BLACK SABBATH: 13 (Vertigo/ Universal, 2013)

Saga koja je pratila ovo povratničko djelo okončana je 7.VI 2013. izlaskom dugo očekivanog i čak 13 godina odgađanog albuma s Ozzy Osbourneom (i prvog s njime nakon 35 godina odsustva). U međuvremenu je Tony Iommiju otkriven rak limfnih žlijezda, a originalni bubnjar Bill Ward je ispao iz igre zbog ugovora, no bend mu poručuje da je njegovo mjesto uvijek tu kad god poželi da se vrati na njega. S 3/4 originalne postave u kojoj je još basist i tekstopisac Geezer Butler, te bubnjarska session zamjena za Warda - Brad Wilk (RATM, Audioslave), Sabbathi su preskočili sve ono švrljanje, bauljanje i nesretno posrtanje koje je uslijedilo nakon odlaska Ozzyija koncem 70-ih godina. Jest da su nakon Ozzyija imali još nekoliko pravih pogodaka, ali u principu bend bez njega više nije imao karizmu mračnog, tužnog, depresivnog i morbidnog sastava kojeg je konstantno na životu održavao Iommi.

"13" je potpuni povratak u trijumfalne rane 70-te kada su bili natopljeni derivatima alkohola i narkotika obasuti zastrašujućim temama, te sporim i teškim ritmovima koji su prvo ustoličili cijeli heavy metal žanr, a kasnije nazvani stoner, doom i sludge, istovremeno utjecavši i na još mnoštvo različitih fahova od NWOTBHM, black metala, grungea do alternativnog metala. Novih 9 pjesama je prožeto klasičnim eklekticizmom na kojeg su navikli sve do 1978. i posljednjeg albuma "Never Say Die!" s Ozzyijem što u konačnici znači da se zvuk i stil ponovno oslanjaju na stare odrednice teškog distorziranog bluesa s obeshrabrujućim tekstovima koji su pesimističniji nego ikad.

Posebno je u svemu ovome zanimljivo gostovanje Wilka koji je u RATM bio daleko više orijentiran na funk groove nego li na rock, blues ili heavy ritmove. Često se u ove 54 minute osjeća njegov trud da ne zabrlja i da nešto ne pođe mimo stila kojeg je imao Ward. Jest, Ward je bio genije koji se nikad nije opterećivao sa standardima preciznosti, već sa referencama samih pjesama kojima je davao puls. Njegov izostanak je vrlo sličan pokojnom Bonzu (John Bonham) kad su Led Zeppelin odlučili raspustiti bend jer takvog bubnjara početkom 80-ih teško da su mogli naći. Da se ne cjepidlači, Wilk ovdje ima odličnih trenutaka gdje se stopio s kemijom originalnih Sabbatha, a oni detalji koji govore suprotno mogu samo zauzeti poziciju utješne zamijene.

Vitalne karakteristike Sabbatha su ostale na svome mjestu pospješene suvremenom produkcijom Rick Rubina s kojim je još 2001. bio planiran ovaj povratnički album, mada se mora primijetiti da je na svoj način miksao frekvencije dovevši ih katkad u lom iskrivljenih kompresija. Na žalost, to je previše raširena i općeprihvaćena stilska osobina današnje moderne glazbene produkcije, osobito u heavy žanrovima koji su hoćeš-nećeš napucani tehnološkim bravurama koje su vrlo često nezgrapne za žive izvedbe. Posebice Iommiju kome ne treba nikakva dodatna šminka za njegove riffove i sasvim jednostavan, ali teško distorziran gitaristički stil.



Albumu je prethodio teški i tromi, čak 9 minuta dugačak apokaliptični singl "God is dead?" objavljen sredinom travnja 2013. koji je jedan od blistavih pogodaka albuma svojim molovima, kompleksnijim aranžmanom, te napornim i mračnim stihovima što istovremeno aludiraju i na blagoslov i na prokletstvo. A u vrlo sličnim performansima album otvara uvodna "End of beginning" koja zajedno sa spomenutim singlom jasno ukazuje da se bend uhvatio za strašno jezovite emocije, duševno-psihičke osjećaje nelagode, konfuziju, religijske predrasude, misticizam i horor prizore.

Oživljujući staru etiku benda da koristi monolitne kanone rock zvijezda kao što su bili The Beatles ili Led Zeppelin, tu je klasičan primjer "Loner" koji se komotno nastavlja na shemu pjesama poput čuvenih "N.I.B.", "Iron man" ili "Snowblind". Na početku akustične balade "Zeitgeist" čuje se onaj karakterističan Ozzyijev podrugljiv smijeh, a sama kompozicija se vraća u epohu vrlo slične laganice "Planet caravan". Čak je i Ozzyijev vokal prošaran veoma sličnim klaustrofobičnim efektom. Tek na sredini albuma se osjeti da je Wilk pogubio osnovni Wardov impuls u kompozicijama "Age of reason" i "Live forever", te da dolazi iz sasvim druge škole gdje je promijena tempova zasnovana na drugačijim obrascima. Na svu sreću, ovo su rijetki momenti koji udaljavaju djelomično od one čiste Sabbath klasike, no Iommijevi riffovi, solaže, nešto kompleksniji aranžmani, te Ozzyijev vokal i Butlerovo lirsko nadahnuće nadvladavaju utjehu neophodne bubnjarske zamijene. A osim toga pjesme služe i kao solidan podsjetnik da se bend nekad davno bavio i progressive strukturama kao primjerice na albumima "Sabbath Bloody Sabbath" (1973), "Sabotage" (1975) ili "Tehnical Ecstasy" (1976).

Dvije posljednje pjesme "Damaged soul" (s usnom harmonikom Ozzyija) i jedna od ponajboljih "Dear father" su ponovno vrlo dobri učinci u kojima je Wilk ponovno uhvatio kemiju benda.

Novog "Paranoida" nema, isto kao niti nekih brzih tempova, no u kompletu gledajući, ova postava je konačno uspjela nakon gotovo 40 godina svega i svačega što je objavljivano pod imenom Black Sabbath ostvariti album dostojan reputacije velikog i značajnog benda. Nekad su im i za najbolje radove "Paranoid" i "Master Of Reality" kritičari podmetali kajle i prezirali ih iz dna duše, da bi tek Ozzyijevim odlaskom postali svijesni kakvu su avangardu degradirali. Danas se samo fanovi mogu buniti da je ovaj njihov eklekticizam suviše grandiozno riješen bez izvlačenja pikantnih osobnih nesuglasica i svih onih razlika koje su odvajale njihove karijere nakon Ozzyijevog mega uspješnog solističkog debija "Blizzard Of Ozz" (1980). Ali neosporno je da ovaj album utjelovljuje osnovnu suštinu benda s hladnim i nisko spuštenim riffovima, zlokobnim tekstovima i više nego proračunatim pjesmama s kojima egzistencija daljnje budućnosti benda nije upitna. Ako će biti zdravlja i ovakve izvorne logike, bend može bez ikakvih problema iskoristiti sve svoje potencijale i za naredni korak.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 20/06/2013

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Old Mystic Lore

ZIMOGROZ: Old Mystic Lore (2020)

| 11/08/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Čudno sjeme

LOS KOZMOS: Čudno sjeme (2019)

| 09/08/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Howl

JOHN FOXX & THE MATHS: Howl (2020)

| 31/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Engele, bengele, banda svira...

PARTLEKI: Engele, bengele, banda svira... (2020)

| 27/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: The Gereg

THE HU: The Gereg (2020)

| 16/07/2020 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: 13
  • Black Sabbath (1970)
  • Paranoid (1970)
  • Come To The Sabbath, live bottleg (1970)
  • Master Of Reality (1971)
  • Vol. 4 (1972)
  • Sabbath Bloody Sabbath (1973)
  • Bagdad, bottleg (1974)
  • Sabotage (1975)
  • Tehnical Ecstasy (1976)
  • Never Say Die! (1978)
  • Heaven And Hell (1980)
  • Live At Last, live (1980)
  • Mob Rules (1981)
  • Live Evil, live (1982)
  • Born Again (1983)
  • Seventh Star (1986)
  • The Eternal Idol (1987)
  • Headless Cross (1989)
  • TYR (1990)
  • Dehumanizer (1992)
  • Cross Purposes (1994)
  • Cross Purposes Live (1995)
  • Forbidden (1995)
  • Reunion, live (1998)
  • Past Lives, live (2002)
  • Live At Hammersmith Odeon, live (2007)
  • 13 (2013)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*