Australski Portal iz Brisbanea vole konstanto raditi na loptu šokantnosti. Svoje identitete nadomještavaju pseudonimima, a na pozornici su redovito pod maskama. Nekoć su bile bezazlene, obične dželatske krpe, vojne maskirke (kukavice, tzv. balaklave) i podkape, a s vremenom su dekoracijama dodali uistinu jezive dizajne. Ništa nova. The Residents su to patentirali još prije točno pola stoljeća drsko se obračunavajući sa show-bizom koji ih je odbio promovirati smatrajući ih bezveznjacima koji ne znaju svirati, pa ipak, uspjeli su stvoriti kultni, čak i popularni status. Okey, danas se takav image uzima u skladu sa žanrom, ovdje konkretno govorimo o death/black metalu s ekstremnim karakteristikama, a prisjetimo se, Attila Csihar je na SunO))) turneji nosio hulahop čarapu preko cijelog tijela, Slipknot imaju lignje s dreadovima, Mushromhead su bili prvi začetnici maskiranja u 90-im, Kiss i Alice Cooper su u vrijeme glama 70-ih pribjegli face-paintingu koji se sporo širio da bi ga usvojila uglavnom sviračka black armada, a vrlo rijetko i publika, a ne treba zaboraviti i Peter Gabriela koji je u vrijeme rada s Genesis nosio neobične kostime i maske, te u ranoj fazi solo karijere je obilato dekorirao lice plavo-bijelo-crnom kombinacijom. Pa onda u današnje vrijeme imamo Behemoth, pa čak i bendove koji nikad nisu otkrili svoj identitet, primjerice Deathspell Omega jer u karijeri nisu imali niti jedan živi nastup. Točnije, Portal se služe dobro poznatim i prokušanim forama oko vizualnog identiteta kako bi stvarali sve veću i upečatljiviju mistifikaciju oko čitavog dekora benda koji je, pa, kako kome, možda šokantan, bizaran, tajanstven, nedodirljiv, jeziv, stravičan, sotonistički ili pak, proziran i predvidljiv, nezanimljiv i neoriginalan. Jer, prije svega su svirački tananih opservacija: minimalističke konfiguracije uglavnom poprilično duljih kompozicija za žanr gotovo da i nemaju neke značajnije uspone i padove linearno se gibajući po pravocrtnoj špagi s tek rijetkim izuzecima kao što su atmosferični intervali ili tek poneki drone predasi u bučno hrđavoj distorziranoj disonanti gitarista Horror Illogiuma i Aphotic Mote-a na ekstremne udarce bubnjara Ignis Fatuusa i gotovo neprimjetne basove Omenous Fugue-a. U principu, ovakvu glazbu ni malo nije teško svirati jer je minimalističkih formata s tek rijetkim promjenama, a vidljiv je i manjak klasičnih riffova svodeći se uglavnom na tehniku tremola u niskim štimovima.



Originalniji dio su vokali frontmena The Curatora i opscena lirika nadahnuta horrorom, posebice H.P. Lovecraftom, mitovima i ezoterijom, konkretnije, na ovome albumu koji je objavljen na dva odvojena CD-a, glavni tijek sadržaja usmjeren je na reviziju zlih duhova koji mame u pakao stvarajući dojam da su Portal kao bend uistinu prvi korak ka vratima smještenim negdje barem 20-ak km ispod zemlje, odnosno mediju koji otvara komunikaciju s one druge strane života. Prvi CD "Avow" je, ha, brži i ekstreman u ritmici, no ne daje mnogo prilike za headbanging, mosh-pit i slične atrakcije jer je ustvari statično putovanje kroz spomenuta tremola, dok je drugi "Hagbulbia" dark ambijent potkrijepljen obilatom psihodelijom, a ustvari, to nije ništa daleko odmaklo od primjerice Wolves In The Throne Room s albuma "Celestite" (2014), portlandskih Agalloch ili eksperimentalnih grind/deathcore mrakova kanadskih Fuck The Facts, te čitavog niza ambient/ depressive black sljedbenika.



U takvim kriptično kaotičnim i manijakalnim ekstremnostima kozmičko-duhovnog užasa s demonskim, neljudskim vokalima u ugnjetavajuće nelagodnom osjećaju, prljavi efekti gustih brundanja kovitlaju se kontinuirano u blatu namjerno izvitoperene lo-fi produkcije gdje se fluidnost nazire kroz tekući kaos mrakova, strahova i paranoja s tek malo varijacija neprekidno se slijevajući iz pjesme u pjesmu, naprosto kao da ova petorka ne prati kompaktan rad svirajući poput kaotično razmrdanog robota kome je software zaražen virusima, osobito bubnjarevo lupetanje na granicama mučenja i nesnosne torture svako malo ispadajući iz eksperimenta i vračajući se u njega kao da je arheološki artefakt od prije postanka čovječanstva tek sada iskopan iz duboke grobnice šireći paklenu atmosferu uspješno gomilajući intenzitet nevidljivih sila pripremajući se da preuzmu Zemlju i izbrišu čovječanstvo s načinom i metodama neshvatljivih ljudskoj racionalnosti. Ovo je soundtrack pakla. Prvi CD sjeda ljubiteljima torture, a drugi mračnim ambijentalcima, no baš me zanima tko će biti to sretno dijete koje će dobiti oba disca i uživati u njima. Strahota koja ga čeka može uzrokovati ne samo noćne more, već i psihičke poremećaje. Bolesno i šokantno. Pogođeni biznis sablasno makabričnog nemrtvog black/deatha.

Naslovi "Avow": 1.Catafalque, 2.Eye, 3.Offune, 4.Manor of speaking, 5.Bode, 6.Drain

Naslovi "Hagbulbia": 1.Stow, 2.Of straw and cloth, 3.Grail, 4.Weptune, 5.Hexodeus

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 28/07/2021