home > mjuzik > Of Seismic Consequences

kontakt | search |

YAKUZA: Of Seismic Consequences (Profound Lore Records, 2010)

Yakuza ima novi album, novu postavu i ponovno nešto sasvim novo u zvuku, tj. još jedno avangardno metal ostvarenje. Ako tražite nešto posebno i novo od metala, 'to' se nalazi upravo ovdje.

Zaista je rijetkost susresti hrabre istraživače u metalu koji se usuđuju posve uznemiriti neke klasične postavke žanrova u kojima funkcioniraju. Ovogodišnjoj impresivnoj listi sličnih istraživačkih ostvarenja poput Nachtmystium, Xasthur, japanskih Sigh, talijanskih Braindamage ili francuskih Bloody Sign i Alcest (pa i ovozemnih bandova poput beogradskih Consecration ili samoborskih True) pridružuje se, prema očekivanju i peti studijski album avangardnih progressive metalaca iz Chicaga. Objavljen je 22.VI 2010., te je ponovno predstavio jednog novog člana, basistu Ivan Cruza koji je zamjenio John E.Bohmera. Ponovno su promjenili i izdavača; nezadovoljni radom Prosthetic Records prešli su u Profound Lore, te budući da su prethodni album "Transmutations" sami keširali, ovaj puta nisu išli u financijske izdatke pozivanjem gostiju kao što su to prakticirali na ranijim ostvarenjima. Za neophodnu produkcijsku podršku jedino je pozvan njihov stari suradnik Sanford Parker iz Mastodon, pa je već i to dovoljna garancija da se pred nama nalazi jedan od raritetnijih eksperimentalnih bisera metala 2010. godine.

Ovih 50 minuta glazbe svakako ne spada u onu domenu headbangera gdje su metalne horde zadovoljene energijom i klasicizmom, već je smion izlet u artistički potkovanu glazbu koja tek na momente nosi neke zajedničke poveznice s tradicijskim metal načelima. Yakuza su već cijelu deceniju znani kao neobičan transžanrovski band koji iznenađuje sa svakim svojim radom, pa je tako ovaj gotovo mimoišao brzance i u najvećoj mjeri je orijentiran na mid-tempove sa stanovitim sludge, doom i post-rock elementima. Kao inspiracija za rad navedeno je niz imena koja apsolutno nemaju nikakvih poveznica s metalom, primjerice King Crimson, Pink Floyd, John Coltrane, Tortoise, Peter Brotzmann i tradicijska glazba iz Etiopije, a svi ovi utjecaji se naziru u slojevitim konstrukcijama sagrađenih od klasične rock/metal postave s klavijaturama i naravno, nezaobilaznim saksofonom i klarinetom lidera Bruce Lamonta. Posebnost je utjecaj George Orwella kojim su se poslužili u lirskom pogledu ispričavši turobnu priču smještenu u imaginarnu post-apokaliptičnu plemensku budućnost koju zadesi nenadani rat.
[  ]

Uvodna "The ant people" je još jedna u nizu njihovih šamanskih kompozicija bez gitara gdje se koriste samo arhaični plemenski vokali, harmonije klavijatura i obredni ritam bubnjeva u minimalističkom ambijentalno mračnom procesu. Stvara se osjećaj kakvog su nekad davno primjerice znali isporučivati Legen na svojem prvijencu "Paunov ples" ili ono što katkad rabe čuveni death-metalci Nile. Početak je više od nekakvih nadanja, ovo je veliko iznenađenje koje uvodi u cijelu priču obavijenu turobnom atmosferom koju nastavlja prvi žešći broj "Thinning the herd" sa veoma zvrzlanom gitarističko/ ritmičkom jazz-metal tehnikom. Ne treba niti napominjati da su Lamontovi vokali posve čisti i tek na momente su ispresjecani s grubljim nadvikavanjima Matt McClellanda (gitara) i novopridošlog Cruza. U "Stones nad bones" Yakuza posve izlazi iz konteksta klasičnog metal zvuka s kombinacijom post-metala, sludgea i stilizacije koja više odgovara indie-rocku s natruhama grungea, dok je njihov progressive učinak vidljiv u završnom dijelu kompozicije koja se pretvara u stanoviti križanac melankolije Pink Floyd, dooma i post-rocka sa dionicama saksofona. Ambijentalna "Be that as it may" je najkompleksniji dio albuma sa vrlo dugačkim psihodelično-darkerskim post-rockom koji iznosi 3 i pol minute nakon čega slijedi progressive kulminacija sa nevjerojatnim tehničkim detaljima gdje zaista ima svega i svačega (od sympho-rocka, world-musica, noisea, jazza do death-metala). Zadnji dio kompozicije opet posve odudara sa opadanjem tempa, melodičnim gitarama i dionicom za saksofon. Nije pretjerano konstatirati da se ovdje radi o instrumentalnom i kreativnom vrhuncu banda koji je sažet u zaista fantastičan free-progressive s izmjenama tempova, formata i stepenastih melodija kao da iza sebe imaju kompletnu jazz i klasičnu glazbenu akademiju. Daleko mračnija atmosfera dočarana je u najduljoj skladbi "Farewell to the flesh" sa drhtavim Lamontovim vokalom, post-rock/doom tempom (ustvari usporenim Pink Floyd/ Black Sabbath obrascem), a iznenađenje je tim veće da se kroz svih 11 minuta ne naziru nikakvi obrisi klasičnog progressiva. King Crimson utjecaja hvataju se u artistički posloženom komadu "Testing the waters" gdje su na dvodjelni mid/doom tempo prodefilirali vještinom stapanja space-rocka, metala, jazza, ambijenta i psihodelije kao da su sa Robert Frippom zajedno dijelili iste ideje, garažu i studio za snimanje. Nešto posve drugačije od cijelog konteksta pristiže u "Good riddance (knuckle walkers)", drugoj žešćoj kompoziciji koja je nevjerojatna smjesa frenetičnog hardcore ritma, izvitoperenih gitara koje počinju sa nekakvim rockabilly sintagmama, nastavljaju se u stanoviti punk, pa se pretvaraju u thrash, da bi naposljetku bile okončane sa math/jazz elementima i to sve samo unutar nepune tri minute. Također vrašku kombinatoriku ispoljavaju u osrednje ritmičkoj "The great war" gdje stvaraju dojam da bi u svoju glazbu mogli ubaciti što god im se prohtije, dok su za završnicu ostavili 7 minuta dugačku "Deluge", još jednu laganu Pink Floyd/ King Crimson komadinu koja se u kontekstu 21. stoljeća može sasvim svrsishodno utrpati u post-rock/metal.

Yakuza ovim radom sustavno, ono što se kaže mic po mic, izlaze iz okvira metala i pretvaraju se u sve profinjeniji art band koji sve više pokazuje neobičnih sklonosti za nečime što se mirne duše može nazvati avangarda. Gotovo da i ne koriste klasične gitarske riffove već obilje ekspresija koje su kao na notnom crtovlju sljepljene u zaista nevjerojatne zvučne dizajne, a sa metalom jedinu pravu poveznicu imaju u nabrijanom zvuku gitare i povremenim ritmičkim osobinama, dok je sav ostali dio infrastrukture posve drugačijih horizonta. Čak niti vokal Lamonta nema neke bliskije karakteristike s metalom; teško ga je uopće kategorizirati i smjestiti u neki točno određeni fah jer se metamorfozira sukladno sa svim kompleksnim aranžmanskim zahvatima.

U cjelini gledano i slušano, ovaj rad je izniman napredak u kreativnom razvoju banda koji očigledno zna šta hoće i kuda ide, te se ne misli zaustaviti u svojim potragama za novim vidicima. Ovo je nesumnjivo njihov vrhunac, ali su jasno dali do znanja da imaju još štošta toga u svojem arsenalu ideja. S nestrpljenjem valja očekivati naredni album na koji valjda neće trebati čekati 3 godine.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 06/11/2010

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Daemon

MAYHEM: Daemon (2019)

| 07/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking

Liam GALLAGHER / EDITORS / MARK LANEGAN BAND: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking (2019)

| 02/12/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Vile Nilotic Rites

NILE: Vile Nilotic Rites (2019)

| 29/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Ono bitno o njima

KING UBU: Ono bitno o njima (2019)

| 26/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Libertin

VEDRAN RUŽIĆ: Libertin (2019)

| 24/11/2019 | jura |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*