Deseti album jednog od najkreativnijih britanskih progressive-rock sastava koji sve više stremi ka metalu je nakon sjajne faze s početka 21.stoljeća pomalo upao u predvidljivu kolotečinu samoreciklaže.

Govoriti o trajnim kredibilitetima vođe banda, Steven Wilsona (vokal, gitara, klavijature), te nekadašnjeg Sylvianovog Japanca i Rain Tree Crow-a, Richard Barbieria (synth, elektronika, klavijature), kao i o dobrom dijelu opusa Porcupine Tree nije potrebno posebno isticati. Odavno su se izborili kroz ranu underground fazu tokom '90-tih i sa sijaset kasnije sjajnih albuma "Stupid Dream" (1999), "Lightbulb Sun" (2000), "In Absentia" (2002)... postavši liderima svjetskog progressive-rocka domogavši se samog trona jedne od temeljnih karika novovjekovnog rock napretka kojem štovanje odaje i metal publika. Njihovi albumi imaju vrtoglave tiraže, koncerti dosežu fantastične posjete, a kao primjer, cijena karte za nedavno održani koncert u Ljubljani (3.XI 2009.) iznosila je poprilično visokih 30 eura što i nije baš česta cifra u ovom ne pretjerano popularnom fahu. Međutim, koliko god da je publika bila impresionirana njihovim albumima tokom prve dekade 21. stoljeća, uključujući i dva posljednja "Deadwing" (2005) i "Fear Of Blank Planet" (2007), novi "The Incident" ipak pati od pretjerane količine samodopadne velebno monumentalne konstrukcije koja je podijeljena na dva cd-a.

Prvi disc sa 14 pjesama u trajanju od 55 minuta ustvari je jedna prezahtjevna rock simfonija podijeljena po stavcima s očiglednim konceptualnim elementima nekadašnjih lučonoša poput King Crimson i Genesis iz faze Peter Gabriela, te svjesnih atributa albuma "Animals" Pink Floyda. No, ovo vrlo opširno i katkad preslojevito zahtjevno djelo unatoč reciklaži starih elemenata, kao i sintagmama već ranije odrađenih Porcupine Tree ostvarenja ipak ne boluje od manjka kreativnog potencijala. Album od glave do pete ima sve elementarne, štoviše i vrlo ekspresivne detalje koji se po sistemu uspona i pada, zapleta i raspleta odvijaju poput radnje filmske fabule ispreplitanjem brzih, žestokih i laganijih, elegičnijih i emotivnijih brojeva. Sam naslov albuma, kao i prateća radnja, emotivno su vezane uz događaje iz Wilsonovog životnog iskustva i nezadovoljstva koje povezuje sukladno sa vrlo dramatičnim socio-političkim, društvenim i svjetovnim zbivanjima posljednje decenije kroz ponekad zamšeno sofisticirane lirske oblike kakvi su bili često preokupacijom post-hippy i sympho-rock generacije. Prepustivši se oportunizmu sigurnog šablona koji ne može promašiti u svojoj nakani da zadrži pozornost teško, ali zasluženo stečene publike, album otvara mračni ambijentalni instrumental "Occam's razor" koji se pretvara u žestoki metal početak "The blind house" s izmjenama dionica na akustičnoj gitari, umjerenim breakovima i stepenastoj gradaciji oldtimerskog zvuka klavijatura pojačanog s tipičnim Barbierovim ambijentalnim synth efektima kakvi su znani još od vremena 2-3 posljednja albuma Japan ("Gentlemen Take Polaroids" ili "Tin Drum"). Kao što to i biva u njihovom slučaju, ovaj prvi, uvodni žešći dio pretvara se u dvije laganije, poluakustične kraće kompozicije ("Great expectations" i "Kneel and disconnect") koje služe kao stanoviti predah uoči vrlo fino konstruirane lagano/žestoke "Knell and disconnect" gdje se čak pojavljuje i standardni indie-rock oblik koji finišira plesnim akcentom i umješnim solažama. Prethodna ritmičko-melodijska konfiguracija nastavlja se u polu-elektronskoj naslovnoj temi "The incident" s minimalističkim taktovima ritam-mašine, sampliranim vox-extended efektima i čvrstim gitarskim metal baražama s vrlo mračnim ugođajem gdje se Wilsonov inače vrlo prijatan, katkad Gabrielovski mlađahni vokal pojavljuje u nekoliko različitih varijacija uz potporu pratećih glasova. Ipak, najkreativniji doseg prikazan je u gotovo 12 minuta dugačkoj temi "Time flies" sa stepenasto plesnijim gradacijskim tempom, karakterističnim Simple Minds/ U2 zvukom fino produciranih gitara, prijatnim ambijentalnim laganijim trenucima i očitom Pink Floyd atmosferom kada se Wilson baci u dugačke gitarske psycho solo dionice. Neki od brojeva pate zbog ispodprosječne doze magije, primjerice poluinstrumental "Octane twisted" spram onoga što su znali isporučivati na ranijim albumima, a na nekima je uočljiva povremena doza nesavršenosti, poput "Circle of manias" gdje se band upustio u koštac sa križancem metala, elektronike i 7/8 ritma na pomalo pretenciozno ambiciozan način u kojem se praktički na arpeggio način ponavlja jedna te ista gitarska sekvenca. Posljednji broj s prvog disca je vrlo lagana akustična tema "I drive the hearse" koja isuviše ponovno uvlači Pink Floyd u igru, te se baš ne stiče dojam kompletnosti cijelog djela.

Drugi cd sadrži samo 4 kompozicije; monstruozno dugačku psihodeličnu "Flicker" sa različitim djelovima (dance-rock, prog, metal, sympho...) u trajanju od punih 20 minuta koja se mirne duše mogla izrezati na barem 5-6 kompozicija jer postoje pauze, zatim vrlo dobar gothic prog-metal pogodak "Bonnie the cat", gotovo revijalnu sympho-pop laganicu "Black Dahlia" i posve jednostavnu, klasičnu prog-rock "Remember me lover".

No, sve skupa premda ima svojih ponekad zamornih momenata, album ipak pokazuje da se mnogo toga radilo na detaljima, aranžmanima i produkcijskom riješenju brojnih gitarskih ispoliranih sekvenci što u konačnici donosi sasvim prijatan, ali ipak predugačak i preambiciozan rad. Samo, veliko je pitanje koje se nameće pred Wilsonom i ekipom - nije li došlo vrijeme za neke bitnije promijene... Jer, ovakvo peglanje osim uspjelog komercijalnog efekta (UK no.12, USA no.25) i okupljanju novih hordi obožavatelja, u principu vodi samo ka stilskoj stagnaciji koja je uperena na održavanje teško stečenog statusa. Ipak se od ovakvog banda očekuje puno više.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 11/11/2009