Mada su usko vezani uz grunge kao stjegonoše stila, to nikad nije točno definirano budući da su sukladni Alice In Chains i Soundgarden mnogo dugovali i dali metalu, doom, hard-rocku i stoneru, Nirvana alternativnom rocku, a Pearl Jam hard-rocku. Mudhoney su za razliku od lokalne kompanije ostali odvajkada kao sjajna preslika The Stooges, MC 5, te garažnog rocka i punka.

Ovaj puta nemaju klavir kao na prošlom albumu "The Lucky Ones", već sve praše sa ustaljenom kombinacijom gitare Steva Turnera, melodičnih basova Guy Maddisona i bubnjeva Dan Petersona. Frontmen Mark Arm je i dalje u odličnoj snazi (povremeno svira i gitaru), energičan je, prgav, zajebava se, svojim mozgom zbori o svemu što mu padne na pamet, te po običaju, i dalje dobro pjeva, onako kako znade. Falša, ali osjeća da tako to u r'n'r-u i punku mora biti, fućkaš perfekcioniste poput Freddy Mercuryija i George Michaela, ha-ha-ha...

Pjesme su odreda nabijene moćnim energetskim nabojem (da ne kažem seksom) i pogledom u svjetonazor današnjice; izgleda da je neke stvari Mark pisao pod utjecajem 'nejebice' (ha-ha-ha), primjerice uvodnu "Slipping away", revoltiran je internetom i suvremenom kulturom ("I like it small"), te je detaljno upućen u nove generacije 'koje ništa pod milim kurcen ne kuže' (pjesma "What to do with the neutral"). Jedna od najsnažnijih i najbržih pjesama u karijeri benda "Chardonnay" u opakom punk-hardcore tempu (samo 1 i pol minuta!) govori o preziru prema alkoholizmu sa vrlo zanimljivom poantom, a jedna od najduljih "The final course" donekle evocira uspomenu na rane radove benda kada su znali eksperimentirati i zaglibiti u psihodeliju.

"In this rubber tomb" je očito Markova neka osobna priča u koju mu se mora vjerovati jer 'nema mjesta kao što je dom' (ja mu vjerujem jer nemam dom), "I don't remember you" je opet čista zajebancija (da li?) koja oživljava na specifičan način Hendrixovu "Crostown traffic". Kada dođe jedan jedini break čini se da će iskočiti Jimi sa 'excuse me, I shoot the sky'. Umjesto toga Mark otpjeva 'excuse me, whala I'm feel the shopping card'. Oli je to zajebancija??? Hm..., ne bih rekao, ali je jako dobra. Onda ima još seksa u "The only son of the widow of nain" gdje kaže da ima i boljih 'jebača u gradu', pa je tu još jedna laganica, "Sing this song of joy" neuobičajena za Mudhoney, a baš i nema mnogo veze za radošću. Mark se opet jako dobro punkerski zajebava s pojmom veselja. Naposljetku, završna "Douchebags on parade" je svojevrsan protest o ovome pokvarenome svijetu gdje vladaju kreteni i idioti, seljačine zadnje vrste koje su nam svijet napravile ovakvim kakav jeste.

U ovome albumu ima puno više nego li na prethodnom "The Lucky Ones" što se tiče poetskog, odnosno punkerskog smisla, daje do znanja da nije potrebno biti mnogo pametan, a niti blesav da se skonta ovaj svijet koji je otišao dođavola. Nema nimalo lijepe riječi o njemu i sve što je rekao, rekao je protiv njega.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 25/04/2013