, live (1983)
  • Commercial Zone, bootleg (1983)
  • This Is What You Want... This Is What You Get (1984)
  • Album/ Compact Disc/ Casette (1986)
  • Happy? (1987)
  • 9 (1989)
  • The Greatest Hits... So Far, compillation (1990)
  • Box, box-set (1990)
  • That What Is Not (1992)
  • Psycho's Path, Lydon solo (1997)
  • Plastic Box, box-set (1999)
  • Public Image/ Second Edition (two-in-one), (2003)
  • Best Of British 1 Pound Notes, Lydon/ P.I.L. compillation (2005)
  • AliFE, live (2009)
  • One Drop, EP (2012)
  • This Is P.I.L. (2012)

> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*