Vjerovali ili ne, ovo je najbolji album velikana britanskog HM djelomično posvećen samoubojstvu Robin Williamsa i raznim životnim tragedijama.

Govorkalo se da je prethodni, uistinu odličan i progressive-rockom začinjen "The Final Frontier", objavljen prije 5 godina posljednji album Iron Maiden nakon kojeg se definitivno razilaze jer su rekli sve što su imali. Međutim, osokoljeni sjajnim kritikama i reakcijom publike na nagli zaokret u kompleksnije sfere, ipak su promijenili priču. Osjetili su da mogu još nešto ponuditi, takoreći odbaciti mnogo starih eminencija slavne prošlosti i napraviti vrhunsko remek-djelo u obliku dvostrukog albuma, prvog im takve studijske vrste u karijeri. A za njega nikad nije kasno.

Iron Maiden su danas vrlo stari ljudi praktički za komotnu penziju, imaju 40 godina staža, odgajali su generacije metalaca od konca 70-tih do barem prve dekade 21. stoljeća nakratko se pogubivši u zbrci nu i alternativnog metala s kojime kao niti Metallica nisu došli na pravi čistac jer su uzgred puno stariji i iskusniji da bi išli nešto petljati oko recimo metalcorea s obzirom da ionako nikad nisu preferirali death/black/industrial i tehnical varijante, a ponajmanje kurentni djent. Njihovo područje po kome su se gibali oduvijek je bio r'n'r na ekspresivno sirovu varijantu bez širokog glazbenog opsega, minijaturni sklop ne osobito potkovanih instumentalista i još lošijeg pjevača s arogantnim izrazom, ali su igrom prilika ugrabili početkom 80-ih idealni voz NWOTBHM s kojim su i postali svjetske zvijezde. O njihovoj konstrukciji nije potrebno govoriti. Uvijek su imali jednostavnu formulu za pravi zgoditak često je i bezglavo repetirajući jer čemu je mijenjati kad se redovito pokazala dobitnom nanizavši impozantan tiraž od gotovo 100 milijuna prodanih albuma.

Ipak, na prethodniku su se zaželjeli r'n'r-a, kompleksnijih sfera, a ovdje su još dublje ušli u korijene svoje glazbe - hard i progressive rock, točnije stare uzore iz mladih dana, prije svega Deep Purple, King Crimson i Yes koristivši i obilje gitarskih catchy melodija, klavijatura Steve Harrisa i gostujućeg Michael Kenneya, te orkestracije Jeff Bova. Tempovi se često izmjenjuju, pojavljuju se i akustični intervali, brzina više nije prioritet koliko kompaktne himnične melodije i po svemu se detaljno išlo u izgradnju monumentalnih klasičnih progressive kompozicija napucanih solažama, gradacijama, improvizacijama, te vrlo kratkih tekstova koji ovaj puta nemaju konceptualni sadržaj premda se nakratko baziraju na mitologiji Maya, ali samo u svojstvu suvremenog tumačenja duše koja ostaje živom i nakon smrti. Kroz gordu melodioznost naziru se i obrisi himničnih bastiona poput Zeppelinovog "Kashmira" ili Purpleovog "Child in time", no i sasvim opravdani tragovi starih klišeja benda da odsvira žestoke pjesme, u ovom slučaju prvi singl "Speed of light" (s mnogo evidentnih Deep Purple elemenata), te "When river runs deep", jednu od tipičnih 'catchy' stvari kakve su povremeno znali prakticirati.



Najveći dio materijala zauzimaju dotjerane progressive kompozicije što iznose više od 7-8 minuta, a u slučaju tri ponajbolje "The red and the black" (nema veze s književnim klasikom Stendala), naslovne "The book of souls" i uistinu epske završnice "Empire of the clouds" i više od 10-13, odnosno čak i 18 minuta. U ovoj posljednjoj se prihvaćaju Genesis i Pink Floyd grandioznosti tematski se bazirajući na tragediji R101 cepelina iz 1930., te sveukupno rezonirajući, da nema prepoznatljivog vokala Bruce Dickinsona, malo tko bi na račun 2-3 brže skladbe mogao u prvi mah dokučiti da je album djelo Iron Maiden. Prije bi se stekao dojam da su ga napravili prog-rock/hard/heavy bendovi poput Sage, Rush, ranih King Crimson i njihovih današnjih sljedbenika kojih uistinu ima na gomile.

Vrijedi spomenuti još 2-3 skladbe, primjerice "Death or glory" (nije obrada The Clash) u kojoj se hvataju medijski konvencionalno slabo popraćene obljetnice stogodišnjice 1. Svjetskog rata, zatim melankolične i tužne "The man sorrows" i "Tears of a clown" o tipu ljudi poput pokojnog slavnog glumca Robin Williamsa kome je bilo lako stajati iza kamere i nasmijavati ljude, a teško sakriti životnu depresiju, te "Shadows of the valley" punu plamena i energije, prijeko potrebnog da se život ne preokrene u grotesknu katastrofu.

Ustvari, mada i bez određenog koncepta, cijelo djelo vibrira atmosferski u znaku životne tragedije, ljudskih predrasuda, krivo protumačenih iskustava, kompromitirajućih situacija u kojima se sudbina svede na bezizlazni ćorsokak. Jučer netko i nešto, danas podrtina i otirač za brisanje nogu. Nije stvoren cjeloviti 'film', već inserti, 11 pjesama za promišljanje i sastavljanje omnibus kolaža o tome što sve ljudi (a djelomično i civilizacija) mogu napraviti, misliti i zaključiti o svojoj kratkoj epizodnoj ulozi hineći da su neizostavni dio velike karike, kako god da je tumačili. I nju i vlastita djela.

Pet godina se isplatilo čekati na ovakav album. Mnogo je mirniji i rockerskije napucan, čak se može primijetiti da to i više nije tipičan oldschool heavy prema brojnim laganijim intervalima, staccatima, piano i orkestriranim aranžmanima. Maideni još uvijek mogu isporučiti dovoljno žestice na koncertima, no ovdje su se svojski potrudili napraviti kompleksnu glazbu za slušanje koja ne frca headbangingom i standardnim heavy štosevima. Možda će idući rad, ako još budu imali inspiracije iznjedriti nešto sasvim drugačije.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 17/09/2015

PS: -1.If eternity should fall, 2.Speed of light, 3.The great unknown, 4.The red and the black, 5.When river runs deep, 6.The book of souls, 7.Death or glory, 8.Shadows of the valley, 9.Tears of a clown, 10.The man sorrows, 11.Empire of the clouds