Desilo se ono što sam pretpostavio. "Trompe L'oeil" je prva ptičja stvar bez distorzije, ajde u prvih dvije minute i nešto sitno kusur sekundi na razočarenje starih, najranijih fanova, no ftići očito sve manje mare za njih. Odvajaju se od svojih lešinarski otvorenih senzibliliteta momentalno se nalazeći u jasnoj fazi tranzicije sve više se priklanjajući rastućoj populaciji indie-rockera i hipstera koji traže žestok, ali ne i prežestok hardcore nego onaj šminkerskijeg i umivenijeg karaktera. Spremni su za pretvorbu u kućne ljubimce trenirajući za krletku jer uviđaju da je to daleko bolja opcija od tumaranja i nadlijetanja po visokim stijenama i pustara tražeći plijen.



U flori je to sazrijevanje, u njihovom slučaju mitarenje. Promjena perja. Prerastaju dječje igre kaotične hardcore čahure uglavnom kraćih pjesama kakve su imali na svim onim EP-ijevima s brojnim eksperimentima i de-kompozicijskim nestašlucima, pa kako god, imalo je to mnogo uzbuđenja bez obzira na sve opstrukcije koje je nezahvalno naturati u okvirima gdje ne postoje zakoni divljaštva i urnebesa bez ikakvog reda vožnje. A činilo se da će od toga sagraditi impozantan trade-mark uključujući i nehajne press fotografije bez glava, kao i nejasne biografske dosjee, no tome svemu je došao kraj. S mnogo održanih koncerata širom Europe stekli su priličan auditorij, osjetili mu puls i shvatili da ih osobito simpatizira mlađa publika kojima žustri i kaotični bendovi nisu najvažniji, a niti prošlost ekspresivnih post-hardcore/metal/punkera. S ograničenim dozama blažih sedativa za umirenje počeli su mic po mic da se približavaju velikom kontingentu uslovno rečeno srednje struje što se dalo primijetiti na "Personal War" (2015), a osobito na prošlome albumu "We Alredy Lost the World" objavljenom taman uoči finala Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji 2018. kada su snage ukrstili Francuska i Hrvatska. I tu je priliv novih fanova povećan za nekoliko potencija, a kad više nisi bend koji će biti zadovoljan da svira pred desetak-dvadesetak, šezdeset-sedamdeset ili stotinjak ljudi, nego ima sve veće apetite da im na koncerte dolazi nekoliko stotina, pa čak pomalo već i tisućica posjetitelja, jasno je da se i pristup novim materijalima mijenja. Oni elem, izlaze iz tih gnijezda undergrounda na široku scenu gdje kaos više nije vitalna osovina.



Sve ovo zorno prikazuje i ovaj službeno četvrti studijski album, naravno opet u produkciji Amaury Sauvea koji je sve više eksponiraniji i traženiji, a kako to biva, ima i pravi njuh kako njihovo prirodno divljanje ukrotiti u komplementarni stil od kojeg bi svi faktori trebali biti ispoštovani i zadovoljeni: dovoljno agresije i mrakova, ali i dostatna količina tog 'indie' svašta nešta tretmana, pa tako uvodna pjesma "Water wings" počinje struganjem tik-tak gitare poput otkucavanja sata u iščekivanju hardcore udaraca nastavljajući u "Daltonians" i "Confettis" prožimajući pandemijsku krizu otuđenosti najgore svjetske krize zapadnog svijeta nakon Drugog svjetskog rata. Manifest koji izbija iz lirike je intiman u skladu s bilateralno-političkim digresijama rašpajući po osjetljivom i klizavom terenu namećući se svojevrsnim govornicima generacije, onakvima kakvi su primjerice u tim trenucima bili za očekivati od onih koji nisu sastavili niti jednu prikladnu pjesmu - U2, Radiohead, Metallica, Morrissey i slične jezičine što su se vajkada perušale sa sličnim, odnosno velikim svjetskim i društvenim tegobama.



Album je slika svijeta s pozitivistički umivenim porukama iz blata, kaljuže i govana, tematskim preokupacijama vrlo slično Bonu čija je glava uvijek bila u nebesima, a ovdje malte ne da se kristalizira između redaka floskula 'u najtežim trenucima je bitno da se svi držimo za ruke'. Struktura kompozicija se stoga drži neuobičajeno lagodnog minimalizma nafeganog dinamičkim aranžmanima pobijajući onu njihovu raniju shemu da im pjesme nalikuju jako slične jedna drugoj. Sada su to striktno razdvojeni aranžmanski zahvati u stepenastim formatima koji puta produljeni do nekad nezamislivih 6 ili 7 minuta kao u slučaju rasplesane "Noah" na relaciji post-punka The Fall "The classical" sa čistim vokalom ili spomenute "Trompe L'oeil" nadahnutu okrutnom i besmislenom fakcijom mentalnog poremećaja. Daleko od toga da ovdje nema ponekog starinskog kaotično-abrazivnog uboda. Primjeri su "Cathedrals", "Nympheas" i "Grisaille" s vrlo sukladnim referencama Fugazi i At The Drive-In; nikad prije im nisu bili toliko bliski, a valja skrenuti pozornost na nove gitarske tretmane s kratkim delay/reverb vibracijama "Rodin" protežirajući inovaciju koja bi mogla biti prepoznatljivi siže, možda u bliskoj budućnosti. Nepredvidljiv je ovo rad od početka do kraja s usponima i padovima u lucidnim izletima od agresije do iznenadne mirnoće i staloženosti, a pogledajte im samo i novi image sa začešljanim frizuricama i košuljicama dugih rukava koji prekrivaju tetovaže i staru otpadničku furku kratkih hlača s neuredno odrezanim nogavicama. Ptice mjenjaju perje. A ćud im je ostala ista, samo je drugačije ispoljavaju. Onako kako smatraju da to publici treba.

Naslovi: 1.Water wings, 2.Daltonians, 3.Confettis, 4.Noah, 5.Cathedrals, 6.Nympheas, 7.Grisaille, 8.Trompe L'oeil, 9.Rodin, 10.Winter, yet, 11.Secession

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 07/10/2022