Odbace li se bezbrojne hipoteze da Maideni više neće napraviti niti jedan studijski album nakon što je nedugo od izlaska prethodnog, odličnog "The Book of Souls" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=22396 (2015, UK no.1, USA no.4) frontmenu Bruce Dickinsonu dijagnosticiran rak na grlu, te da više nikad neće moći zapjevati ako uopće ostane živ, pokazalo se da ama baš ništa nije sigurno kada su ove najveće heavy zvijezde svih vremena u opticaju. Bruce je svoju borbu i agoniju slikovito opisao u autobiografskoj knjizi "What Does This Button Do?" punoj memoara kako mu je jedan običan obrok trajao po 2 sata jer nije mogao gutati hranu odbijajući infuziju, hodao je po kemoterapijama, gubio kosu i tjelesnu masu, a onda se jednom našao u nekom londonskom kafiću tmurno gledajući prolaznike. U jednom trenutku je po ulici prošetao Mick Jagger, a Bruce je tada shvatio da je toliko smršavio da bi mogao stati u Jaggerove hlače. Kad se koliko-toliko oporavio, vjerni Steve Harris ga je budio iz učmalog mrtvila skladajući nove pjesme, ali niti to nije prolazilo bez poteškoća: shrvan bolešću, Bruce je potrgao ahilovu tetivu za vrijeme snimanja, a bolest se prenijela i na hrskavice - kaže dijagnoza da mu je potrebna zamjena kukova što se sve jako dobro osjeća na ovome 17. studijskom albumu koji je sasvim opravdano najmirniji u njihovoj karijeri i nije napucan nikakvim galopima i urnebesima NWOTBHM jer su Maideni već jako stari ljudi što su komotno mogli otići u penziju s prethodnim albumom. Njegov vokal je tanak pokušavajući dosegnuti one visoke arogantne registre, trudi se slijediti taj vlastiti zaštitni image, ritmovi su sasvim opušteni, tromiji i umjereni, ali mu više ne ide i ne treba tražiti od bolesnog frontmena onaj visoki tenor, a pogotovo niti od benda hitoidna galopiranja koja su ih krasila tokom 80-ih. Pozitivna činjenica jest njihovo starenje kada su na vrijeme shvatili da neće više moći održavati tu urnebesnu koncertnu kondiciju prelaskom u kompleksnije sfere s posljednja dva albuma i glumatati starce s headbanging načelima još u vrijeme albuma "A Matter Of Life And Death" (2006) u sporijem tempu s kojim su obišli svijet izvodeći čak 70 minuta materijala u cijelosti što je mnogo puta doživljeno i tumačeno kao provokacija za horde koje redovito očekuju "Run to the hills", "The trooper", "The number of the beast", "2 minutes to midnight", "Can I play with madness", "Bring your daughter… to the slaughter". To je u ovome slučaju, a i kod zadnjih albuma prošlo svršeno vrijeme. Ovo je jako mračan i teški album, posve drugačiji od bilo kojeg, starački i depresivan, izgrađen je na progresivnim strukturama koje se poput njihovih velikih uzora iz 70-ih kreću od laganijih kontura ka gradacijama dinamike i epske dramatike.



Naslovna pjesma "Senjutsu" otvara poglavlje japanske taktike i strategije borbe u obrednom plemenskom ritmu sa čak 8 i pol minuta laganog heavy sessiona kakvog su primjerice Adam And The Ants bez ikakvih problema znali odvaliti baš u doba 1980., one godine kada su Maideni objavili prvi album. Epska crta je neizbježna: Adam se furao na Indijance i englesku aristokraciju, a ovdje je u igri simbolika klasike i nostalgije koju Maideni ama baš nikada do sada nisu pokazivali. Dva pristupačno zavodljiva singla "Stratego" i "The writing on the wall" s animiranim spotovima posuđuju hard-rock, country i blues, žanrove koje su nekoć prezirali, a sada im se dodvoravaju. Nadalje, "Lost in a lost world" od 9 i pol minuta kombinira Pink Floyd, akustični gitarski legato, synth, psihodelični dekor, nijeme prateće vokale, math-rock, pa i nazvati ću to melodične folk dionice za jednu buduću krađu Thompsona kada mu se poželi napraviti nastavak himne "Ne varaj me s golubom u rukama", a ovdje ima materijala podosta, posebno kad krene melodija na četvrtoj i pol minuti. Ne mogu sakriti oduševljenje koliki će to seljo-beljo metalci i hard-rockeri skidati poput "Smoke on the water", "Kashmir" i "I was made for loving you", yeah, na to rulja otkida. To se treba znati odsvirati, a bome je i jebeno hitoidno.



Znaju Maideni i u ovoj staračkoj fazi odvaliti poneki heavy, ali ne treba ga očekivati u pretjeranim količinama. Malo ga se dobije u "Days of future past" taman u onoj mjeri kako je Metallica napravila slavni "Black" album, progressive balade i elegije su neizbježne ("The time machine", "Darkest hour"), a najbolji dio albuma su tri zadnje pjesme što zajedno iznose 35 minuta - "Death of the Celts", "The parchment" i "Hell on Earth" u kojima se izuzev tog tananog Dickinsovog vokala Maidene jedino može prepoznati po Harrisovoj bas gitari. Posve su kompleksne, zvuče kao Genesis s Peter Gabrielom, Yes, Marillion s Fishom, King Crimson i u njima se zaista može uživati na sasvim drugom kolosjeku vrhunske instrumentalizacije koja pa gotovo da i nema heavy medikamente.

S ovime albumom fanovi klasičnog maidenovskog NWOTBHM stila nimalo neće biti zadovoljni jer je sasvim drugačiji. Nema napada, agresije, energije, žestine, galopirajućih tempova, vrištavih vokala, a time nema niti prilike za headanging izuzev ako se ne improvizira kurtoazno 'na suho'. Ima obrambenu ulogu preventivno obznanivši da se od njih više ne treba očekivati brzinsko-energični spektakl na najavljenoj turneji. Bend bi još mogao odvaliti, ali stari Bruce na sjedećke ako se ne oporavi od šepavosti može tek s pola daha brentat polulaganice i pjesme koncipirane upravo na ovome albumu koji je s opravdanim razlogom koliko-toliko optimalno rješenje.

Naslovi CD1: 1.Senjutsu, 2.Stratego, 3.The writing on the wall, 4.Lost in a lost world, 5.Days of future past, 6.The time machine

CD2: 1.Darkest hour, 2.Death of the Celts, 3.The parchment, 4.Hell on Earth

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 14/09/2021