Mudhoney su uz bratske bandove Melvins i Pearl Jam jedini preživjeli ostaci nekad moćne grunge struje iz Seattlea, te da samo podsjetimo, inspirirali su još kao kratkotrajna formacija Green River (1984-1987) Kurt Cobaina da pokrene Nirvanu. Nakon razlaza Green River su basist Jeff Ament i gitarist Stone Gossard prvo oformili Mother Love Bone, a kasnije i Pearl Jam, dok je pjevač i glavni gitarist Mark Arm 1988. osnovao Mudhoney u čijoj je prvoj postavi svirao basist Matt Lukin koji je došao iz Melvins i ostao u bandu sve do 2000. godine. Poslije odlaska Lukina Mudhoney ništa bitno nije izgubio u svojem zvuku jer ga je zamijenio provjereni Guy Maddison koji je još prije radio s Armom na frakcijskom projektu Bloodloss, te je band nastavio raditi u postavi gdje se Mark Arm sve rijeđe hvatao gitare i posvetio isključivo vokalu, dok su preostala dvojica ostali i dalje Dan Peters (bubnjevi) i Steve Turner (gitara).

I tako Mudhoney i dalje odoljevaju svim mogućim trendovima u rock undergroundu beskompromisno objavljujući diskografska izdanja već punih 20 godina. Ne tako često (ovo im je tek deveti album), ali se javljaju tek onda kada osjete potrebu da imaju kvalitetan materijal. S diskografskog stajališta nisu se nešto osobito pretrgli (9 albuma, 7 singlova, 5 vrlo dobrih EP-ijeva i 4 kompilacije), ali su tijekom karijere imali redovito veliku podršku znamenitih medija i kritike, pa su između ostalog bili i stalni ljubimci pokojnog John Peela. Kada se zvučno, kompozicijski, aranžmanski i glazbeno sagledaju njihovi radovi, svi oni imaju crtu buntovničke prgavosti koju primjerice ima već 30-tak godina Mark E.Smith i njegovi The Fall ili vrlo rijetko uzbudljivi radovi Iggy Popa.

No, po njihovom ustaljenom običaju "The Lucky Ones" ne donosi ništa bitno drugačiji zvuk nego što se to od njih i može očekivati. Jedina stvar je da odavno više nemaju žestok ritam, a niti onako vitalan smisao za hit kao što je to bio "Touch me I'm sick" sa debi EP-ija "Superfuzz Bigmuff" (1988) koji je ustvari i ustoličio cijeli grunge poredak, dok su sve druge zvučne smjernice potpuno iste. To znači da je bas Guy Maddisona i dalje hrapavo resko melodično sredstvo, gitara Steve Turnera je uobičajeno distorzirana na starinski garažni način, a glazbeno i vokalno su ostali vjerni svojim korijenima The Stooges i Iggy Popu kojima duguju najviše zahvale za sve utjecaje i zvučne paralele s kojima barataju (osobito vokal Mark Arma). U uvodnoj "I'm now" nakratko se pojavljuje klavir kao kulisa za razmijene gitarskih distorzija, dok je većina materijala otprilike slična preslika njihovih radova unazad 15-tak godina. No, daleko od toga da je ovaj album loš ili neinventivan. Sve je isto kao i prije, no Mudhoney na samo njima svojstven način i dalje isporučuju kvalitetne pjesme oivičene zanimljivim i uzbudljivim gitarističkim sekvencama, riffovima i plesnim ritmovima, a osobite su naslovna "The lucky ones", laganija "Next time", blueserske "The open mind" i "What's this thing?", ljubavna balada "We are rising" i prilično žestoka završna "New meaning". Malčice ritmičnije i melodičnije od prethodnih radova, pomalo i letargičnije u nekim momentima bez prevelike želje ka eksperimentima i alternativnijem zvuku, no ništa novo od Mudhoney, ali ništa niti loše. Prava garažna rock klasika koja je prije 20 godina bila budućnost, a danas je samo solidna sadašnjost. Ipak, starenje ima i svojih prednosti, a to je da Mudhoney znaju napraviti album koji frca s odličnim, ali istovremeno i prilično staromodnim pjesmama. Kako god, ovo je solidan, ali ne i pretjerano kreativan pomak.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 12/02/2009