Ne znam kako vama, ali meni su Birds In Row uz The Idiot Rodeo Engine i Cowards jedan od ponajboljih francuskih hardcore bendova. Oni koji su ih gledali u Močvari 20.XI 2015. jako dobro znaju o kakvoj ekipi se radi, a prije toga sam godinama pisao o njima navijajući i drukajući da dođu jednom i kod nas. Moderna je to škola stila proizašlog iz kombinacije post-hardcorea najžešćih Fugazi križanog s black metalom, djelomice i mathcoreom Converge mada gitarist xBartx nije osobiti tehnički virtuoz kao kolege mu iz bratskih francuskih i američkih bendova, no 'ubija' kad ga krene frenetičan riff u gotovo svakoj pjesmi. Do sada su bili najbolji pokazatelji ili jedni od najboljih pokazatelja francuske stvarnosti poput recimo nekih naših ex-Yu bendova što stilski čak i nemaju slične reference, ali zbore u vrlo sličnom svjetonazoru - manje optimističnom, onom depresivnom, mračnom i mučnom. Imali su naglu uzlaznu putanju kreativnosti koja je popraćena i s vrlo dobrim feedbackom publike; jest, prvi radovi su im bili pomalo dosadni jer su im pjesme nalikovale ko' jaje jajetu, no imale su strahovitu energiju. Od zvanično prvog albuma "You, Me & The Violence" (2012) ta kreativnost je naglo iskočila, a s narednim EP-ijem, split izdanjem s WAITC (We Are In The Country) i drugim albumom "Personal War" (oba izdanja iz 2015.) ušlepali su se u samu prvu ligu francuskog undergrounda, pa prema tome i europskog, a i svjetskog.



I onda se desilo. Desilo to da su mahom svi veliki bendovi naglo počeli raditi komercijalne albume zastranivši u mainstream, a taj slučaj, evo nije mimoišao niti ove 'ptičice' iz Lavala. Ajde - de, kad krene ovaj album s prve dvije uvodne pjesme "We count so we don't have to listen" i "Love is political" to je još uvijek onaj stari stil mada se osjeća da je znatno mekaniji, dok je treća "We vs. Us" gotovo nevjerojatna promjena u indie-rock kao da je naglo iskočio jedan sasvim drugačiji bend. "Remember us better than we are" ima živosti i žilavosti do polovice, no kako je jedna od dvije najdulje pjesme iznad 5 minuta, središnji dio je satkan on neočekivane ambijentalnosti kao da su se prešaltali u post-rock, dok je za prvi singl "I don't dance" znatno omekšali performance hipoteza kako su zaista spremni izgubiti što se obznanjuje u narednoj "15-38" gdje se točno nabrajaju razlozi za polaganje oružja ispred puno jačeg protivnika. No, protivnici su ljudska taština, nesklad u nerazumjevanju, loš izbor parfema, pljesak na egoizam, kojekakve neostvarene maštarije, odnosno gubitak želje za borbom u šminkerskom svijetu što je sve potkrijepljeno i nevjerojatnim ulaskom u indie-rock izrastao iz post-hardcorea, upravo onakav kakav su prikazali Fugazi na posljednjem studijskom albumu "The Argument" (2001).

Sukladno tome, ne da se čini, nego jeste činjenica da su i ovi dojučerašnji aduti žestokog izričaja svjesno pokleknuli ispred mašinerije bussinesa isto onoliko koliko su i njihovi veliki idoli Converge posegnuli za tom linijom tananijeg otpora na posljednjem albumu "The Dusk In Us" spasivši se s otkupničkim EP-ijem "Beautiful Ruin" objavljenom samo dva tjedna prije ovog albuma. Izgleda da je to i bio zajednički dogovor između Jacoba Bannona izdavača, inače frontmena Converge i Birds In Row kojim skreću sa žestoke putanje u mnogo skuliranije teritorije pristupačne za onu vrstu publike koja baš i ne ljubi agresivne žanrove. Pri tome su ove 'ptičice' mnogo izgubile na potencijalnoj energiji i ubjedljivosti kod starih fanova, a dobile na melankoličnosti koja je bliskija post punku nego li post hardcoreu. To je još uvijek donekle OK, međutim pitanje je neće li kao i mnogi drugi bendovi potražiti izraz u jednostavnijem, pa čak i nedistorziranom zvuku, a po ovome albumu to je sasvim lako moguće jer zvuči bezopasno i poprilično letargično.

Naslovi: 1.We count so we don't have to listen, 2.Love is political, 3.We vs. Us, 4.Remember us better than we are, 5.I don't dance, 6.15-38, 7.Triste Sire, 8.Morning, 9.Fossils

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 15/07/2018