Drugi album artificirano avangardnih doom-metalaca iz Brooklyna pokazuje znatni produkcijski napredak spram mutnog, ali izuzetnog prvijenca "Pheromone" iz 2007.

U svijetu metal scene koja ima nazivnik doom, sve češće se u posljednjih nekoliko sezona žanr relevantno nadograđuje novim odrednicama tako da za striktne čistunce pojam doom gotovo da više nema nikakve veze s metalom ili barem stilizacijama dalekih rodonačelnika Black Sabbath, te još uvijek aktivnih lučonoša poput Electric Wizard ili Melvins. Isti čistunci teško da će prihvatiti tezu da su Sun O))) ili Khanata metal bandovi, a još teže da ovaj njujorški band ima ikakve veze s metalom. Generalizirati pojmove i granice dooma moglo se do prije nekih 5-6 godina kada su još postojale određene natruhe ostavštine klasičnog metala koji je stremio u svojoj katarzi da bude predvidljiva, uglavnom troma r'n'r forma koja se između ostalog u najbitnijem segmentu razlikuje po tempovima, no kada se u obzir uzme gomila relativno novijih izvođača poput Xasthur, Wormwood, Moss..., pa i Slobodan Kajkuta, odobrenje metalne mase poklonika naglo opada jer počinje postavljanje sasvim drugačijih parametara. Kako god, Bloody Panda su bez obzira na stilske raznolikosti još uvijek debelo jednom nogom u doom-metalu, dok drugom krče teritorije ka artu, avangardi i namjernom sukobljavanju metal obrazaca sa raznolikim eksperimentalnim porivima. Bilo da je riječ o post/ sympho predznacima, ambijentalnoj glazbi, alternativnom rocku, gothicu ili ekstremno tromim ekspresijama koje daleko više povezuju njihovu glazbu sa noiseom nego li s metalom. Kao što je već rečeno, ovaj drugi album odmah od prve upada u uho svojom čišćom produkcijom, te ovom prilikom skoro razgovjetnim vokalima japanske pjevačice Yoshiko O'Hare koja je na prvijencu gotovo nerazumljivo mantrala sebi u bradu. Materijal sadrži 7 raznolikih, mahom tromih brojeva u čudnovatom vremenskom rasporedu od dvije do dvadeset minuta, te pruža jasnu sliku da je ovaj kvintet hrabro stupio na rijetko raskrčeni teritorij gdje se naziru tek ostaci klasičnog dooma. Uvodna "Gold" u trajanju od 10 minuta sa svojim dugačkim gothic uvodnikom organiste Blake McDowella i 'zatjeravanjem' ekipe sa Josh Rothenbergerom (gitara, synthesizer), Bryan Camphirem (bas, samplovi, prateći vokali) i Dan Weissom (bubnjevi, tabla) uz Yoshikine polumelodijske napjeve koji sve bolje funkcioniraju, pruža ambijentalni pulsirajući, prilično užasan film strave i užasa koji daleko više nalikuje izvornicima bliskim drone-industrialu, a s razvojem gitarske melodije i na post-rock, nego li na metal. U "Pusher" band se okreće ka snažno baražiranom doomu s masnim naslagama riffova i bubnjarskih udaraca s razbijenom strukturom aranžmana i gitarskim noise izletima, dok se u pravi eksperimentalni, gotovo pulsirajući industrial upuštaju u najkraćoj, mantrama i cviležom opsjednutoj "Saccades I". Najenergičniji komad nalazi se na samoj sredini albuma kroz nestalnu tutnjavu "Saccades II" u zvrzlanom aranžmanu odnosa gitara, ritmova, prigušenih pozadinskih vokala i eksperimentima mračno oblivenih atmosfera koje uvode u najdulju kompoziciju "Miserere" u trajanju od 21 minute. Tu se sasvim jasno uočava sklonost banda ka percipiranju masivne doom stilizacije pomoću maratonske sprege sympho utjecaja i rane eksperimentalne rock scene '70-tih sa naglašenim tmurno pogrebnim harmonijama orgulja na koje Yoshiko izvikuje vrlo čudne, zagonetne, a često i nerazumljive tekstove koji su u jednom dijelu potkrijepljeni i spoken-word dionicama na japanskom jeziku. Za ovu kompoziciju se s pravom može reći da jedina u potpunosti donosi sve odlike dooma, dok su preostale dvije daleko više orijentirane ka ambijentalnom gothic/ post-rock izričaju ("Grey"), odnosno de-kompozicijskoj noise strukturi Sonic Youth i turobnom sympho zvuku ("Hashira"), nego li standardnim načelima žanra.

Nema nikakve sumnje da su Bloody Panda preuzeli na sebe tešku ulogu katalizatora i inovatora doom scene uputivši se u seciranje žanra s novim pristupom koji posve odudara od klasičnih tromih obrazaca. S one tematske strane su i dalje ostali privrženi uznemirujuće mračnim tegobama, kombinacijama užasa, bola i ljepote, ponekad i ekstremnim stihovima (postoje određene paralele sa Jarboe), no u glazbenom pogledu su zakoračili u postavljanje sasvim novih i slobodnih oblika koji su lišeni tradicionalnog pristupa ka aranžmanima. Zbog toga će ovaj album vrlo teško prihvatiti klasična doom, a još teže striktno orijentirana metal publika, no povijest je mnogo puta pokazala da hrabri kreativni istupi van granica žanrova ne moraju ostati samo kao puki eksperiment jednog vremenskog razdoblja. "Summon" kali doom u posve novom pravcu, ali kuda će on otići i da li će moguće biti prepoznat, valja samo pričekati i ostaviti vremenu da pokaže njegove optimalno kreativne, u ovom slučaju artistički avangardne vrijednosti.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 26/01/2010