Smatralo se da mu je "Oridinary Man" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=29925 (2020) zadnji album kojim se priprema za lijes i grob, da je sve rekao i napravio što je trebao i mislio jer je nadživio mnoge svoje vršnjake i generacijske kolege. Još tamo početkom 80-ih godina prošlog stoljeća se držalo kako će on biti jedan od prvih iz te generacije što će dva metra pod zemlju, zajedno s Keith Richardsom, Claptonom i Joe Cockerom s obzirom na količinu najrazličitijih opijata što su ih konzumirali, ali vidi se, tko bi to mogao tada pretpostaviti... Još uvijek je živ, ali fizički nije zdrav. Skupio je vraške kreativne snage da pokaže kako još uvijek može napraviti čvrste i snažne pjesme o svojoj osobnosti, čak i više u nadnaravnom aspektu pokušavajući prevariti i sebe i bolest i smrt koja mu dahće za ovratnik. Njemu nije nimalo bilo teško sakupiti impresivnu listu gostujućih muzičara od Jeff Becka, Claptona, naravno Iommija, Zakk Wyldea, ovaj puta i Mike McCreadyja iz Pearl Jam, pa Josh Hommea i Taylor Hawkinsa, a u produkciji, ponovno Andrew Watta, mlađahnog meštra koji kuži stvar. Kad imaš love, možeš sve, pa čak i produžiti si život, a djelomice je u to uvjeren i sam Ozzy. Još samo da se spomene: prateću ritam sekciju čine Chad Smith (RHCP) uz Hawkinsa na bubnjevima, te na bas gitarama, pazi sad kreme i elite - Robert Trujillo, Chris Chaney (Jane's Addiction, Alanis Morissette) i Duff McKagan (Guns'n'Roses), a bome se pojavljuje i Dave Navarro na gitari, doduše u samo jednoj pjesmi. Svi su ga pratili u njegovim luđačkim lirskim rakursima na pohod uskrsnuća - 'I'll never die, because I'm immortal - neću umrijeti jer sam besmrtan' što govori druga pjesma "Immortal", a to možda i nije posljednji puta da revalorizira ono staro stanje Black Sabbath iz ranih 70-ih godina. Moglo bi se reći da je ovo sasvim normalan pristup nejlegendarnijeg živućeg rock negativca ukrašen cerekanjem u ovaj puta, nimalo glumatanoj poziciji.



Okupiran je prevarom smrti i uskrsnućem strahujući za konačni ishod održavši prepoznatljivu dovitljivost okultizma punog sukoba iskusnog luđaka koji doduše nije napravio nikakav široko poznati brutalni eksces u životu, pa ipak strahuje da nije živio dostojanstven život po Božjim pravilima; jest imao je mnogo grijehova koje mu nitko ne može nakalemiti, bio je zvijezda sklona svim neumjerenostima kakve rijetko tko može imati, a ovdje se kroz 13 vrlo dobro sročenih pjesama manje-više ispovjeda uključujući i obaveznu đavolsku stranu ljudskosti da ipak nije sve tako kao što izgleda. Image života se mora revalorizirati za takozvanu besmrtnost kao što su legendarne pjesme Black Sabbath koje su ustoličile čitav metal žanr upravo zbog okultnog svjetonazora, sasvim drugačijeg od gotovo svih rock i pop žanrova. Dubinom iskrenja u platformu metafizike, obavezne ezoterije i pseudo-teologije, lirika mu priča svašta o sagorijevanju u paklu, uništavanjem osnovne biti ljudskog postojanja, religijskim zabludama u koje niti on sam nije siguran, eh, da... "God is dead" Black Sabbath bješe vrlo zagonetna pjesma na posljednjem, sjajnom "13" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=17046 albumu Sabbatha 2013. godine, prvom koji mu je nakon više od 40 godina donio UK no.1 (zadnji je bio legendarni "Paranoid"1970) i prvom uopće na USA, a poteže na ovome albumu mnoge slične teze o zagrobnosti i pitanjima ima li života nakon smrti.



Njegova energija lirike je i dalje magnetska, sumorna i turobna, upravo ono što se i može očekivati pred ovakvom legendom nadomak smrti, no nije nimalo ponižavajuća, tek u zadnjim komadima se može osjetiti doza patetike određeno ciljana na područje fantazije besmrtnosti pokušavajući je dokazati pričom o tom fenomenu, neuglednom poslovanju s vragom kome prodaš dušu da živiš vječno na Zemlji , ovdje ipak nema tih i takvih nezamislivih Ozzyjevih prizora koliko god se trudio. I kraljica Elizabeta je umrla, a on je još uvijek živ i vjerojatno mu nije stalo da ikome više bilo što dokazuje jer je ionako čitav život bio mračni zabavljač najšireg hard/heavy i rock auditorija. Uvijek je ulagao pravo na prijestolje koje mu ionako pripada.



Kraće rečeno, odličan album od punih sat vremena hard/heavy stila i rocka u kome su gitaristi i prateća sekcija napravili veliki posao za princa tame na njegove tekstove. Možda i stilske epitafe... A možda Ozzy još ponešto napravi. Ne doima se da je ovo baš zadnje autorsko mu izdanje.

Naslovi: 1.Patient number 9 (fet. Jeff Beck), 2.Immortal (feat. Mike McCready), 3.Parasite (feat. Zakk Wylde), 4.No escape from now (feat. Tony Iommi), 5.One of those days (feat. Eric Clapton), 6.A thousand shades (feat. Jeff Beck), 7.Mr. Darkness (feat. Zakk Wylde), 8.Nothing feels right (feat. Zakk Wylde), 9.Evil shuffle (feat. Zakk Wylde), 10.Degradation rules (feat. Tony Iommi), 11.Dead and gone, 12.God only knows, 13.Darkside blues

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 12/09/2022