Nakon odlaska Ozzyija, od 1980. tokom naredne dvije i pol decenije za vokalom su se smjenjivali Roni James Dio, Ian Gillan, Glen Hughes i Tony Martin s promjenjivim kreativnim i tržišnim rezultatima od velike slave sve do marginalnog statusa.

BLACK SABBATH - Heaven And Hell (Vertigo Records/ Warner Bros., 1980) Prvi album bez Ozzyija popraćen je nemilim događajima i sukobima u bendu. Prvo je Iommi odlukom Warda počeo pjevati nove pjesme, a onda se u igru umješala Sharon Arden (kasnije Ozzyijeva supruga), kćerka njihovog managera Don Ardena kojoj se nije sviđala Iommyijeva vokalna interpretacija. Na svoju ruku je pozvala Roni James Dia iz supergrupe Rainbow i dovela ga na jednu probu u kojoj je takoreći ispred nosa oduzela mikrofon Iommyiju i naredila Diu da pjeva. Kako je bend bio vezan ugovorom, ništa mu drugo nije preostalo nego da se pridržava zapovijedi, no zavladala je strahovito loša naelektrizirana atmosfera na rubu ekscesa. Materijal je snimljen na dvije lokacije u Miamiju i u Parizu, a Iommi je odbio da prisustvuje snimanju Diovih vokala; čim je odsvirao svoje dionice, pokupio se iz studija, sjeo na avion i bezvoljno odletio kući. Samo dva mjeseca uoči snimanja albuma, bend je napustio Butler revoltiran raspletom događaja pa je kao zamjena na bas gitari uskočio Geoff Nicholls iz benda Quartz. Ipak, ugovor ga je vezao da treba odraditi studijske obaveze, pa je u siječnju 1980. doletio u Miami gdje je za samo nekoliko dana snimio svoje dionice, a Nicholls je kao član 'sa strane' svirao klavijature i ostao u postavi dvije decenije svirajući na koncertima iza pozornice. Ward je kasnije izjavio da se malo tko od njih trojice originalnih članova benda sijeća kako se album snimao jer su svi bili redovito ušlagirani dan i noć, ako ne kokainom i dopom, onda totalno pijani. Čak se nisu niti viđali u studiju, već kako je tko bio sposoban nešto odsvirati bistrije glave, tako su dolazili u studio i snimali svoje dionice uz pratnju demo matrice.

Produkt ovakve loše klime koja više po ničemu nije nalikovala na bend, već je sugerirala da su se Black Sabbath ne svojom voljom pretvorili u marketinški izrežirane marionete show-biza bio je iznenađujuće dobar, ali posve drugačiji album no što bi se to od Black Sabbath moglo očekivati. Kao prvo, vokal Dia je bio potpuno različit od Ozzyija; Ozzy je pjevao po riffovima i melodijama, a Dio je razbio tu shemu slobodnim prodiranjem 'kroz riff' stvarajući nadogradnju i nove intonacije bazirane na vrlo harmoničnoj tonskoj diferenciji, to jest, svojim vokalom je stvarao sasvim zasebnu melodiju, po mnogima kreativniju od one koju je svirao Iommi. Dio je također napisao i kompletne tekstove budući da su odlukom managementa stihovi koje je pisao uglavnom Butler bili loši i neinspirativni zbog svih ovih zbivanja. Tematika mu je bazirana na kompromisima o paklu i raju, Bogu i Sotoni, samoći, individualnim preokupacijama, te je nabijena bajkovitim referencama i gordim porukama od kojih je svakako najpoznatija 'umri mlad' u singlu "Die young" (UK no.41). Najveći hit albuma bio je vrlo brzi komad "Neon knight" (UK no.22) s kojim su se relativno na vrijeme priključili NWOTBHM trendu, a naslovna progressive pjesma tromijeg tempa s blueserskim 'power' basom i raskošnim orkestracijama klavijatura "Heaven and hell" (objavljena kao live poleđina singla "Die young") kasnije je uvrštena među 100 najboljih heavy pjesama svih vremena. Ipak, najkreativnijom pjesmom smatra se laganica "Children of the sea" koja je inspirirala Iron Maiden za čuvenu "Children of the damned" s albuma "The Number Of The Beast".



Producent Martin Birch kojem je ovo bio prvi rad s bendom imao je vraške muke 'polijepiti' i skrpati sve te kolaže snimanih, brisanih i tko zna koliko puta sprtljanih studijskih sessiona. Prisjeća se da je svatko od trojice originalnih članova pristizao u studio kako se kome prohtijelo, a on je stisnuo 'rec' očekujući popravak neke dionice, no svaki puta bi rezultat bio drugačiji. Na koncu, kada je album završen i objavljen, Ward, Iommy i Butler su se čudili kako je iz sve one zbrke uopće došlo do sasvim solidnih pjesama (osobito "Lady evil" za koju se nitko od njih ne sijeća kako su je odsvirali), a naposljetku, pripremajući se za promotivnu turneju, pjesme su 'skidali' s ploče budući da nisu imali uvid u njihov nastanak.



Album je dosegao UK no.9 i USA no.28, prodan je u oko 2 milijuna primjeraka, te je nakon "Paranoid" i "Master Of Reality" treći tržišni najbolji zgoditak benda u karijeri. Ovdje je do izražaja došla i omotnica ploče koja do tada u njihovom radu nije bila osobiti prioritet. Izradio ju je Lynn Curlee prvotno za Blue Oyster Cult kojima se nije sviđala ideja 'anđela koji puše cigarete', a samo 4 godine kasnije istu ideju će realizirati Van Halen na omotu svojeg multimilijunskog albuma "1984" s hitom "Jump".



Prvi javni nastup s Ronnie James Diom u ulozi frontmena bend je održao 17.IV 1980. na početku promotivne turneje u Njemačkoj, a prve reakcije publike na njega su bile omalovažavajuće i pogrdne. Američki dio turneje održan je s predgrupama Journey i Cheap Trick, a na trijumfalnom koncertu u Los Angelesu pred 75.000 ljudi, mnoštvo mu je na početku koncerta dobacivalo neukusne komentare 'odlazi s pozornice, vratite nam Ozzyija', no kako je nastup odmicao, Dio je pokazao koliko je jači, moćniji i melodičniji pjevač unatoč tome što nije bio zabavljač poput Ozzyija. U ovakvom okružju gdje je bend povratio staru slavu, ali se međusobno razdirao u netrpeljivosti i sukobima sa managementom koji im je krojio sudbinu, Bill Ward je frustriran i totalno pijan nakon koncerta u Minneapolisu 18.VIII 1980. pokupio stvari, sjeo na autobus, otišao do aerodroma, odletio u Britaniju i bez ičijeg znanja napustio bend. Kako su tek drugi dan saznali za to, do konca turneje su unajmili tada nepoznatog bubnjara Vinny Appicea iz njujorškog benda Axis koji će činiti drugu postavu, tzv. 'Mark II' od 1980. do 1983. godine. Ward se ponovno vratio u bend još dva puta, a svaki odlazak je bio uzrokovan alkoholom. Dva puta je doživio infarkt, a svaki puta je Appiece uskakao kao rezerva. Zbog teških zdrastvenih problema definitivno je napustio sastav 1986., a ponovno se priključio bendu 1997. na povratničkom koncertu u Birminghamu kada se originalna postava s Ozzyijem skupila nakon više od 20 godina koje su protekle u nevjerojatno neukusnim međusobnim medijskim tračevima.

BLACK SABBATH - Live At Last, live (NEMS, 1980) Jedini zvanični živi album s Ozzyijem objavljen je u ljeto 1980. za vrijeme turneje "Heaven and Hell" kada je sudbina benda bila posve neizvjesna. Činilo se da je na pomolu totalni raspad nakon kojeg će interes za bend splasnuti, pa je njihov bivši manager Patrick Meehan bez znanja i dopuštenja ekipe izdao album za svoju etiketu NEMS.

Riječ je o snimcima zabilježenim 16.III 1973. u londonskom Rainbow Theatru s turneje povodom promocije albuma "Vol. 4" s kojeg su ovdje uvrštene pjesme "Tomorrow's dream", "Cornucopia", "Snowblind", te "Changes" i "Supernaut" kao dijelovi obimnog medleya "Wicked world" od punih 19 minuta u kome se još nalazi i pjesma "Into the void". Zapis je sasvim solidan, svirka besprijekorna sa set listom u kojoj se nalaze "Sweet leaf", "Children of the grave", "War pigs", na samoj završnici nezaobilazni "Paranoid", a izveli su tada i novu pjesmu "Killing yourself to live" koju su pripremali za nadolazeći album "Sabbath Bloody Sabbath".

Kada je album objavljen u srpnju 1980. godine, priča Butler da je kupujući votku u nekoj trgovini u Los Angelesu ugledao u izlogu omotnicu ploče s uočljivim natpisom Black Sabbath ispisanog kompjuterskom grafikom. U prvi mah je mislio vidjevši na omotu kapsulu kako se spušta na Mjesec da se moguće radi o nekom elektronskom ili synth-pop bendu Live At Last koji je ploču prozvao njihovim imenom, no kad je pogledao poleđinu i vidio da je to snimka nekog njihovog koncerta, nije mogao vjerovati svojim očima. Kupio je ploču, odnio momcima koji su se spremali za koncert te večeri i onda je nastala prava pomutnja u potrazi za Meehanovim telefonskim brojem da mu opsuju sve po spisku. Međutim, Meehan je imao sva prava na izdavanje ploče budući da im je bio manager u vrijeme kada je snimak nastao, a kasnije su vidjeli da je u tom starom ugovoru stajalo da on može raspolagati sa svim njihovim autorskim radovima nastalim u terminu trajanja ugovora. Kako god, bend je tek 1986. priznao ovaj živi zapis svojim zvaničnim koncertnim albumom objavivši ga kao vlastiti remaster na prvom cd izdanju za Castle Communications.

BLACK SABBATH - Mob Rules (Vertigo Records/ Warner Bros., 1981) Nakon prvog odlaska Warda, bend se sveo samo na dva originalna člana, a utoliko je i ovaj album bio sve manje sabbathovski, a sve više tržišno orijentiran na zamisli producenta Martin Bircha i lirske složence Dia koji je pisao sve zahtjevniju i sofisticiraniju liriku zakukuljenu u mračne sfere. Takvim tematikama je obilovao čitav album, no posebno su bile mistične pjesme "The sign of the southern cross" u teškom progressive-gothic ambijentu prošaranom synthovima Geoff Nichollsa, potom hard-rock singl "Voodoo", "Falling off the edge of the world" i relativno uspješan singl "Turn up the night" (UK no.37) koji je bio određeni nadomjestak referencama "Paranoida".



Tempovi pjesama su znatno opali u dinamici, a jedine brže pjesme su spomenuti singl "Turn up the night", djelomično drugi dio aranžmana "Falling off the edge of the world", te najsnažniji komad, naslovna "The mob rules" objavljena i kao singl (UK no.46). Kako se ekipa nije niti trudila uroniti u Diovu liriku, odvratili su mu zagonetnim ambijentalnim instrumentalom "E5150" kojeg su još 1975. izvodili na turneji izvodeći ga kao neimenovani 'intro' u koncerte. Naziv ustvari znači 'evil' kombiniravši rimsko slovo E s arapskim i rimskim brojkama 5=V, 1=I i 50=L. Ronnie James Dio se tokom rada na ovome albumu želio ispoljiti kao vodeća figura što Iommiju i Butleru nimalo nije odgovaralo. Nametao je svoj svjetonazor, uplitao im se u aranžmane, te premda je imao dobro razrađene koncepcijske ideje, bio je sve nepoželjniji budući da je povrh svega na koncertima djelovao hladno i prilično ukočeno pokušavajući samog sebe pretvoriti u artističku ikonu koja će Ozzyija nadmašiti po svim parametrima. Unatoč svemu što je bilo vidljivo, album je dospio do UK no.12 i USA no.29, te je prodan u oko milijun primjeraka što u toj situaciji bio izuzetan uspjeh.

BLACK SABBATH - Live Evil, live (Vertigo Records, Warner Bros., 1982) Drugi živi album ustvari je bio 'prvi pravi' koncertni zapis kojeg je bend potpuno prihvatio kao zvanično izdanje. Objavljen je kao dvostruki LP sa zapisom snimljenim u proljeće 1982. iz Seattlea, San Antonia i Dallasa, a sadrži 14 kompozicija od čega su 6 standardi - "N.I.B.", "Black sabbath", "War pigs", "Iron man", "Paranoid" i "Children of the grave". Oni koji su ovom prilikom prvi puta čuli Diove interpretacije Ozzyijevih pjesama ostali su debelo razočarani. Diov vokal je bio čvrst, opak i posve drugačiji, te je spram Ozzyijevih izvedbi djelovao potpuno izvještačen, gotovo silovan do grotesknih razmjera pretjeranog glamura nalik na Freddy Mercuryija. Nestalo je tuge, morbidnosti i mračnjaštva kojim je isijavao Ozzyijev vokal, a došla je smišljena, ali suhoparna teatralnost koja je umnogome promijenila smisao pjesama. On se jedino dobro snalazio u temama s dva albuma na kojima je sudjelovao ("Children of the sea", "Voodoo", "The mob rules", "Heaven and hell" i "The sign of the southern cross"), te kako je neprestano težio vodećoj ulogi, ubrzo je došlo do konačnog obračuna. Za vrijeme miksanja materijala u studiju, želio je svoj vokal još više izbaciti u prvi plan, a onda su mu Iommi i Butler odbrusili - 'e, sad je dosta!'. Prije nego što je album službeno objavljen, u studenom 1982. Dio je izbačen iz benda jer je osim toga i naveliko 'drobio' oko izbora slike za omotnicu. Odmah je osnovao vlastiti sastav Dio s bubnjarem Appiceom, a na račun kratke karijere u Black Sabbath prva dva albuma "Holy Diver" (1983) i "The Last In Line" (1984) prodani su u milijunskim nakladama uz dva velika hita "Mystery" i "Rock'n'roll children" koji su dospjeli na UK top-40. Bend je imao dvije faze rada, objavio je 10 studijskih i 5 live albuma, a Ronnie James je umro 16.V 2010. od raka na želucu.

BLACK SABBATH - Born Again (Vertigo Records/ Warner Bros., 1983) U vremenu kada je od benda ostala tek blijeda slika, a solo karijera Ozzyija je bilježila enormnu popularnost budući da su mu prva dva albuma "Blizzard Of Ozz" (1980) i "Diary Of A Madman" (1981) ostvarila nevjerojatne milijunske tiraže (računa se da je sa trećim "Bark At The Moon", 1983. ta cifra došla do nekih 15 milijuna), novi potez benda je morao pošto-poto biti senzacionalan. I jeste.

Nakon audicije s kojom nisu bili zadovoljni uputili su u veljači 1983. poziv Ian Gillanu (ex-Deep Purple) koji je tih godina bio vođa iznimno popularnog Gillan Band, te su uspjeli pribrati povratnika Bill Warda da se trijezan pojavljuje na probama. S novim materijalima i tekstovima koje je djelomično napisao i Gillan, obećavajuća ekipa je otišla u The Manor Studio u Oxfordshireu gdje je tokom proljeća s novim producentom Robin Blackom urađen ovaj 11. studijski album. Ali, koliko je za Ozzyija sretna, pa i najsjajnija zvijezda bio njegov gitarist Randy Rhoads (tragično poginuo 19.III 1982) koji je najzaslužniji za uspjeh prva dva solo albuma, toliko je Gillan bio najveći kamen spoticanja u novom izdanju Black Sabbath. Njegovi falseti, visoki prodorni, a katkad i zastrašujući vokali, blueserski maniri, te vrlo duhoviti tekstovi nikako se nisu uklapali u tugu, mračnjaštvo, sudbinske priče i okultizam koji je bio zaštitni simbol benda. "Born Again" je bio jedan sasvim drugi bend koji je zbog potpuno drugačijeg Gillanovog pristupa isijavao novim, do tada nepoznatim teritorijima u heavy metalu. Sarkazmom opaljene pjesme uzrokovale su potpunu konfuziju i zbunjenost kritike koja je u prvi mah oštro ispljuvala album nazvavši ga najgorim radom benda u karijeri od čega su česte komparacije bile 'ne znate da li je bolesniji omot sa đavoljom bebom ili njegov sadržaj'. Usput, po nekim mišljenjima, omot je jedan od najgorih na hard/heavy sceni. Ipak, nije prošlo dugo, a ovo iskustvo su pod svoj krov uzeli prvi death metal bendovi, dok ga je Lars Urlich iz Metallice proglasio najboljim albumom benda u karijeri. I sam Ozzy je 1984. godine izjavio da je to najoriginalniji rad koji je čuo od bivših kolega otkako je napustio bend.



Kao jedini singl objavljen je snažan i brzi komad "Trashed" koji je vrlo brzo zaboravljen, ali je zajedno sa još nekolicinom pjesama poput kompleksne psihodelije "Disturbing the priest", moćno nabijene "Digital bitch" koja govori o Sharon Arden (u to vrijeme je bila Ozzyijeva djevojka) ili ponajbolje "Zero the hero" uvelike utjecao na tokove i razvoj underground metala. Ova posljednje navedena doživjela je obradu death metalaca Cannibal Corpse, a poslužila je i kao inspiracija tada još nepoznatim Guns'n'Roses za obrazac megahita "Paradise city". Uostalom, mnoge vokalne dionice Axl Rosea su zasnovane upravo ne utjecajima Gillanovih interpretacija s ovog albuma. Unatoč izuzetno loših kritika i recenzija, album je dospio na UK no.4 što je bio najbolji plasman još od vremena "Sabbath Bloody Sabbath" iz 1973., no u USA je posve podbacio (no.39) ne ostvarivši nikakav zapažen tržišni rezultat. To je ujedno bio i posljednji veliki eksperiment Black Sabbath nakon čega im se kreativna, a još više komercijalna putanja uspješnosti i samog ugleda počela opasno srozavati.



U koncertnu set listu ulazio je i Deep Purple klasik "Smoke on the water", a Gillan je svoju jednogodišnju avanturu u bendu okončao u travnju 1984. nakon završetka promotivne turneje 'Born Again' i tada se priključio ponovno okupljenim Deep Purple s kojima je snimio povratnički album "Perfect Strangers".

BLACK SABBATH - Seventh Star (Vertigo Records/ Warner Bros., 1986) Od samog pogleda na neinventivan omot dalo se zaključiti da ovo više nema nikakve veze sa Black Sabbath. Premda je potpisan imenom benda, "Seventh Star" je bio solo rad Iommija koji je uposlio posve novu postavu sa Glen Hughesom na vokalu (ex-Deep Purple bas), Dave Spitzom (bas) i Eric Singerom (bubnjevi), a konačno je zvaničnim članom benda postao dugogodišnji session i live klavijaturist Geoff Nicholls. Prije nego što će ova ekipa otići u studio, tračak nade za okupljanjem stare postave pojavio se na Live Aidu 1985. kada su se Black Sabbath po prvi puta pojavili na pozornici sa Ozzyijem nakon 1978. godine. Ali dakako, stvari nisu nikako funkcionirale...



Album je objavljen početkom 1986. i pokazao tromo hard-rock izdanje koje je od heavy pjesama imalo samo brze i žestoke komade "In for the kill" i "Turn to stone". Ostatak materijala je bio klasičan mainstream produkt s ponekom slatkastom melodijom i baladom poput naslovne "Seventh star" ili povratku na blues u pjesmi "Heart like a wheel". Nakon duljeg vremena Iommi je skladao i jednu akustičnu baladu, završnu "In memory...". Jedini singl "No stranger to love" u klasičnom hard-rock sentiš izdanju nije polučio ama baš nikakvu reakciju publike, a album je zauzeo do tada najslabije plasmane (UK no.27, USA no.78). Komentari na Hughesov vokal bili su 'pokušajte zamisliti James Browna da pjeva u Metallici'.



BLACK SABBATH - The Eternal Idol (Vertigo Records/ Warner Bros., 1987) S ponovno novim pjevačem Tony Martinom (ex-Alliance), te stalnim promijenama na basu i bubnjevima za potrebe koncerata, na koncu je album snimljen s basistom Bob Daisleyom (ex-Rainbow) koji je nakon odrađenog studisjkog sessiona nastavio raditi s Gary Mooreom. Iako su kritike i reakcije bile donekle pozitivne zbog jakog i prodornog Martinovog vokala i nekih vrlo dobrih gitarskih riffova, od benda je na koncu ostalo samo ime koje više ništa nije imalo zajedničko s onom karizmom mrakova i morbidnjaštva.



Promocija je išla ponovno samo s jednim singlom, baladičnim hard-rockom "The shining" koji je ponovno rezultirao nijemim feedbackom, a kako se kompletna slika i zvuk promijenila u neobavezne teme s individualnim prekokupacijama u kojima se vrludalo od izmišljenih mitova, gorućih fikcija do ljubavi, album je mogao iznjedriti barem još 2-3 potencijalna singla poput mističnog hard/heavy komada "Ancient warrior", 'bikerske' himničnosti "Glory ride", najsnažnijeg broja "Born to lose" ili vrlo dobre epske laganice, naslovne "Eternal idol" u psihodeličnom izdanju s kojim je album završavao. Međutim, očigledno je da su sve pjesme imale jedan te isti problem - bile su vrlo slične jedna drugoj i nisu se po ničemu izdvajale od kurentne ponude tog vremena kada su prednjačili Van Halen, Motley Crue, Whitesnake, Poison, Europe, Bon Jovi...

Nakon poražavajućeg neuspjeha (UK no.66, USA no.168), Black Sabbath su po prvi puta u karijeri izgubili ugovor s Vertigo Records i američkom distribucijom preko Warner Bros., te je Iommi početkom 1988. potpisao osmogodišnji ugovor s američkom etiketom I.R.S. na kojoj je objavio narednih 5 studijskih i 1 live album.

BLACK SABBATH - Headless Cross (I.R.S., 1989)

Da nije bilo gostovanja Brian Maya (Queen) s gitarskom solažom u laganici "When death calls", malo je vjerojatno da bi za ovaj album saznao široki auditorij. Mediji su se jedino zanimali za njegovo učešće, no tu je usput isplivalo i još nekoliko atributa. Bubnjeve je odsvirao Cozzy Powell (ex-Rainbow), a album su nakon duljeg vremena spasila dva poluuspješna singla "Headless cross" (UK no.62) i "Devil and daughter" (UK no.81). Lirika je ovaj puta vraćena u okultizam i satanizam na granici dobro odmjerenog ukusa s kojim je Iommi u kooperaciji sa Martinom na vokalu htio ponovno probuditi kontraverzni duh karizme benda. Neki stihovi su morali biti promijenjeni jer su po mišljenju izdavača opasno zadirali u religijsko svetogrđe i nemoral, a prva verzija "Black moon" koja je bila planirana kao poleđina singla "Eternal idol" iz istih razloga nikad nije objavljena, pa je za ovaj album drastično izmijenjena.



Kritika se uglavnom složila da je ovo najbolji rad benda s Martinom na vokalu, te jedan od boljih albuma koji vraća vjeru u ime Black Sabbath. Dosegao je UK no.31 i USA no.115 što je u datom trenutku bilo sasvim zadovoljavajuće za bend koji se pokušavao dići iz pepela. U muzičkom pogledu nije daleko odmakao od prethodnika s hard-rock manirima i ponešto heavy klasicizma, a turneja s tada već zaboravljenim ženskim heavy sastavom Girlschool je obuhvatila i dvadesetak koncerata po tadašnjem SSSR-u što je bila jedna od prvih obimnijih turneja u toj zemlji otkako je Mihail Gorbačov otvorio granice i dozvolio inozemnim glazbenicima da nastupaju u njoj.

BLACK SABBATH - TYR (I.R.S., 1990) Inspiriran skandinavskom mitologijom, ovaj album je nazvan po Tyru, Odinovom sinu, zaštitniku ratnika i hrabrih junačkih pohoda iz vremena vikinških osvajanja. Time su Black Sabbath načeli jedno poglavlje koje su prije njih tek sporadično obrađivali švedski bendovi Bathory i Heavy Load, a prava ekspanzija obrađivanja ove mitologije tek će usljediti pojavom raznih metal inačica blacka, deatha, thrasha, dooma, folk-metala... U 90-im su sa sličnim temama obilovali Burzum, Amon Amarth, Ensiferum, Borknagar, Einherjer, Emperor, Falkenbach, tako da se u jednu ruku ovaj 15. album smatra neslužbenim začetnikom uglazbljivanja ove tradicijske kulture na heavy sceni.

Zvuk je bio orijentiran na do tada najžešći opus benda s gotovo istom postavom koja bila na prethodnom "Headless Cross", jedini novi bio je Neil Murray na basu (iz Whitesnake), a sve tekstove je napisao pjevač Martin. Iommi se bazirao na posve obične i jednostavne riffove s ponekim disonantnim tehnikama i ne čestim solažama, a kako je imao konceptualnu fabulu s prilično zvrzlanom dramaturgijom, prošao je strahovito loše na tržištu premda je UK no.24 bio više nego solidan plasman. Međutim, u Americi je potpuno podbacio ne dospjevši po prvi puta u njihovoj karijeri među 200 najprodavanijih albuma, a to je već bilo daleko alarmantnije.



Jedini singl, pomalo nespretno odabrana laganica "Feels good to me" s 'pop' referencama dočepala se UK no.79, ali samo zahvaljujući b-strani žive izvedbe "Paranoid". Album je donio nekoliko dobrih, ali tada neuočljivih pjesama poput tromijeg uvodnika "Anno mundi (the vision)", moćne "The law maker" s iznimno brzim tempom Cozy Powella i svakako najbolje "Jerusalem" koja je izgrađena na harmonijama klavijatura Nichollsa i kompleksnim Iommijevim radom. No, unatoč još nekolicini kreativnih pogodaka ("The sabbah stones", te snažne "Vallhala" i "Heaven in black"), album nikako nije odgovarao onoj publici koja je navikla na fazu benda s Ozzyijem i Ronnie James Diom, pa je čak nekoliko koncerata na britanskoj turneji otkazano zbog iznimno slabog interesa što im se do tada nikad nije dogodilo.

BLACK SABBATH - Dehumanizer (I.R.S./ Reprise Records, 1992) Po mnogima je ovo jedan od najboljih radova Black Sabbath, no u vrijeme kada je objavljen, bend je nadebelo izgubio svoju primamljivost u očima publike. Sva ta neprestana lutanja u potrazi za idealnom postavom i pjevačima, vrludanja sa tematikom i stilovima ostavila su vrlo loš dojam o bendu koji je skoro desetak godina slovio kao stara ofucana podrtina koja više nikome nije potrebna.



Iommi je ovdje 'dao nogu' Martinu, te je ponovno okupio onu staru postavu sa Ronnie James Diom na vokalu, Butlerom na basu i Vinny Appiceom na bubnjevima koji su posljednji put zajedno bili na albumu "Mob Rules" 1981. godine. To mu se donekle isplatilo - kroz aranžmanske reference thrasha Metallice singl "TV crimes" je po prvi puta nakon punih 10 godina došao na UK top-40 (no.33) i to će im biti posljednji veliki hit, a album je dosegao UK no.28 i iznenađujuće dobar plasman USA no.44 s obzirom na uveli ugled i katastrofalni rejting. Ali teško da je bend uspio povratiti uložena materijalna sredstva za snimanje i sav posao oko albuma koji je iznosio milijun dolara. Gitara je odsvirana sirovo s elementima doom/sludgea i ponekih thrash karakteristika (recimo pjesme "Time machine", "I"), Diovi vokali su strastveni, agresivni i energični, a neke od pjesama su ponajbolje u posljednjih 10-15 godina što se osobito primjećuje u uvodnim "Computer God" i "After all (the dead)", te "Letters from Earth" i "Master of insanity" koje podsjećaju na one trome dane 70-ih.

Recenzije i kritike u vrijeme objavljivanja albuma nisu bile posebno naklonjene, no tek mnogo kasnije je otkrivena njegova kvaliteta, tako da je ovo u principu nepravedno zapostavljen i potcijenjen rad u vrijeme kada su stoner, doom, thrash i grunge izvođači naveliko koristili baštinu Black Sabbath. Da nije bilo takvog, uglavnom lošeg rejtinga kod kritike i prilično nezainteresiranog odjeka publike, ovaj album je mogao (a i trebao) izvući njihovo ime ponovno na onaj visoki pijedestal koji im je svakako pripadao.

BLACK SABBATH - Cross Purposes (I.R.S., 1994) Da je Iommi bio potpuno dezorijentiran u pogledu daljnjeg prosperiteta unatoč odličnog, ali neprimijećenog prethodnog albuma dokazuje ovaj 17. studijski rad na kojem je ponovno pozvao Tony Martina za vokale. Dio je definitivno ostavio bend zajedno s bubnjarem Appiceom, pa je Iommi hvatao posljednje slamke spasa tromim pjesmama i s nekoliko teških doom brojeva pokušavajući vratiti duh odavno prohujalih vremena.



Uvodna pjesma "I witness" je doduše urađena u NWOTBHM maniru sa žestokim tempom, najkraća "Psychophobia" je sadržavala elemente progressiva, ali su zato "Virtual death", "Immaculate deception", "Cardinal sin" i nešto snažnija "Back to eden" u tom trenutku bile najoptimalnije doom stvari koje su od Sabbatha mogle doći. Dvije balade "Cross of thorns" i "Dying for love", te vrlo dobar singl "The hand that rocks the cradle" nije ostvario plasman na listama, prvi puta nakon 1987., a nije pomoglo niti učešće Eddie Van Halena na gitari u završnoj grungerskoj "Evil eye". Kritike su opet bile pretjerano nenaklonjene bendu koji je u kreativnom pogledu napravio sasvim solidno djelo, no apsolutno su ga potukle mlade zvijezde na čelu sa megamilijunskim uspjehom albuma "Superunknown" Soundgarden koji je u najboljem mogućem svijetlu zračio upravo inspiracijom Black Sabbath. Album je dosegao UK no.41 i USA no.122 što je u tom trenutku za tako značajan bend bila premalena satifsakcija.

BLACK SABBATH - Cross Purposes Live (I.R.S., 1995) Na promotivnoj turneji za album "Cross Purposes" snimljen je ovaj treći zvanični živi album. Bio je to drugi live zapis s kurentnom postavom i jedini live sa Martinom na vokalu. Kao što je to isti slučaj bio i sa Ronnie James Diom na "Live Evil" (1982), Martinove pjesme su besprijekorno otpjevane, no slušati njegove interpretacije Diovih i Ozzyijevih originala bila je u određenu ruku noćna mora za obožavatelje benda. Nije da su njegove verzije bile loše, nego su to bili pokušaji imitiranja vlastitih idola u čemu se izgubila sva čar originala, posebno onih Ozzyijevih turobnih i mračnih pjesama kojima je Martin posve promijenio narav. Neke izvedbe poput "Children of the grave", "Into the void" ili "Paranoid" još su se mogle tolerirati, no "The wizard", "Black sabbath", "Iron man" ili "Sabbath bloody sabbath" nikako nisu išle pod ruku s Martinovim hrapavim vokalom koji po ničemu ne sugerira na morbidnu i apokaliptičnu atmosferu pjesama koje je jedino znao i mogao izvesti Ozzy.



U kompletu gledajući, osim izvedbi 5 pjesama rađenih s Martinom ("I witness", "Anno Mundi", "Psychophobia", "Cross of thorns" i "Headless cross") najveći dio ove set liste su upravo zbog njegovog vokala svi željeli što prije zaboraviti. Shodno tome, album je prošao potpuno nezapaženo mada je uz audio cd izdanje objavljena i video traka u VHS formatu.

BLACK SABBATH - Forbidden (I.R.S., 1995) Zamišljen kao moderni album s novim zvukom okrenutim ka alternativnim vodama tog vremena, na kraju se pokazao kao pretenciozno ostvarenje koje je najviše od svih radova dobilo nevjerojatnu packu kritike kao najlošiji album benda u karijeri. Snimljen sa producentom Ernie C-ijem, gitaristom iz tada popularnog Body Counta, rad je donio relativno kratke pjesme koje su varirale na natruhama RATM, Living Colour, Alice In Chains, Metallice i Soundgarden. Iommi je po prvi puta u karijeri svirao vrlo kratke minimalističke riffove s nadosnimljenim solo dionicama, a bubnjevi Cozy Powella su tretirani tehnički sterilno kao da je riječ i ritam-mašini. Nekoliko pjesama je Martin odrepao - uvodnu "The illusion of power" u kojoj se pojavljuje Ice-T, te "Shaking off the chains", a svoj pravi glas je tek otpustio u petoj pjesmi po redu - baladi "I won't cry for you" koja je očito bila predviđena za singl, no po prvi puta niti jednog nije bilo.



Album je imao tek dvije-tri standardne Sabbath pjesme - tromije "Guilty as hell" i naslovnu "Forbidden" kakve su se mogle naći na bilo kojem djelu unazad 15-ak godina, te nakon duljeg vremena bluesom natopljen komad "Sick & tired". Pjesme "Rusty angels" ili završna laganica "Kiss of death" s dahom kompleksnijeg aranžmana, a osobito "Get a grip" i "Can't get close enough" mogao je potpisati bilo koji bend tog vremena iz miljea grungea, alternativnog rocka, stonera i klasičnog metala. Iommi je kasnije izjavio da ga je bilo sramota bilo šta reći povodom izlaska, a riječ 'sranje' mu se najčešće motalo po glavi nakon čega je odlučio da završi ovo poglavlje s bendom stavivši ga u stanje hiatusa. Nakon toga se orijentirao na solo karijeru objavivši prvi samostalni album "Iommi" (2000) kojeg je radio pune 4 godine. Geezer Butler je oformio vlastiti bend GZR s kojim je u narednih 10 godina realizirao 5 studijskih albuma.

Uz najlošije kritike do tada, "Forbidden" je ostvario i najlošiji plasman u povijesti benda: UK no.71, dok se u USA uopće nije plasirao niti među 200 najprodavanijih što se jedino desilo sa albumom "TYR" (1990).

BLACK SABBATH - Reunion, live (Epic, 1998) Ozzy je sa suprugom Sharon 1996. pokrenuo Ozzfest, putujući festival s brojnim metal i alternativnim izvođačima, pa je 4. i 5. XII 1997. u svojem rodnom Birminghamu upriličio raritetno okupljanje Black Sabbath u izvornoj postavi specijalno samo za festival. Ovdje su se skupili svi i na dva dana pokušali zaboraviti sve one nesuglasice, barem na pozornici. Zapis sadrži dva cd-a, svaki u trajanju od cirka sat vremena, a na njima su sabrane sve one 'prave', klasične pjesme iz 70-ih godina. Ozzy odavno više nije bio ona crna ovca, znatno je smršavio, mnogo je radio na imageu, prošao brojna liječenja i odvikavanja, te je s nepunih 50 godina vratio vitalnost kakvom je zračio u najranijim danima benda. Naravno, njegove interpretacije su i dalje ostale vrlo bliske originalima, vokal mu nije ama baš ništa izgubio od one morbidnosti, mračnjaštva i depresije, te su ove izvedbe jedine prave vjerodostojne live snimke kakve bend nije imao još od onog nesretnog "Live At Last" iz 1980. godine. Osim toga, ovdje je Ozzy i nevjerojatan zabavljač, animator koji je doslovce svu publiku digao na noge i skandiranje jer zna se, Black Sabbath su jedino Black Sabbath s njime.



Uz serijal nezaboravnih "War pigs", "Behind the wall of sleep", "N.I.B.", "Electric funeral", "Sweet leaf", "Into the void", "Snowblind", "Black sabbath", "Iron man" i "Paranoid", ovdje su svoje mjesto pronašle i neke manje očekivane pjesme. Poput "Fairies wear boots" s albuma "Paranoid", zatim "Spiral architect" ("Sabbath Bloody Sabbath" LP), "Dirty women" ("Techical Ecstasy" LP), "Orchid/ Lord of this world" i često Dio-vski i Martin-ovski loše interpretirana "Children of the grave" (sve tri s "Master Of Reality" LP). Pojava Ozzyija je Iommiju, Butleru i Wardu svakako dala dodatnu injekciju, tako da ovdje Sabbathi ponovno zvuče u punoj formi kakva se rijetko dobivala od svih onih letećih postava s različitim frontmenima.

Premda su kritike bile uglavnom prosječne i više se bazirale na tračanju Ozzyija i traženju tehničkih mana samog zapisa, publika je kao suho zlato dočekala ovaj album koji se u prodaji pojavio gotovo s godinu dana zakašnjenja, ujesen 1998. Dospio je do UK no.41 i USA no.11, te je nakon gotovo 20 godina ponovno ostvaren milijunski tiraž kojeg su pospješile i dvije nove pjesme, prve snimljene u ovoj originalnoj postavi još od vremena osmog albuma "Never Say Die!" iz 1978. godine. To su bile studijske pjesme "Psycho man" i "Selling my soul" u prepoznatljivom doom/stoner stilu, a objavljene su i na zapaženim singlovima. Ward je u toku ljetne turneje ponovno doživio srčan infarkt, pa je izostao sa snimanja ove drugonavede pjesme, a zamijenila ga je, po prvi puta u karijeri Sabbatha ritam-mašina koja je odlično adaptirana i djeluje kao živi bubanj.

Ohrabreni ogromnom podrškom publike i milijunskim tiražem, bend je s oporavljenim Wardom otišao u proljeće 2001. u studio s producentom Rick Rubinom da radi povratnički album u originalnoj postavi, no do finalizacije ipak nije došlo. Snimanje se otegnulo, a Ozzy je paralelno radio i vlastiti album "Down To Earth", te je odustao od rada s bendom. Snimci nikad nisu 'procurili' u javnost, a Iommi kaže da je šteta što nisu završili pjesme jer se radi o jako dobrom materijalu.

BLACK SABBATH - Past Lives, live (Sanctuary Records, 2002)

Da bi održao uzlaznu putanju popularnosti, Iommi koji je neprestano držao najveći postotak na autorska prava, ponovno je iz arhiva izvadio zaboravljene stare žive snimke koje datiraju s tri različite lokacije iz ranih 70-ih, te ih objavio kao dvostruki live cd.

Prvi cd s 9 pjesama u trajanju od nepunih sat vremena je kompletan zapis koncerta održanog 16.III 1973. u londonskom Rainbow Theatru, odnosno ista je snimka onog 'ukradenog' "Live At Last" albuma kojeg je 1980. objavio njihov bivši manager Patrick Meehan. Drugi, za kolekcionare daleko zanimljiviji cd je kombinacija snimaka iz pariškog Olympia Theatre (19.XII 1970) i američkog Asbury Park Convention Hall (New Jersey, 5.VIII 1975), te je svojevremeno s tri pjesme "Hole in the sky", "Symptom of the universe" i tromom, 10 minuta dugačkom "Megalomania" (sve s albuma "Sabotage", 1975) bio poklon nekolicini rock magazina pod naslovom "Live In 75" u trajanju od 20-tak minuta. Pariški dio koncerta sa pjesmama "Hand of doom", "Iron man", "Black sabbath", "N.I.B.", "Behind the wall of sleep" i "Fairies wear boots" su ustvari isti snimci koji su 1970. objavljeni na čuvenom bottlegu "Come To The Sabbath", a jedina razlika je u svježem masteru koji je digao samo frekvenciju zvuka.

I ovakav, prilično loš tonski zapis za standarde 21. stoljeća ipak je pronašao dio publike doguravši do USA no.114. Ozzy je iste godine krenuo sa svojim porodičnim reality show-programom "The Osbournes" koji je debitirao 5.III na MTV i još čvršće pojačao svoju popularnost. Emisija je išla pune 3 godine, te se kasnije u različitim intervalima prikazivala na TV širom svijeta. Krenulo se i na revitalizaciju istog pod naslovom "Osbournes Reloaded", snimljeno je za početak 6 epizoda, ali je emitirana samo jedna 31.III 2009. na američkom TV kanalu Fox, te je prekinuta nakon samo 35 minuta jer je režiser uključio prijenos multimilijunskog spektakla "American Idol". Komentari na ovaj revival Ozzyijevog show-programa popraćeni su kao 'najgori show u povijesti televizije'. U studenom 2005. Black Sabbath su primljeni u UK Music Hall Of Fame, a u ožujku 2006. i u američki Rock And Roll Hall Of Fame.

BLACK SABBATH - Live At Hammersmith Odeon (Rhino Handmade, 2007)

Kako nije na vidiku bilo nikakvih naznaka da će se Ozzy vratiti u bend i da će početi rad na povratničkom albumu Black Sabbath, Iommi je ponovno iščeprkao stare koncertne snimke ranije objavljene kao malo znana bottleg izdanja i zapakirao ih kao opsežni cd u trajanju od 80 minuta. Snimci su to 3 koncerta na dočeku nove 1982. godine iz prekrcanog londonskog Hammersmith Odeona za vrijeme promotivne turneje albuma "Mob Rules" (1981). Naravno, tada je na vokalu bio Ronnie James Dio, a proširenu sekciju činio je i klavijaturist Geoff Nicholls. Podsjetimo, ostatak ekipe bili su Butler (bas) i Appice (bubnjevi).

Mada mnogima u to vrijeme nije odgovarao Diov vokal u starim Ozzyijevim pjesmama, pojavom ovog cd izdanja mnogi su se složili da je ipak odradio solidan performans u pjesmama "N.I.B." i "Paranoid", te donekle i "Children of the grave", dok mu "Black sabbath", "War pigs" ili "Iron man" ionako nikad nisu 'ležale' zbog vrlo iritantne i previše glamurozne izvedbe. Uostalom, oko njegovog vokala su se raspredale gomile priča, no šta jest da jest niti on, a niti njegovi nasljednici na mikrofonu nisu mogli te ključne pjesme dočarati poput Ozzyija.

Ostatak pjesama su s albuma "Heaven And Hell" i spomenutog "Mob Rules", te ne odstupaju mnogo od karakteristika vrlo sličnog živog "Live Evil" iz davne 1982. Sabbathi su bili u fazi prvog rasula, raspamećeni odlaskom Ozzyija i natopljeni najrazličitijim derivatima alkohola i narkotika, no na pozornici su se uspjeli održati na nogama sat i kusur vremena. Album je tiskan u samo 5000 primjeraka, a naknadno je doštampan kao dodatak reizdanju "Mob Rules" na drugom deluxe cd-u.

Nakon ovog koncertnog cd-a, Iommi je potpuno raspustio sastav, a po medijima se razvezala podugačka saga oko ponovnog okupljanja koja je trajala punih 5 godina. Ipak su se nakon ogromnog natezanja pojavili 19.V 2012. na pozornici birminghamske O2 Academy, ali bez Bill Warda koji je odbio potpisati 'sumnjiv' ugovor. U međuvremenu je Iommiju otkriven rak limfnih žlijezda, a bend se zbog njegovog liječenja preselio u Los Angeles. Koncert u O2 Academy ipak je odsvirao, trajao je gotovo 2 puna sata, a tehnički vrlo loša piratska snimka svjedoči o odličnom nastupu s bubnjarom Tommy Clufetusom, napola mlađim glazbenikom (rođen 1979) koji je radio sa Ozzyijem, Ted Nugentom, Alice Cooperom i Rob Zombijem. Tom prilikom je izvedeno 19, naravno, samo onih starih pjesama iz 70-ih koje i dan danas još uvijek stoje kao nezaobilazna škola i kamen temeljac heavy metala, hard-rocka, thrasha, blacka, gothica, stonera, dooma, sludgea, grungea... Nedugo potom, Ozzy je izjavio da je napisao 15 novih pjesama i da se bend vraća u studio ponovno sa Rick Rubinom, te su 10.VI 2012. odsvirali još jedan koncert u sklopu Download Festivala u Leicesteshireu. Novi album je najavljen za 2013. godinu...

horvi // 18/05/2013

> vidi sve fotke // see all photos