Kod pojma avangarda svašta se u zadnjih deceniju-dvije provlači i šverca. Već sam mnogo puta kritizirao ovakve pridjeve jer se brkaju s nezasitnim epitetima u svrhu neke posebnosti i želje odvajanja od standardnih žanrova i stilova. Jer, avangarda je istraživački poduhvat unikata praktički slijepog tumaranja po području gdje nitko prije nije bio, elem prethodnica nečega što niti sam autor nije svjestan, ona nastaje slučajno, a ne planirano namjenski. Koliko god se onome tko je kanadski dvojac Menace Ruine, prvo iz Montreala, a potom iz Quebeca, barem ovaj album selektirao kao avangardni metal, dobro se prešao u zbrci pojmova. Promotrimo, riječ je o drone stilu s eteričnim zvucima mračnih orgulja i noiserske gitare šetajući od pjesme do pjesme minimalističkim strukturama počevši od 11 minuta dugačke "Soften our evil hearts", preko nešto brže "Red sulphur" kojoj je dodana brundava i zagušena obredno troma black ritmika teatralnog dizajna s tek jednom promjenom pred samim finišem, onako, break reda radi u sneno-poluzaspaloj vokalnoj ariji blijede i ispijene Geneviève, inače i članice benda Preterite.

Gitara S. de La Motha (radi i u bendu SÉVÈRE) se pojavljuje tek u trećem komadu "Marriage in death", tipičnom drone izdanku s dugačkim disonantama ko' da su Dead Can Dance konvertirani u noizersku SunO))) distorziju. A i vokal je poprilično nalik Lisi Gerrard. Otklon u avanturizam čine pozadinski šumovi. Na nešto bogatijoj gitarskoj strukturi shoegaza s niskim štimom i drajverskim noise tripom izgrađena je "Soothing but cruel", dok je "Belly of the closed house" satkana od efekata s pedala, otprilike onako kako to radi Dichotomy Engine, pa ga zbog toga, a i još koječega nitko ne smatra avangardom nego alternativom i eksperimentalom. Okey, ovdje ima valovitih naslaga simultanih melodija ko' da je gitara svirana gudalom u simbiozi s orguljama, te se pojavljuje euharistijsko zborsko pjevanje, još jedna posuđenica od Dead Can Dance uz dugotrajni drone koji, eh-oh baš i nema neku opravdano vitalnu ulogu. Udaljeni odjeci lupkanja po žicama i stvaranja mračnog gustiša pristiže u najkraćoj "Torture of fire" predmjenjevajući Nico iz ranih 70-ih figurirajući neo-folk/ post-industrial, a najduža naslovnjača "Venus armata" od punih 16 minuta jest upravo neo-folk s gomilom repetirajućih delay sekvenci onako kao što je to sredinom 80-ih znala upriličiti Laurie Anderson, a ona veze nije imala s folkom, ali jeste s avangardom.



I sad, kako ovo može biti avangarda jer je ovdje sve jako dobro poznato od 80-ih naovamo? Nikako. Promoter se samo pokušao dodvoriti artističkoj audijenciji što otkida upravo na ovakve epitete stimulirajući alternativan izraz napuhavši ga do kultnog statusa da je linearna drone konfiguracija nešto posebno novo i friško. Ma, samo friška figa artističkog prenemaganja.

Naslovi: 1.Soften our evil hearts, 2.Red sulphur, 3.Marriage in death, 4.Soothing but cruel, 5.Belly of the closed house, 6.Torture of fire, 7.Venus armata

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 18/04/2023