Deset godina je prošlo od zadnjeg Ozzyjevog solo albuma. Proteklu deceniju je ovjekovječio posljednjim reunionom Black Sabbath i epohalnim radom "13" pokupivši priznanja i okrenuvši masne pare na turneji, a evo, ovdje kao čovjek od 71 godine više ne razmišlja o onim uobičajenim prenemaganjima i štosevima: ozbiljno se plaši smrti znajući da mu dahće negdje iza leđa. Solo turneju "No More Tours 2" je 2019. morao prekinuti: najprije ga je pogodila statička infekcija, pa upala pluća, pretrpio je ozbiljan pad kod kuće, bio hospitaliziran, a povrh toga već se dugi niz godina bori s Parkinsovom bolešću koja mu je dijagnosticirana 2003.



Vrlo specifično upriličena lirika kroz ovih 10 pjesama (+1 bonus) ulazi u raspravu s unutarnjim demonima, ovisničkim peripetijama, sažimanju grešaka, ukletim eminencijama i svačime što je prolazilo njegovim životom jako dobro osjećajući u čemu je kardinalno činio omaške, odbacivao propuštene prilike i rezonirajući kakve će biti njegove posljednje misli prije nego što mu duša ode... Ha, pa to niti on sam ne zna s obzirom da u "All my life" zbori 'nebesa me mogu uzeti, ali nitko me ne može spasiti od pakla.' Ili u "Goodbye" doslovno referira zagrobni život 'zbogom romantika, zbogom prijatelji, zbogom cijela prošlost, pretpostavljam da ćemo se sresti...'. I on sam je svjesan da bi mu ovo mogao biti zadnji album, baš onako kao što je to bio svjesan Bowie radeći "Blackstar". Stoga mnoštvo ovih britkih stihova nisu jeftine i providne misli, pa isto tako onda bi bila prava sramota i grehota rogoboriti o glazbenom dijelu posla u kojega je uključeno čak 40-tak glazbenika i 20-tak studijskih tehničara. Između ostalih, ovdje se pojavljuju Duff McKagan, Slash (obojica iz Guns'n'Roses), bubnjar Chad Smith (RHCP), Tom Morello (RATM), pa i Elton John koji mu je osmislio naslovnu pjesmu, klavirsku progressive rock-pastoralu "Ordinary man". Ali nema Zakk Wyldea.



Ustvari, ovdje je laganiji i baladičniji dio materijala najučinkovitiji s gustim naslagama priča o 'običnom čovjeku' koji bi to želio biti, čak i manji od makova zrna prije nego li će na konačan sud, dok su one heavy/ hard porazbacane čitavim nizom ideja - "Straight to hell", "Eat me", "Today is the end"... Osjeća se kako je ogromna količina gostiju doprinjela općoj zbrci nepovezanosti od pjesme do pjesme hineći gordu kvalitetu životnog grande finala umjesto da se Ozzy kao i nekad ranije, baš upravo poput Bowieja koncentrirao na malu ekipu glazbenika tražeći dosljedan ton, akord i mol u kojima bi se kompletna slikovito-zvučna fabula provlačila od početka do kraja. Ovako je poprilično nefleksibilan u tome: skače se iz stila u stil od žestokog heavyja, preko hard-rocka u progressive, pa r'n'r/hardcore ("It's a raid"), balade, visoko postavljene zborove i orkestralne zahvate sve do završne contemporary r'n'b ironije "Take it what you want" u kojoj gostuju reperi Post Malone i Travis Scott. Krajnji rezultat je brdo nabacanih priča nekoherentno zvrzlanih žanrovskim stranputicama kakve sigurno ne bi ostvario prateći bend od 6-7 instrumentalista. Rezime: unatoč zdravstvenih problema Ozzyjev vokal je iznimno snažan, a tekstovi zastrašujuće relevantni, dok je glazba ispolirana, čisto popeglana i komercijalno napucana. Ipak, impresivno je to što i s daleko manje metal uboda iza svega stoji starac koji se nikad nije, barem na zvaničnim albumima upuštao u trendovske dijafragme ostajući dosljedan pjevanju 'kroz akord' gitarske distorzije i to što tu svoju autorsko-vokalnu sposobnost nije unosio, poput mnogih svojih vršnjaka u domicilnu rekreaciju za ugodno starenje. Ostario je upravo onako kako mu i priliči. Ovaj puta možda i s epitafom.

Naslovi: 1.Straight to hell, 2.All my life, 3.Goodbye, 4.Ordinary man (feat. Elton John), 5.Under the graveyard, 6.Eat me, 7.Today is the end, 8.Scary little green, 9.Holy for tonight, 10.It's a raid (feat. Post Malone), 11.Take what you want (feat. Post Malone and Travis Scott)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 27/02/2020