Do tada 1981., u jugoslavenskom rocku teškog zvuka na prste su se mogli pobrojati bendovi što su njegovali snažan stisak na papučicu gitarske distorzije: Riblja čorba, Vatreni poljubac, Divlje jagode, Generacija 5, slovenska Paklenske pomoranče (kasnije samo Pomoranča ili Orange), ponešto Atomsko sklonište, Demoni Fire, splitski Metak, malo nešto Yu grupa, Pop Mašina... Njihovi performansi su uglavnom bili u domeni hard-rocka s boogie-blues štimungom (kako koji) gravitirajući na komercijalan učinak što im se manje-više svima ostvario kolektiravši brojne hitove, posebice prva četiri navedena benda.

Gordi nimalo nisu slučajno otvorili najžešće poglavlje u dotadašnjoj povijesti Yu rocka: Zlatko Manojlović je nakon nes(p)retnog okončavanja karijere s grupom Dah koncem 1977. godine pokrenuo ovaj novi bend Gordi s novom postavom u kojoj je između ostalih bio i njegov brat Goran na klavijaturama. Postava se po običaju stalno mijenjala prohujavši pet-šest letećih članova, a prva tri albuma od 1978. do 1980. su bila mješavina progressive i hard-rocka, obaveznog bluesa, čak djelomice i popa, nažalost nekako zagubljenih u novim strujama gdje su se mnogi okliznuli radeći utabanim shemama inzistirajući na hitoidnosti, štosevima, fazonima i prisvajanjima tuđeg perja, da se samo sjetimo u tom razdoblju Bregovića i Bijelog dugmeta koji je šakom i kapom otkidao glavne svecke žvake za masovne tiraže ispočetka negirajući punk i new-wave smatrajući da je "Bitanga i princeza" idealno pogođen razmjer friškije interpretacije "Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac" uz dodatak kurentnog disco ritma. Evidentno je bilo nakon trećeg albuma Gordi realiziranog negdje koncem 1979. i početkom 1980. da se stubokom mora odmaknuti od slatkastih pokušaja bosanskog pastirskog rocka, a ne zaboravimo, sarajevska grupa Cod je tada okončala karijeru isporučivši nekoliko banalnih hitova 'hej, hej, stani malo, imam nešto važno da ti kažem' (probaj čipi čips, ha-ha-ha) koje su i klinci pjevali: tekstove im je uglavnom pisao Ranko Boban zadužen za sve one hitove Seid Memića - Vajte. Pa i sam Dado Topić se tih godina pogubio, a Kićo Slabinac se ponovno, nakratko vratio rock and rollu. Taj treći album Gordi trebao je biti kombinacija takvih lucidnih kerefeka tog vremena, ali je posve podbacio i jednostavno se na tržištu pokazao nespreman za primjerice sukob s enormnom popularnošću Zdravka Čolića, bujajućim hitovima Ranog Mraza (naravno, Đorđe Balaševića), te čitavim nizom novih izvođača koji su fleksibilno ukapirali 'new' bez obzira bio to 'wave', punk, disco ili reggae/ska. Zlatku je u međuvremenu skroz otpala ona čupava kosa, iz benda mu je otišao burazer, a on je ostao na pratećem dvojcu - bubnjaru Čedomiru Petroviću i basisti Slobodanu Svrdlanu, dva dugokosa ljepotana, evo, ispričati ću vam storiju mog djetinjstva... Radio emisija "Jugoton ekspress" je redovito emitirana širom bivše države, bila je tiskana na vinilne ploče kao session predstavljanja novih albuma i tamo negdje u proljeće 1981., taman u najvećem procvatu tadašnjeg new-wavea jer su istu emisiju imali i Idoli, Električni Orgazam, Film, Pekinška Patka, Aerodrom, Šarlo Akrobata, pa i Miša Marković "Kako ti se sada sviđa Beograd", ha-ha-ha, jednom se na radiju zavrti jebački gitarski šus i druk upravo ovog albuma "Pakleni trio" kojeg sam odma potom, nekoliko dana kasnije kupio u relativno novootvorenoj robnoj kući 'Sloga' mog skromnog malog sela Đurđevca i s ponosom ujutro donio u školu, netom kupljenu. Išao sam u 8. razred osnovne škole, a moja patalija s kojom sam sjedio u klupi vidjevši poleđinu omota s tim dugokosim dečkima je odvalila 'Isuse, kak' su ovo zgodni komadi, kaj sviraju?'. Znajući da se pali na Dadu Topića, Malog Rendžera, Kapetan Mikija, Zagora, Velikog Bleka, Komandant Marka, pati za Vladom Kalemberom, uzdiše na Gorana Miloševića (frontmen Generacije 5), reže si žile za Adijem Karaselimovićem (prvi bubnjar Krila), obožava Smokie i disco Ottawan "Hands up", rekao sam joj da sviraju englesku narodnu muziku iz 14. stoljeća. Istom sam joj morao to snimiti na kasetu, drugi-treći dan, donio ja kasetu, ona poslušala i rekla mi da se nosim dođavola jer sam potpuno lud i blesav jer mi je slon prdnuo u uho i nemam pojma što je prava mjuza, he-he-he... Bio mi je to izvrstan kompliment jer ona nije kužila spiku, a niti stil, na svu sreću ja sam već tada imao neke ploče i kasete, jbga, vjerovali ili ne, baš tada je u Jugi po prvi puta, zamislite, licencno objavljen "Paranoid" Black Sabbath, ni manje ni više s 10 godina zakašnjenja što mi se tada činilo osvještenjem, onim pravim povratkom u kameno doba kome će se na račun filmova "Bogovi su pali na tjeme", starog "Tarzana" s Weismillerom, kojekavih Isusovih, Tantalovih i Sizifovih muka, "Plemenima spiljskog medvjeda" stvari postaviti na svoje, Biblijsko, ha, rečemo i filozofsko-retoričko mjesto.

Elem, ovo je bio nevjerojatan šok najsnažnijeg gitarskog zvuka kojeg sam čuo i najopakijeg vokala, ma taj gitarski zvuk me totalno opaprčio ko' da me munja ošinula, nije to bio nikakav Angus Young riff jer su već tada AC/DC bili velike zvijezde, njihove natpise su imali svi veliki frajeri na jeans jaknama bez rukava, a ja nisam bio takav frajer, nego punker, kako reče Čonta 'u sakou starom' uvijek s ponekim bedžem na reveru, ali taj urnebes kad sam čuo ovu ploču, ma jebemu sve drkice adolescenta od 14-15 godina - to je bilo to! Kompletna priča, onako drska, sočna, pomalo seksistički perverzna usadila mi se u pamćenje za kad-tad priliku da bi mačiodno degradirao kučku koja me ne konta. Iskreno, baš i nisam imao ovakav pristup prema curama, bio mi je brutalan, opasan i suviše nasilan, međutim, to i nije bitno u kontekstu ovog izuzetnog djela gdje su tekstovi itekako bitan, pa čak i najbitniji dio svjetonazora, onog surovog, šovinističkog, mačoidnog i tada smatranog pretjeranog.



Uvodna pjesma "Tebi ne treba nitko" je odma drito u glavu - usuđujem se reći da je bila preteća thrasha Metallice u najsnažnijem tempu bez blastbeatova, ali s velikom dozom hardcore-punka i kratkih riffova i mnogo unakrsnih solaža da se smrzneš. Tada ko' klinac sam stekao dojam da je heavy metal muzika budućnosti i nisam se prevario, ovo i dandanas ima isti elan, a "Igraj, luduj", jedan od nekoliko hitova je očito bio inspiriran s Whitesnake "Fool for your lovin" u početnom poretku akorda i vokalnoj intonaciji nalik na Coverdalea, međutim, kako je Zlatko vrstan progressive kreativac, odveo je kompoziciju u enormne eksplozije refrenom 'igraj, luduj, sad ti je vreme' s ukupno 4 aranžmanske promjene u nevjerojatne, samo 3 minute i 8 sekundi! Pjesma je definitivno trebala biti hit, ali spram Čorbe ("Ostat ću slobodan") i Generacije 5 (taman su imali hit "Spakuj se, požuri") nije prošla. Nevjerojatno, pojavila se originalna snimka na youtube iz 1982. kada su ovu stvar svirali na BROF-u, Beogradskom Rock Festivalu, pa premda je loše kvalitete, svaka čast onome ko je snimiše i ovjekovječivše kada je Svdlan skoro pocepao bas gitaru od užitka! Ima još nekoliko snimaka s tog koncerta...





Treća pjesma "Naivna Venera" je još hitoidniji komad melodične bas linije i plesnog ritma s također nekoliko odličnih promjena i kratkim folky sloganom 'svima dala pa se pokajala' zasjenivši Milića Vukašinovića u sofisticiranoj eksplicitnosti, pa onda, ček malo? Kako to bas svira Svdrlan? Ko Steve Harris, jebemu čoveče, a Zlatko pjeva ko' Dickinson, ma čisti Maideni u "Strašna riba iz daleka", dok je "San" djelomice virtuozni Alvin Lee uz dodatak Motorhead, a zna se, Lemmy nikad nije rekao da svira metal nego rock and roll. Ovo je furiozan komad od samo 2 minute i 20 sekundi, skoro pa kraće od ondašnjih punk-hardcore bendova, najbolji r'n'r kakav se može zamisliti u današnje doba mlohavih bendova orijentiranih na savršenu produkciju. Deco, ovako se svira rokačina!!! A onda dolazi kulminacija "Put do pakla" iz eksperimentalne psycho distorzije u energičnom naboju Judas Priest premda Glenn Tipton u to vrijeme nije imao ovakve urnebesne skokove; mišljenja sam da je produkcijski Zlatko ovdje zakinut jer je pjesma naprasno otišla u fade-out da čitav album ne bi prešao nekakvu blesavu granicu od 32 minute, jebemu Jugoton u kome je radila moja bivša kolegica pakirajući sve te ploče svaki dan jerbo su su prodavale u ogromnim količinama. Kazala mi, ako je pjesma bila duža od 4 minute, skraćivala se po defoltu. Naredbi. Nije bilo izmrdavanja, pa je tako boogie-blues "Volim" dobio samo 4 minute i 3 sekunde, a potencijalni hit "Ona je žena" malo duže, 4 i pol minute.



Stvar s tim komercijalnim kompromisima je prokleta digresija što autoru ne daje potpuno odriješene ruke, tada pjesme nisu smjele biti dugačke, morale su biti radiofonično napenalene, a to na ovome albumu nikako nije odgovaralo tadašnjoj mainstream potrošnji, čak niti vrlo lijepa završna balada "Ona i ja" u izmjenjivim retrospekcijama, ustvari uopće nije tada bila balada, ali danas jeste. Kako god, ovo je vječito unikatan i poseban album, prvi ovakve vrste u Jugoslaviji s nebitno važnim i krucijalno aktualnim tegobama, raspravlja o emotivnim odnosima na relaciji muškog i ženskog pakla i raja, ne zamara se sa bilo kakvim socio-političkim angažmanom prezentirajući najljudskiji senzibilitet nesklada novog kamenog doba, onaj u krevetu i izvan njega zaobišavši sve pamflete i cirkusarije smrti Druga Tita, par-nepar vožnje automobilima, redukcije električne struje, nestašice kave, ulja, deterđenata, prekida TV i radio programa na barem 2 sata dnevno uz svijeću ili lampaš petrolejku, kada su ljudi poput mene, klinca sa sela vukli vodu iz bunara napajajući stoku, bez kupaonice se prali u lavoru, slušali radio program na tranzistoru, kupovali ploče i uživali u rock and rollu koji je bio apsolutni pobjednik sirotinje da se može pretrčati neimaština, pa makar i u snovima. Ovo je bio fantastičan album heavy metala, prvi u dragoj nam Jugoslaviji, onakvoj kakvu pamtimo mi starci, čak i punkeri i novovalci što se nisu slagali pod jednu zastavu, a bješe nas nekoliko stotina tisuća.

Naslovi: 1.Tebi ne treba niko, 2.Igraj, luduj, 3.Naivna Venera, 4.Strašna riba iz daleka, 5.San, 6.Put do pakla, 7.Volim, 8.Ona je žena, 9.Ona i ja

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 22/10/2022