Sinoć su se u Zagrebu po treći puta pojavili Mudhoney. Na žalost, nikad ih nismo vidjeli u originalnoj postavi, jer je originalni basista Matt Lukin otišao par godinae prije prvog koncerta u PAUK-u. No, zato smo ih sva tri plus jedan u Primoštenu mogli vidjeti u istoj postavi.

Svaki koncert u Zagrebu održali su u drugom prostoru, pa je teško raditi neke usporedbe, no čini se da je ovaj u Tvornici bio najposjećeniji, pa je i na predgrupi, nizozemskim SØWT već bio pristojan broj ljudi. A članovi ove četvorke iz Eindhovena, vjerojatno bi im mogli biti djeca i baš je simpatično što ih je Mark Arm negdje pred kraj koncerta spomenuo i zahvalio im se što ih prate. Inače, oni su u istoj postavi, dvije gitare, bas i bubanj, dok vokalne dužnosti pravedno dijele na tri dijela. U njima ne sudjeluje bubnjar Martijn Claessens, koji je btw sinoć bio u "kockastom" dresu. Bas svira djevojka Danielle Warners i kad je ona ispred mikrofona, pjesme su žešće, a vokal vrišti iz petnih žila. Gitaristi su Jesse van Elken i Koen Verhees i tu su pjesme malo smirenije, psihodeličnije uz lijene vokale koji idu u smjeru J Mascisa ili Kurta Cobaina. Njihov je nastup bio jako simpatičan, direktan s djelomično jasnijim zvukom nego kasnije Mudhoney, što nije česta pojava. Svakako ih treba pogledati uživo, ako im se opet potrefi da dođu do nas. Mudhoney, sad već skoroprekošezdesetogodišnjaci, ovako iz daljine svi izgledaju zdravo i dobro, a bome to se osjetilo i po čvrstoći svirke. Kroz nekih 100tinjak minuta i 26 pjesama, proveli su nas kroz svoju bogatu pjesmaricu, a pjesme su otprilike bile podijeljene pola do 1995, odnosno albuma My Brother the Cow, i polovica iz 2000ih. E sad, to je naravno dovelo do dosta velikih uspona i padova u samom programu, jer su ljudi, što je i logično prema sastavu publike, bolje reagirali na ove ranije pjesme, a naravno najbolje je u regularnom dijelu prošla Touch Me I'm Sick, kada se očekivao i raspašoj, međutim uslijedilo je par novijih i raspalo se raspoloženje. Činjenica je da Mark Arm ne može odvrištati sve kao nekad, no nadoknađuje do dobro i sasvim je to u redu zvučalo. Zvuk je do tada bio koliko toliko i dobar, no negdje s pjesmom Next Time, kad je Mark Arm ostavio gitaru i uzeo samo mikrofon u ruku, činilo mi se da se jako puno izgubilo, a samo gitara i bas nisu uspjeli do kraja koncerta izdržati taj pritisak. Što je zapravo šteta. No, ipak smo se odlučili pozvati ih na bis. A bis je donio ono što je trebao cijeli koncert. Katarzu pedeseto i šezdesetogodišnjaka. Suck You Dry, Here Comes Sickness i In 'n' Out of Grace zakucale su tu večer, a poseban doživljaj bio je drum solo na zadnjoj pjesmi, gdje je Dan Peters, već i bez šešira, ostavio dušu i srce.

Kako god bilo, Mudhoney pokazali su da nisu za baciti, a svim štovateljima grunge pokreta, uključujući mene, ovo je poruka da ne bi bilo istog, da nije bilo njih! Pogotovo Pearl Jam-a! ;-)

pedja // 16/09/2024

> vidi sve fotke // see all photos