Kod ove otkačene ekipe iz Seattlea nema promjena, izuzev da se basist i klavijaturist Guy Madison u vrijeme COVID-19 pandemije vratio nazad u Australiju, a Mark Arm zbog nemogućnosti održavanja koncerata ponovno, nakratko, zaposlio na određeno vrijeme u Crackle & Pop!, u Seattleu s dugogodišnjim producentom Johnnyjem Sangsterom. Budući da im je pandemija oduzela kruh i posao, ovaj 11. studijski album je došao ponovno nakon 5 sušnih godina premda su obećali poslije odličnog "Digital Garbage" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=28472 (2018) da više neće toliko dugo otezati s narednim albumom jer im godine pritišću leđa, no za razliku od primjerice Iggy Popa i starih, nekih još uvijek živućih rockera ne moraju glumatati napaljene i krvožedno uspješne atlete na pozornici nakljukane vitaminima kojima je scenski nastup s obiljem prolivenog znoja, naravno i ogromnog feedbacka, bitniji od onog sviračkog. Uvijek skloni frcavo-bodljikavom humoru i pronicljivom cinizmu, ovaj puta je poetsko težište usmjereno na smeće i zagađenje, ovisnost o konzumerizmu i apsurdima suvremenog života: ljudi odbijaju kojekakve ljekove jer im neki mangupi na TV natucaju da nisu funkcionalni, prate klimatske promjene, te neprestano lažu i zavaravaju svojim teorijama zavjere naivne i lakovjerne koje nimalo nije teško dobiti ovakvim jeftinim trikovima pričajući koješta o našem planetu pred kojim je armagedon. Kakav armagedon? Onaj što dolazi, a taj je već bio i prošao, onaj koji još nije došao, a biti će još opakiji. Tja, bilo ih je mnogo u zadnjih stoljeće i pola, pa je majčica Zemljica ostala i dalje na svojoj kružnoj putanji oko sunčeca presvetloga.



Tekstovi su moderni, sukladni s vremenom, kanalizirajući punkersku drskost prema političkom neredu sve više naglašenog neo-nacizma, fašizma, zgubidanskog kapitalizma, antidemokratskog sistema i ponovnog postavljanja mode po temeljima klasne segregacije. Nema nikakve nostalgije one slavne generacijske grunge linije Nirvana-Soundgarden-Pearl Jam-Alice In Chains, a niti prenošenja starih ideja jer se Mudhoney na zadnjih 5-6 albuma orijentirao isključivo na sadašnjost i nimalo nisu zabrinuti za najslabiji komercijalni status među ovim velikanima. Glazba, neupitno, vrlo lijepo šara i prangija od uvodnog "Souvenir of my trip" ukrašenog synthom i plesnom lucidnošću Jane's Addiction stihovima 'Svi mi govore da je lijepo što sam se vratio / ne mogu reći da sam siguran gdje sam", viče Arm. "Sve izgleda isto / Ipak, mogu reći da se sve promijenilo', nastavivši odličnim singlom "Almost everything" na razini najžešćih The Fall, tamo iz vremena kultne himne "The classical" s "Hex Enduction Hour" remek djela iz 1982., a ovdje je bubnjar Dan Peters odvalio zavidan omaž Paul Hanleyju pokazavši da je post-punk u Mudhoney stilu bio daleko važniji od hard-rock i metal ergele. Melodična "Cascades of crap" u litaniji suvremene kapitalističke pohlepe evocira R.E.M. slijedeći autokratsku politiku rock-bluesa "Flush the fascists" u tromom tempu post-punka s naglašenim synth repeticijama, ajme, još malo The Fall koji nakon smrti njegovog veličanstva Mark Edward Smitha uistinu manjkaju...



Primjeti se, grungea, onakvog kakvog poznaje čitav svijet, ovdje nema mnogo. Brzi galopirajući tempo "Move under" je ustvari The Stooges/ Pixies r'n'r punk garaža (a bome i elektronski Suicide), poznati temperament grungea i alternativnog rocka jasan je u laganijoj "Severed dreams in the sleeper cell" na pragovima stonera, a to dođe skoro pa isto s eksplozijom refrena 'želim se probuditi'. Angažirana "Here comes the flood" o kolapsu ekologije praktički jedina konkretna grunge komadina zahvaljujući prepoznatljivom riffu uz brzi punk "Human stock capital" drže svu energičnost legendarnog EP prvijenca "Superfuzz Bigmuff" iz daleke 1988., ali na to se više ne valja oslanjati, a pogotovo ih tražiti od ovih ljudi koji imaju 60 i više godina. Davno su bila ta energična vremena mladosti isijavanja pune energije koje tu i tamo još daju u funk-rokačini "Cry me an atmospheric river" posežući čak i u kompleksan psihodeličan segment, pa pobogu, zašto i ne bi, te vokoder vokale "Plasticity", post-punkerski pamflet, no najvjerojatniji zaokret za budući album daje završna "Little dogs" o dražesnom psu kojeg je Mark udomio iz azila. Tu nema nikakve ironije u jednostavnom post-punku povezivajući našu percepciju s najdražim kućnim ljubimcima, a ne onom seksološkom Iggy Popa. Odgovor je jednostavan - bolje voljeti životinje i sva živa bića nego ljudsku politiku.

Naslovi: 1.Souvenir of my trip, 2.Almost everything, 3.Casades of crap, 4.Flush the fascists, 5.Move under, 6.Severed dreams in the sleeper cell, 7.Here comes the flood, 8.Human stock capital, 9.Tom Herman's Hermits, 10.One or two, 11.Cry me an atmospheric river, 12.Plasticity, 13.Little dogs

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 05/06/2023