Ovo je možda bila i zadnja šansa da se uživo uhvate ovi rodonačelnici heavy metala budući da je gitarist Tony Iommy već u poodmaklom stadiju raka limfnih žlijezda s kojim se sustavno bori, odoljeva mu i još se uvijek dobro drži svirajući ama baš svaki ton precizno u 'dlaku'. Čulo se mnogo priča 'moram vidjeti bend prije nego što umru', milijunima je to pošlo za rukom da ih dohvate na turneji po Europi, USA, dalekom istoku i Australiji, u našim krajevima, nažalost nisu bili i jedino što preostaje jest ovaj sjajan live zapis iz Melbourna zabilježen 29.IV i 1.V 2013. koji pokazuje veličinu i značaj nekad davno omrznutog benda kome kritičari nisu davali niti 1% šanse da će uspjeti.
Svi takvi danas se mogu posipati pepelom po glavi jer su, zna se, Sabbath izmislili heavy metal, najvažniji su bend cijelog žanra, te su zaslužni za sve ono što se zove NWOTBHM, grunge, stoner, doom, alternativni metal i još mnogo toga. Na ovome opsežnom koncertnom prikazu od skoro 2 puna sata, Ozzy, Iommy i Geezer Butler kao originalna ekipa pokazuju svu svoju veličinu koja im je netragom nestala koncem 70-ih kad je Ozzy zbog mnoštva razloga napustio bend. Usput, svaka čast fazama s Diom, Gillanom, Glen Hughesom i Tony Martinom koji su imali svoje zapažene trenutke, no Ozzy je bio uistinu poseban i drugačiji. Njegov vokal i način intonacije ostali su osnovnim temeljem žanra, a Iommyijevi riffovi i teška ritam sekcija u kojoj je ovaj puta Tommy Clufetos na bubnjevima (radio s Ted Nugentom, Alice Cooperom i Rob Zombijem) vječita su inspiracija svakom heavy i hard bendu.

Paralelno s ovim živim albumom sninmljen je i prošireni video DVD s priloženim uvodom i odjavom, a kompletni sadržaj je izbor s dva koncerta na kome su manje-više očekivano prepleli najznačajnije pjesme s prvih 5-6 studijskih albuma. Jedino s ploče "Tehnical Ecstasy" (1976), posljednje s Ozzyijem na vokalu nije uvrštena niti jedna mada se na deluxe box setu u bonusima pronađe osrednja "Dirty women". Osim standarda "War pigs", "Into the void", "Snowblind", "Black sabbath", "N.I.B.", "Iron man", "Children of the grave", te nezaobilaznih "Sabbath bloody sabbath" i "Paranoid" koje su spojene u zajedničku kompoziciju od skoro punih 6 minuta, ovdje su i neka neočekivana iznenađenja poput "Behind the wall of sleep" (s debija "Black Sabbath", 1970), vrlo rijetko izvođena "Fairies wear boots" (album "Paranoid") ili "Symptom of the universe" (album "Sabotage", 1975) u kojoj je Clufetos kao nekad u sjajnim i slavnim danima dobio dugačku solističku rolu na bubnjevima poput Bill Warda.



Dosta je čudno da su slavni povratnički album "13" (2013) s Ozzyijem predstavili samo kroz 3 pjesme "Loner" (drugi singl), "End of the beginning" i "God is dead?" (prvi singl), no s obzirom na činjenicu da je koncert održan mjesec dana neposredno prije njegovog objavljivanja, opravdano se nije išlo na neku opsežniju promotivnu set-listu (ha, barem su mogli uvrstiti "Dear father"). Da stvar bude još interesantnija, sasvim je moguće da Sabbathi planiraju još jedan album u ovome izdanju ako Iommy još poživi, ode u studio i snimi nešto s Ozzyijem (daj Bože). Izveli su u samoj sredini koncerta jednu posve novu koja se ne nalazi na albumu "13" - "Methademic", čvrstu i brzu s drajverskim basovima, obiljem heavy/stoner riffova i sjajnim solažama, a Ozzy u njoj ponovno pjeva drito kroz melodiju. Osim toga, Ozzy se spretno ušaltao u svoju ulogu velikog frontmena neprestano animirajući publiku na ovacije sa sitnim podjebavanjima i tom prilikom je bio posve skuliran i miran, dosljedno koncentriran, a kako i ne bi: tokom cijele ove turneje bio je trijezan skoro 2 puna mjeseca i frcao je od kondicije. Valja spomenuti da je u pratećoj ekipi povremeno uskočio Adam Wakeman na klavijaturama, sin daleko poznatijeg Ricka Wakemana s kojim su davne 1973. snimali album "Sabbath Bloody Sabbath" gdje je Rick sasvim slučajno radeći u drugom studiju na albumu benda Yes uskočio kao pripomoć na klavijaturama, synthu i moogu za čuvene pjesme "Sabbra cadabra" (znana i u obradi Metallice) i "Who are you?" za koje se smatra da su prve progressive-metal kompozicije u povijesti, te su dale strahoviti vjetar u leđa kreativnim bendovima da se otisnu u tom smjeru, pa čak i avangardnu notu tada još nepostojećem synth-popu. Ali kako god, Adam nije svome ocu niti do koljena, a po svemu sudeći, Sabbathi nisu niti tražili od njega neko virtuozno umijeće, već samo idealno popunjavanje ponekih prostora ili, pak dizanje dinamike.

Ako ponovno uzmemo ona dva jedina zvanična živa zapisa Sabbatha i Ozzyija, nes(p)retni "Live At Last" iz 1980. (sa snimkom iz 1973. kada ih je manager Patrick Meehan dobro iskoristio za svoj džep) i prvi nakon 20 godina Ozzyijevog odsustva, uistinu slabo znani i primijećeni "Reuinion" (zapis iz Birminghama 1997.), te ne obaziremo pažnju na mnoštvo odličnih bottleg izdanja s lošim tonskim karakteristikama, ovo jest najbolje live izdanje ove postave. Uočava se da im je svima konačno stalo da nakon svih tih trzavica, mržnji, prepucavanja, pljuvanja, tračanja i niza nepotrebnih bedastoća ponovno zvuče kao veliki bend što s Ozzyijem Black Sabbath uistinu i jesu. Tko zna što je sve to cirkuliralo između njih, neke stvari iz prošlosti su uistinu bile jako loše na njihovim emocionalnim i karakternim paralelama, no barem su se ovdje uspjeli dogovoriti da profesionalno odsviraju koncert, snime taj epohalno važan povratnički studijski album (znate li da je bio čak i u nominaciji hrvatskog Porina za najbolji inozemni album?), te su ovdje od A do Ž ispoštovali i progutali sve ono što se često dešava ne samo ovako velikim bendovima koji jedva da se mogu trpjeti sat i kusur vremena na pozornici, već i nama sitnim ljudima koji s bivšim kolegama što su nas zajebali, ljubavnicama koje su nas prevarile, a i mi njih, te općenito s ljudima koje preziremo iz nekih sasvim drugačijih razloga na račun šovinizma, degradiranja, lopovluka, neurednog braka ili višegodišnje bliske veze, te one naše ljudske egocentrične taštine, a u slučaju Sabbatha i fanova i publiciteta i novaca koji su na koncu najbitniji u cijeloj ovoj priči svodi se na činjenicu da je zlato ono što se vidi i čuje, pa makar iza toga stajala i najgora moguća netrpeljivost i glumatanje. Sumnjam da se Ozzy i Iommy međusobno pozivaju na roštilj, pivo, druženje s djecom i da pričaju o idejama kad se jako dobro poznaju. Ovo su im možda zadnji pravi svijetli trenuci u životima i shvatili su da moraju za tamo nekoga drugoga, a ne za sebe i svoje taštine izgledati i djelovati savršeno dobro. Uspjeli su to i svaka im čast. Psihička figura nekadašnje mržnje i prezira ovdje je dobila okus ravnodušnosti i pravog biznisa kojeg nisu ostvarili u potpunosti onda kada su trebali. Preveliki su i preznačajan bend da bi u ovakvom trenutku opstruirali vlastitu karijeru koja je možda i na izdisaju.

Naslovi: 1.Introduction, 2.War pigs, 3.Into the void, 4.Loner, 5.Snowblind, 6.Black sabbath, 7.Behind the wall of sleep, 8.N.I.B., 9.Methademic, 10.Fairies wear boots, 11.Symptom of the universe, 12.Iron man, 13.End of the beginning, 14.Children of the grave, 15.God is dead?, 16.Sabbah bloody sabbath (intro)/ Paranoid, 17.Credits

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 13/07/2014