home > mjuzik > The Final Frontier

kontakt | search |

IRON MAIDEN: The Final Frontier (emi, 2010)

Britanski HM velikani su se zaželjeli rocka i na 15. studijskom albumu objavljenom 13.VIII 2010. isporučili su jednu od svojih najmelodičnijih progressive pjesmarica do sada i već u prvom tjednu po izlasku zasjeli na vodeće mjesto najprodavanijih albuma u Britaniji.

U želji za što intimnijom atmosferom koja će im doprinjeti radnoj kreativnosti, band se odlučio da nakon skoro punih 30 godina album ponovno snima u Nassau (Compass Point Studios) na Bahamima gdje su nastali njihovi čuveni multimiljunski albumi "Piece Of Mind" (1983., UK no.3), "Powerslave" (1984., UK no.2) i "Somewhere In Time" (1986, UK no.3). Ovom prilikom je Bruce Dickinson izjavio da studio i dalje odiše istim vibracijama kao i 1983., te da mu je bilo nevjerojatno za vidjeti kako se u njemu apsolutno ništa nije promijenilo od istog starog tepiha do potrganog štekera u istom donjem kutu. Kaže da je imao osjećaj kao da se vratio u duboku prošlost što je djelovalo poprilično zastrašujuće, ali je upravo taj ambijent omogućio nesmetan posao i nonšalantan tempo radnog i stvarateljskog procesa koji se uvelike odrazio i u samom zvuku. Album su nakon odrađenog snimateljskog sessiona finalizirali basist Steve Harris i producent Kevin Shirley u kalifornijskom The Cave Studiju (Malibu pored Los Angelesa), te su kao prvu zvaničnu snimku 8.VI 2010. objavili singl "El Dorado", klasični 'peglajući' HM komad u mid-tempu koji je ujedno i jedan od žešćih brojeva albuma s brojnim solo dionicama i hard-rockerskim riffovima.

Koncept djela je sveden na tematsku povezanost kroz tekstove oformljene u obliku mini-eseja o ratu, smrti, pogibeljnim pustolovinama i ljudskoj fleksibilnosti u datim situacijama, te je vođen filmskom fabulom koja traje 77 minuta. Pri tome je čitav band strogo pazio da sve pjesme komponira tako da se mogu i zasebno izdvajati bez obzira na zacrtani koncept, pa u cjelini gledajući, album nema nikakvih praznih hodova i popunjavanja prostora s nepotrebnim dodacima i improvizacijama. Premda su pjesme znatno dulje nego što se moglo očekivati, sve su odreda vrlo kompleksne s mješavinom različitih stilova uglavnom u mid-tempovima i prava su poslastica za ljubitelje melodičnog progressiva.

Uzbuđenje počinje s trodjelnim uvodnikom "Satellite 15... The final frontier" (drugi singl) čiji je prvi dio teatralni dinamični instrumentalni psycho-ambijent koji se pretvara u lagani drugi progressive/sympho dio s industrial repeticijama bubnjara Nicko McBraina, a nakon toga slijedi jednostavan, hitoidan i riffovima oivičen hard-rock mid-tempo s naslovnom skladbom. Kao drugi broj uvršten je prvi singl "El Dorado", a potom slijedi prvi korak u laganije strukture "Mother of mercy" koja iznenađuje uvodnom čistom gitarističkom legato svirkom bez distorzije i skoro zvuči kao da je odsviran na akustičnu gitaru. Nastavak skladbe je, naravno, u klasičnom HM stilu s vidljivim pomacima ka melodičnom hard-rocku. Tempo opada u "Coming home", laganoj baladi u kojoj Harris svira klavijature, a Dave Murray, Adrian Smith i Janick Gers se nadmeću s izmjenama gitarskih dionica i solaža pri čemu prva zazvuči prilično Floydovski kao da je rađena na temu Hendrixove "Little wing". Za razbijanje letargične atmosfere slijedi najžešći, a ujedno i najkraći komad "The alchemist", melodičan i brzi oldschool HM sa izmjenama troakordnih punkerskih riffova i čistih metal solaža, da bi se atmosfera pretvorila u jedan od najoriginalnijih momenata albuma, esejično - mitološku metaforu "Isle of Avalon". Pjesma traje punih 9 minuta, ima gotovo 3 minute dugačak minimalistički ambijentalni uvod s dinamički naglašenim linearnim Harrisovim basom i prije bi se reklo da pripada indie-rocku nego li metalu. S postupnim zatjeravanjem bas pedale i minimalističkim sympho nadogradnjama ostalih gitara, kompozicija eruptira u progressive-metal/rock gdje svi glazbenici dolaze na svoje teritorije u središnjem dijelu koji vrvi sa improvizacijama i solažama pri čemu se gubi klasičan metal zvuk i prednost prepušta hard-rocku. Vrlo dobar dojam nastavlja "Starblind", tehnički zahtjevna skladba prilično pretencioznih progressive naboja gdje su se kompozitorski bacili u višeslojne aranžmane koji djeluju kao da je barem 5-6 kompozicija spojeno u jedan komad što slušatelja izbaci iz takta sa izmjenama brzih i posve laganih elegičnih dionica u čudnom ritmu. Tj., pjesma je vrlo komplicirana i prekompleksna, te kao takva posve odudara od ostatka materijala. "Talisman" je u uvodniku lagana tema sa baladičnim predznakom gitare koja skoro zvuči kao akustično srednjevjekovno žičano glazbalo i šteta je što pjesmu u cijelosti nisu izgradili na tom principu jer je nastavak u klasičnom Iron Maiden stilu s tek nekoliko otklona u progressive koji su daleko intrigantniji od stereotipnih HM šablona. Pretposljednja "The man who would be king" je očito inspirirana istoimenim filmom sa Sean Conneryijem i Michael Caneom, te je još jedan progressive-rock/metal poduhvat sa gradacijskim aranžmanom u koji je ponovno uključen lagani gitaristički uvod bez distorzije (pojavljuju se i klavijature), te ovaj puta sadrži i neuobičajeni izlet u gotovo plesni indie-rock u samoj središnjici skladbe kojeg su vješto i lukavo ponovno vratili na stari kolosjek križajući brze i vrlo lagane tempove. "When the wild winds blows", najdulja tema koja zatvara album (jedine duže pjesme iz cjelokupnog Iron Maiden opusa su "Rime of the ancient mariner" i "Sign of the cross") prošarana je laganim uvodom melodične stacatto gitare i ambijentalnog syntha, razgrađuje se rockerski melodičnim minimalističkim riffovima na zadanu temu (a'la glam-rock 70-ih) nakon čega opet slijedi uranjanje u progressive mid-tempo sa klavijaturama, da bi tek oko pete minute na vidjelo izašle gitarske solo dionice sa stepenasto ukrštenim raskošnim melodijama i hard-rock potkom. Sam završetak je ambijentalni (klavijature, synth, stacatto gitara), te preslikava uvodni aranžman pjesme sa finalnim fijukom vjetra koji odlazi u fade-out.

Dio vjernih obožavatelja Maidena vjerojatno će biti nezadovoljni ovim čistim progressive albumom koji ima više elemenata hard-rocka nego li metala, te činjenicom da nema niti jednog potencijalnog kandidata za hit kao što su bili klasici "Run to the hills" (UK no.7), "The number of the beast" (UK no.18), "2 minutes to midnight" (UK no.11), "Can I play with madness" (UK no.3), "Bring your daughter... to the slaughter" (UK no.1), "Fear of the dark" (UK no.5) ili posljednji "Different world" (UK no.3) sa zadnjeg albuma "A Matter Of Life And Death" iz 2006. godine. Album je skladan gotovo na simfonijski način s raskošnim aranžmanima i ne bi bilo nikakvo čudo da ga jednog dana poput svojih velikih takmaca Metallice prezentiraju na svjetlu pozornica uz pratnju filharmonije. Naravno, onaj drugi dio publike će bez ikakvih predrasuda podržati ovaj prilično zahtjevan album, a vjerojatnost je i ta da su ovim radom Iron Maiden proširili svoj krug obožavatelja. U svakom slučaju, "The Final Frontier" je uistinu prijatno iznenađenje s puno rocka, različitih stilova, sjajnih gitarskih melodija i riffova, obiljem klavijatura i diferencijalno usklađenih tempova, te je jasan pokazatelj da band unatoč debeloj 35-togodišnjoj karijeri još uvijek umije napraviti uzbudljiv album od početka do kraja koji se ne gubi u dosadi i peglajućim reciklažama. Skoro pa briljantno.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 26/08/2010


PS: paralelno s albumom su napisali još 8 novih kompozicija koje će vjerojatno biti realizirane 2011. godine.
Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Split single

CHARLES IN THE KITCHEN/ THEM STONES: Split single (2018)

| 18/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Motuglezu, EP

MATEJ KRAJNC: Motuglezu, EP (2018)

| 17/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Slash, EP

TH/S /S SH/T: Slash, EP (2018)

| 16/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: S tobakom so se igrali, a sami so ostali

MATEJ KRAJNC: S tobakom so se igrali, a sami so ostali (2018)

| 15/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Passiflore, re-issue

LE FRUIT VERT: Passiflore, re-issue (2018)

| 14/08/2018 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: The Final Frontier
  • Iron Maiden (1980)
  • Killers (1981)
  • The Number Of The Beast (1982)
  • Piece Of Mind (1983)
  • Powerslave (1984)
  • Live After Death, live (1985)
  • Somewhere In Time (1986)
  • Seventh Son Of A Seventh Son (1988)
  • No Prayer For The Dying (1990)
  • Fear Of The Dark (1992)
  • A Real Live One, live (1993)
  • A Real Death One, live (1993)
  • Live At Donington, live (1993)
  • The X Factor (1995)
  • Virtual XI (1998)
  • Brave New World (2000)
  • Rock In Rio, live (2002)
  • The BBC Archives, live (2002)
  • Beast Over Hammersmith, live (2002)
  • Dance Of Death (2003)
  • Dead On The Road, live (2005)
  • A Matter Of Life And Death (2006)
  • Flight 666, live (2009)
  • The Final Frontier (2010)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*