Slovenski shoegazeri Haiku Garden, vratili su se drugim albumom, skoro četiri godine nakon odličnog debija. Kroz to vrijeme sviralo se koliko se moglo, nije bilo nekih personalnih promjena, i očito brusilo nove pjesme.

Iako je moguće reći da se nisu maknuli dalje od zvuka na debiju, čini se da su nam ovdje isporučili nešto čišći zvuk s više jasnijih psihodelija.

Od čvrstog rifa na početku It's Good to be True, očekivao sam i drugačiji zvuk na albumu, no vrlo brzo se sve pretvara u igru gitara i vokala, sa asocijaciom na doživljaj vožnje vlakom. Očito im se ovakvi početci sviđaju jer i Walk with an Elephant slično započinje, da bi se ipak nešto kasnije pripitomila, a u tom mirnijem dijelu, da ne znam o čemu se radi, rekao bih da su u pitanju Tears for Fears. U Structures donose psihodeličnu čaroliju 70ih, dok se u najavnom singlu za album, Levitate, malo poigravaju sa rastrzanim post rock ritmovima, što nas je moglo navesti na krivi put.



Slijede dvije pjesme čiji naslovi čine i naslov albuma, Loose Contact / Tense Present, a one se prostiru četvrtinom albuma. I doslovno se prostiru jer su u te pjeame ugradili sve što su htjeli reći na ovom albumu, od lagane psihodelije, preko gitarističkih zidova zatim syntova 80ih te pred kraj krautrocka, što je rezultiralo svim time u zadnjim minutama.

Nakon ovakvog ataka na uši logično je bilo smirenje u vidu dvominutne gotovo akustične If You Think I've Lost My Mynd. Kraj smo dočekali uz instrumentalnu repetitativnu kraut podlogu, što je vjerojatno i najbolje moguće za kraj ovakvog albuma.

Iako su već na debi albumu pokazali koliko su "unutra" u svojoj muzici ovdje su to definitivno "zakucali", a samim naslovom i sebe i nas podsjetili na teške skori dvije godine koje smo proveli u izolaciji, možda i izgubili neke kontakte, no s voljom krenuli u napetu sadašnjost u nadi za boljom budućnošću.

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 04/11/2022