Četverostruko CD izdanje jednog od najčuvenijih ex-Yu gitarista Zlatka Manojlovića dostojno je pažnje svakog probranog rock kolekcionara i diskofila velike bivše federacije. Danas u mnogim privatnim fonotekama širom regije postoje njegova pohabana 7'' singl i 12'' albumska vinilna izdanja, vjerojatno s vremenom i zaboravljena, pa i slabo korištena na tko zna koliko dugačak vremenski period, ali došlo je vrijeme da ih se prisjetimo barem za ovu prigodu onako kako je rock nekad izgledao dok je i život bio sasvim drugačiji, stabilniji i bez turbulencija koje nam se serviraju već 3 decenije. Kako je CD, u originalu nazvan "Od Daha do Gordih", podijeljen na 4 disca i obuhvaća 3 poprilično drugačija stilska opsega, tako je isto nezahvalno i nepošteno prema ovome velikom gitaristi, jednom od ponajboljih i najoriginalnijih kojeg se rame uz rame mjeri s Vlatkom Stefanovskim i Radomirom Mihajlović - Točkom predočiti u šturom globalnom prikazu. Jer, primjerice u mom slučaju klinca koji je završavao osnovnu školu, ja sam za njega saznao tek od prvog jugoslavenskog heavy metal benda Gordi u samom jeku popularnosti tadašnje new-wave scene znatno odskačući od hard-rock vedeta poput Riblje čorbe, Vatrenog poljupca, Generacije 5 ili Divljih jagoda, pa mi je stoga posebno interesantno za slušati njegove ranije radove za koje sam tek ovlaš čuo putem nekoliko radijskih hitova, a da praktički i nisam znao da su njegov autorski potpis. Zvanična karijera počinje od benda Džentlmeni u kome je s Brankom Marušićom - Čuturom svirao gitaru (a bio je i u bendu Fleš); njih dvojica su 1972. pokrenuli Dah, a godinu kasnije objavili prvi singl "Ako poželiš/ Noćna buka" nakon čega Čutura napušta postavu. Interesantno je da su ga promovirali svirajući u izlogu prodavaonice ploča. S novom postavom koja se nekoliko puta mijenjala tokom 70-ih godina, realizirana su u vrlo kratkom vremenu još 3 singla "Samo jedna noć" / "Cvrčak" (1973), "Gitareska" / "Ti si ta" i "Mali princ" / "Ime" (oba 1974), da bi opet u trećoj promjeni ekipe snimili ovaj debitantski album "Veliki cirkus" kao progressive power trio.



Uz Zlatka kao gitarista i vokalista bili su basist Branko Gluščević (ex-Iskre, ex-Siluete, ex-Lutalice) i bubnjar Velibor Boka Bogdanović (ex- Plavi dečaci, ex-Džentlmeni, ex-Yu grupa, ex-Opus), ali daleko od toga da 36 minuta ovog albuma ostavlja dojam klasičnog, ondašnjeg rock trojca s obzirom da je u zvučni dekor uključeno još niz dodataka kao što je primjerice u uvodnom ambijentalnom instrumentalu "Prolog" prožet dio konkretne glazbe (grmljavina, kiša, zrikavci), psihodelični efekti mini-mooga, čegrtaljka, muzička kutija, lagani tonovi klavijatura i pretapaju se u "Prohujalo sa vihorom" laganim tempom izronivši iz fade-in-a senzibilnim vokalom za kojeg bi se isprve pomislilo da je neki ženski. Međutim, kasnijim zapletom, Zlatko pokazuje moćne i gromke visoke i vriskave tenor registre. Nadalje, već u ovoj prvoj pjevanoj temi snimljene su dvije gitare u razdvojenim kanalima, rečemo s lijeve je ritam gitara, a s desne solo davši široki prostor za fino poštelanu produkciju, istina, danas pomalo naivnu, ali za ondašnje standarde na visokom nivou. Iz pjesme u pjesmu se pojačava ritam ka vrlo plesnom "Troil i Kresida" pod primjetnim utjecajima flower-power trenda s daškom Jethro Tull, a tu do izražaja počinje da dolazi i neobična lirika koju kompletno potpisuje DJ Zoran Modli nadahnut mitovima, legendama i književnošću šarajući fantazijama, erotikom, epikom, ratnim scenama nasilja, primjerice u nevjerojatno kratkom i efektno, virtuozno odsviranom komadu s dvije odvojene solo gitare "Desetorica sa lomače" sofisticiranim stihovima 'razum ljudski, razum/ znam gospodo, znam/ nema vas više, al' još vas pamte/ …strelu ste oštrili, strelom vas proboli/ zvezde ste skidali, noću vas zapalili.../ gvožđe ste kovali, gvožđem vas ledili, vatru ste pronašli, vatrom vas spalili', a tu se dolazi do krucijalno bitnog trenutka koji će najaviti daleko žešću Zlatkovu budućnost - prvo hard rock, a potom istinski heavy metal. Jest, to je ona spona koja me kopkala kada sam slušao "Pakleni trio" njegovog narednog benda Gordi 1981. čudeći se odakle je samo odjednom isplivao pravi pravcati heavy na nivou NWOTBHM stila Iron Maiden, Saxon, Motorhead i Judas Priest. Ovo je jedan od prvih pokazatelja njegove rapidne progresije ka energičnim vibracijama jer s ovakvom svirkom i pristupom sasvim sigurno nije svoje mjesto mogao pronaći u art rocku, punku, post-punku ili new-waveu: već tada je imao mnogo vještine uz neophodan talent da bi se zamarao s plitkim sviračkim žanrovima, kako dobro komentiraše Brian Eno da je 'new-wave bio glazba ispodprosječnih muzičara koji su se znali artistički izražavati'.



Na albumu se nalazi jedna specifična kratka prog-rock "Majka Jugovića" u stilu Time i Smak, a bome i jedna podulja od 7 i pol minuta, naslovna "Veliki cirkus" laganijeg, srednjeg tempa kombinacijom funka i bluesa u dinamički uređenom aranžmanu, a nije naodmet ne spomenuti da su kompozicije izvedene bez refrena i repetiranja stihova (!) što je danas popriličan kuriozitet izuzev balade "Dobar vetar, plava ptico" koja je možda bila bezecirana za mogući hit-singl (nema veze s istoimenom pjesmom U Škripcu iz 1983.), dok je "Možda zvoni Miss Stone" komična zvrkarija na razini 7 mladih, Pro Arte, ranog Bijelog dugmeta i Novih fosila sa šašavim intervalima charlestona i užićkog kola u koji iznenada uskaču hard-rock riffovi uz obilate cirkusarije. Šlag na torti je završna "Ceste budućnosti (Epilog)" koju je danas slabije upućenom sasvim lako zamijeniti s Buldožerom u vrijeme Marka Brecelja, dakako epohalnog im debija "Pljuni istini u oči" koji je izašao godinu dana kasnije. Kompozicija je razbarušena na uvodni dio virtuoznog brzanca a'la Alvin Lee, pa odlazi u blues-valcer 'da je život večan', pa standardni hippy/ flower-power za ljubitelje Janis Joplin, malo Peter Greena dok je još rozgao u Fleetwood Mac, yeah, ništa bez daška The Doors, malo Led Zeppa, ali samo prstohvat jer su oni u to doba bili pojam nedostižnih teškaša.



Sveskupa, ovo je s današnjeg aspekta i odmaka od skoro 50 godina vrlo vrijedan rad koji po ničemu nije zaostajao od ondašnjih svjetskih kreacija tog žanra. Jedna od paradoksnih činjenica jest da se na mnogo mjesta spominje da je album proslavila pjesma "Šošana". Nikako, taj singl je objavljen godinu dana kasnije s poleđinom "Please don't say nothing" kada se bend preselio u Belgiju nastupajući pod imenom Land. Singl je doživio iznimnu uspješnost budući da je realiziran za Polydor i distribuiran po zapadnoj Europi, a u Maroku je čak bio no.1. Daljnje putešestvije su ih odvele u Luksemburg, snimljen je drugi album "Cool Breeze" (Jupiter Records, 1975), nastupili su pod imenom Land kao predgrupa tada velebno cijenjenom Focusu, pa se 1976. ponovno vraćaju u Jugoslaviju nastavljajući kao Dah, objavljuju album "Povratak" s novom verzijom "Šošane", 1977. Zlatko odlazi u JNA, a njegov brat, klavijaturist Goran postaje vođa benda na čijem je vokalu bila pjevačica Latke, ali to je postala jedna sasvim druga priča koja je trajala godinu i pol dana s dva neuspješna singla "Žeđ/ Misli" (1976) i "Tomorrow/ Under the sky". Po povratku iz vojske Zlatko osniva Gordi i onda počinje žestoka priča broj 2…



Naslovi: 1.Prolog, 2.Prohujalo sa vihorom, 3.Troil i Kresida, 4.Desetorica sa lomače, 5.Majka Jugovića, 6.Veliki cirkus, 7.Dobar vetar, plava ptico, 8.Možda zvoni Miss Stone, 9.Ceste budućnost (Epilog)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 20/10/2022