Niti pod najbolju volju ovim opakim i jezovitim sludge-blackened metalcima iz Chicaga da krene nekakva konstantna voda na mlin što se tiče međusobnog 'zdravlja' kemije unutar benda. Prvo su se posvađali izbacivši dva vitalna člana realiziravši grozomoran (čitaj odličan) nastavak remek djela "Death Mask" (2014) u obliku solidnog EP-ija "Nice Teeth Whore" (2016), a onda se i razišli na cirka godinu i pol dana prije svega zbog smrti bubnjara Billa Baumgardnera (ili Bumgardner, umro 2016), da bi se 2018. ponovno okupili pozvavši izbačenog gitaristu Kena Sorcerona koji ih je napustio zbog loših odnosa s pokojnikom. Njih dvojica su se ranije i fizički obračunali na pozornici u spletki kojoj je kumovao gazda, gitarist Andrew Markuszewski, a razlozi su bile brojne privatne peripetije i nesuglasice, navodno i oko žena, djevojaka, te novčanih dugova baziranih na pretjeranom ovisničkom hedonizmu koji ionako bije čitav bend. Premda nisu dali nikakvu službenu potvrdu da su se rasturili jer ionako nisu imali nikakav adekvatan veći ugovor s nekim izdavačem, priče koje su kolale čikaškim undergroundom nisu donosile ništa optimistično: mogli su i pasti u zaborav s obzirom na veliku količinu izdanaka sludge autora i frakcija ponekih članova (Cobalt, Today Is The Day, Missing With Wrest), međutim, vjerovali ili ne, oni su s ponovnim okupljanjem danas jedan od najdugovječnijih bendova iz te metropole pretvorivši se gotovo u metuzaleme žanra gledajući iz gradskog rakursa. Ovaj njihov prvi album nakon čak 5 godina pauze ponovno je donio rošade: kako Baumgardnera više nema, došao je Bryce Butler (radi istovremeno čak s 12 bendova!), a zajedno s njime se jednostavnim sistemom okončavanja neprijateljstva vratio i basist Charlie Feel (nekoć bio i glavni vokal) koji je osjetio potrebu da u toj kemiji bez rogobornika može puno toga dobroga doprinijeti. Ispada da je Baumgardner najviše poremetio odnose, a da je tome tako govore i neki napisi na njihovim službenim FB stranicama gdje je bilo obilje prepucavanja u vrijeme njegovog života, no, ako ćemo pravo i ako mene pitate, taj pokojni rogobornik je jako mnogo dao bendu u snazi izraza spomenutog remek-djela "Death Mask" i sad... huh. I dalje je na glavnom vokalu ostao Dylan O'Toole (iz benda Indian) kojeg isprve, na prošlom, spomenutom EP-iju recenzenti baš i nisu osobito hvalili, no ovdje ima poprlično argumenata kojima može poboljšati krvnu sliku. Možda njegov ostanak nije dobitak za sve fanove benda, ali ovaj album u trajanju od punih 45 minuta ima vrsnu spremu vokalno-leksičkog baratanja za tulumčine pocrnjelih eksplozija u dvadesetak gotovo industrial-sludge minuta kojima bend barata osuvremenjivajući žanr. Drugih dvadesetak minuta su klasičnija priča i ona ima svoju potporu u svim onim 'očekivateljima' kako sludge treba izgledati. Da budem jasan, meni je prvi dio albuma daleko jači od drugog koji mi je čak ponekad i dosadan...



Prva od tih 3-4 inovantnijih pjesama je dvije i pol minute kratka uvodna "Santa muerte" kombinirajući black metal i industrial vriskom refrena 'mi protiv nas' ('us against us'), a onda neobičan složenac "God's animal" rock riffova, rasplinutih solaža fiksiranih za brzance, atmosferične dionice daleko bliže post-metalu i Neurosis, a treći komad je "Qliphotic alpha", funkcionalni industrial kao proizašao iz neke bolje pjesmarice Ministry, naravno nadahnute nihilizmom mada se od cirka četvrte minute pjesma pretvara u klasični sludge i 'pegla' skoro alternativni Black Sabbath još pune 3 minute, ali to su draži i čari svakog istraživača da svojim radom doprinese nešto novo, iskreno rečeno, ovdje su Lord Mantis poradili na kompleksnom aranžmanu, a onda drugi dio albuma prinosi žrtve rocka himničnom "Consciousness.exe" koja bi im mogla postati i zaštitnim znakom ove friške faze karijere minimalističkim riffovima u srednjim rock tempovima s ponovno jasnim lirskim simbolizmom mračne negativnosti i crnog humora.



Oni koji primjerice u tančine znaju Bauhaus nimalo se neće začuditi "Low entropy narcosis", akustično-mračnom komadu kakvih je na zadnjem "Burning From The Inside" Bauhausa iz 1983. bilo i više nego (ne)potrebno. Onaj povratnički "Go Away White" (2008) nije imao ništa osobito izuzev dobre produkcije hard/ alternativnog rocka, a niti taj pravi 'zadnji' prije prvog raspada nije bio nadahnut. Kako prolaze godine, točno se može osjetiti što je manjakalo velikim i snažnim autorima. Baš sam nedavno preslušavao detaljno sve Bauhaus albume, oni prvi su fantastični, puni čudnovatih eksperimenata i mada ih se smatra očevima gothic-rocka, ja baš nisam sasvim siguran da je njihov stil gothic jer nisu nikakav klišej poput The Sisters Of Mercy ili The Mission, a tako niti Lord Mantis sa svim ovim promjenama koje ih stalno prate nisu konvencionalan sludge/ blackened bend, jer to je karakteristika sasvim drugačije fokusiranih izvođača, onih koji se tipično uhvate žanra i peglaju ga peglajući ručno ili starom peglom na žar, ako znate što je to. Danas se to više niti u filmovima ne viđa, a nisam siguran, morao bih provjeriti da li se u staroj TV seriji "Gruntovčani" pojavljuje pegla na žar. Ili u nekoj drugoj, a baš se i ne sjećam jer su selo i seoski običaji prvo bili izvrgnuti ruglu stida zbog industrializacije, a sad se ponovno vraćaju kroz sfere 'zdravog života' nametajući enormne cijene prirodnog života, ha-ha-ha.



Vrišti se na sve strane tražeći 'pravi život'. Lord Mantis ne traže nikakav život. Nihilisti su ispjevali, odnosno izvrištali svoju viziju ogromne utopije bezdušnosti i najgadnijih perverzija o Bogu, o svetosti i ustaljenoj mitološkoj sferi, da budem kraći: i Bauhaus, Joy Division, Nick Cavea, Tom Waitsa tekstualno imaju u malom prstu, a i veliki dio black/death metala jer su ionako zanat izučili proučavajući Black Sabbath okomivši se na ljudske perverzije. Ovdje ima mnogo sjajnih, pikantnih 'podjebancija' i s punk i rock i metal afinitetima, ali šta da vam dalje pričam kad sam svijestan da ovakve albume u ex-Yu osim mene malo tko sluša. Možda će nekome nešto značiti da je saksofon u završnoj pjesmi "Hole" odsvirao Bruce Lamont vođa lokalnih avangardnih metalaca Yakuza, a gitarist Dallas Thomas iz Pelican je gostovao u "God's animal", te da je kao prvi singl izbačen klasičan sludge "Damocless falls" najavivši sredinom rujna 2019. da ipak postoji mogućnost nemogućeg, a to je da se bend uspio konsolidirati, zakopati ratne sjekire i realizirati četvrti po redu studijski album za kojeg je izgledalo kako ga uopće neće biti. Spojivši neke bitne reference dva remek djela (prvo je svakako "Pervertor" iz 2009.), te dodavši izobličene natruhe industriala, gothica i black metala, poguran je noviji i friškiji izraz osvježen inovacijama. Jasno je da spomenute klasike ne mogu, a niti ne trebaju nadmašivati: pojavili su se u pravom trenutku, ovo je sasvim nova faza i sve dalje ostaje na njima. S obzirom da su i Lamonta angažirali na par vrsnih minuta, mogli bi, ako će biti sreće, uploviti i u progressive, te avangardnije struje. Al, bremzaj malo, Yakuza nisu objavili album već jako, jako dugo, još tamo od "Beyul" iz 2012., neki naredni studijski korak Lord Mantisa ne treba očekivati barem 2-3 godine. Samo da im ovo nije posljednji jer su 'zagrebali' po vrlo složenom i zahtjevnom terenu koji ima itekakve kreativne perspektive. Pa, tja... Tko će ga znati...

Naslovi: 1.Santa muerte, 2.God's animal, 3.Qliphotic alpha, 4.Consciousness.exe, 5.Low entropy narcosis, 6.Damocless falls, 7.Fleshworld, 8.Hole

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 23/12/2019